I četvrt veka kasnije, ovo pitanje izaziva interesovanje u komšiluku.
Bio je to dan velike pobede naše košarkaške reprezentacije, koja je na prvom takmičenju posle sankcija osvojila zlato i postala šampion Evrope.
Taj dan ostao je upamćen po ogromnom trijumfu "plavih", istorijski važnom za našu košarku i sport u celini, a i po krajnje nesportskom potezu hrvatske reprezentacije, koja je bila treća.
U trenutku u kojem je trebalo da se sa razglasa čuje himna "Hej Sloveni", reprezentativci Hrvatske napustili su postolje i otišli u svlačionicu.
Čija je to bila odluka? Mediji u Hrvatskoj i danas postavljaju to pitanje, iako istovremeno objašnjavaju da je u pitanu bila "himna agresora" i da je u to vreme u njihovoj zemlji trajao rat.
"Od toga je dana prošlo tačno 25 godina. Četvrt stoleća u kojima hrvatska košarkaška reprezentacija više nije zakoračila na postolje i samo je jednom došla do polufinala velikog takmičenja. I četvrt veka priča o tome zašto su Kukoč, Rađa, Vranković i društvo napustili postolje u trenutku kada su se na najviše postolje popeli igrači SR Jugoslavije i kad se na jarbolu zavijorila zastava agresora na domovinu i kretala je himna te države. Dok je u Hrvatskoj trajao rat".
"Bilo je to neko drugo vreme. Jugoslavija je pobedila Litvaniju u finalu i slušali bismo njihovu himnu. Nakon finala odlučeno je da napustimo postolje i svi smo se složili", citirana je izjava tadašnjeg kapitena Stojana "Stojka" Vrankovića.
Tadašnji selektor Hrvatske Aleksandar "Aco" Petrović rekao je da se njegova ekipa razočarala kada se vratila kući.
"Bili smo uvereni da smo napravili veliki rezultat. Čim smo sleteli kući, shvatili smo da su struka i javnost proglasili našu bronzu debaklom".
On je naglasio da nikad nije bio saglasan sa odlukom da ekipa ode sa postolja.
"I dok se igrala finalna utakmica trajala je tiha diplomatija između rukovodstva hrvatske reprezentacije, prvenstveno direktora reprezentacije Mirka Novosela i kabineta predsednika Hrvatske. Na toj liniji praktično je odlučeno da izađemo na dodelu medalja, primimo bronzu i onda napustimo dvoranu. Danas je jasno da je to bila ogromna greška, ali 1995. je još besneo rat i sa te tačke taj čin je bio sasvim normalan", dodao je on.
"Bio je rat i velike tnezije između dva naroda, glave su bile usijane, ali pod pritiskom tadašnjeg političkog vođstva mi smo morali napustiti postolje, iako mi nije bila jasna svhra takvog postupka. Nije postojao nijedan razlog za tako nešto. No, to nismo odlučili mi među sobom, nego čelnici na telefonskoj liniji sa Zagrebom. Mene niko nije pitao, odluka je došla sa više instance, a meni su je samo preneli. Ma, nismo smeli da napustimo pobedničko postolje. To je bilo moje mišljenje i tada i danas, jer je osvajanje bronzane medalje bio veliki uspeh za hrvatsku košarku", smatra Petrović.
Ovako je izgledala ta ceremonija.