Čitaoci Monda su svojim pitanjima kreirali zanimljiv intervju sa kapitenom odbojkaške reprezentacije Nikolom Grbićem. Iz redova koji slede saznaćete i šta će raditi posle igračke karijere i da li ga je stariji brat tukao.
"Naravno, to uvek! Nikada nisam jurio minutažu i ako je bolje za ekipu da igra Vlado, onda tako treba da bude. Na kraju krajeva, ovo je dugačko prvenstvo, igra se jako puno utakmica. Pozitivno je zbog nepredvidivosti, da kada nas skautiraju druge ekipe na znaju ko će da igra. Osim toga, dobro je da se odmorimo. Nemam sujetu izraženu u tome.
coa90: Kakva je atmosfera u ekipi s obzirom da rezultati na pripremnim utakmicama, očigledno, nisu na zavidnom nivou?
"Ne obraća se preterano pažnje na rezultat u pripremnom periodu, već je krajnji cilj da mi dođemo što spremniji na Svetsko prvenstvo i da tamo počnemo da igramo dobro. Sasvim je normalno da u pripremnom periodu imamo poteškoća. Već sam rekao: hajde da mi izgubimo sve utakmice tokom priprema, ali da dođemo spremni i da napravimo bonus za sve poraze i da ih više nemamo u Italiji. To što sada gubimo me ne tangira, važno je da dobro treniramo."
NEDJA YEAH: Jel ti neostvarena želja svetsko zlato i jel to jedini razlog što si produžio reprezentativnu karijeru?
"Ja ne sakupljam trofeje. Ne igram zbog statistike, ili da bih rekao da sam odigrao najviše mečeva, učestvovao na najviše svetskih i evropskih prvenstava... Ne vuče me da igram zbog toga, ali ne kažem da bi mi se gadilo da se oprostim od reprezentativnog dresa sa zlatom na šampionatu sveta. Ipak, nije mi to imperativ zbog koga sam odlučio da nastavim da igram za reprezentaciju."
Nemanja 92: Da li misliš da imamo trenutno nekog igrača koji može da te zameni i ko bi to bio prema tvom mišljenju?
"U samom startu ljudi greše jer porede na primer Vlada Petkovića i mene. Različiti smo i ne treba tražiti od njega da bude kao ja. Ne treba tražiti novog Nikolu, novog Ivana. Pa ni mali (Saša) Starović nije kao Miljković, ali on ima neke druge kvalitete. Ni ja u startu nisam bio kao Mirko Čulić, koga sam zamenio u reprezentaciji. Niti sam ga ja imitirao, niti me je iko poredio sa njim. Već godinama unazad ponavljam da su ovi momci najbolje što imamo."
"Poređenja sa ranijim generacijama nisu niti konstruktivna niti afirmativna. Nadam se da je bronza u Svetskoj ligi samo prva u nizu i važno je za njihovo samopouzdanje da su osetili da to mogu. Nisam od onih koji se plaše da će mlađe generacije biti bolje."
Nikola: Da li sebe vidiš kao kapitena u Londonu 2012? Ako je odgovor NE,da li se vidiš kao selektor reprezentacije upravo u Londonu?
"U Londonu neću biti selektor, sigurno. Mi imamo selektora kome važi ugovor do Olimpijskih igara i s obzirom da mu dobro ide zašto bi se išta menjalo."
Player: Da li ćeš praviti neki oproštaj, npr. u Pioniru, da dođemo i da te ispratimo kako dolikuje jednom od najvećih srpskih sportista ikada?
"Ja ću nastaviti da igram za klub. Ne znam kako bi to mogli da upakujemo revijalnu utakmicu kao opraštanje od reprezentativnog dresa. Nije da mi nije padalo na pamet, ali sada je sve u domenu razmišljanja.
Maja: Da li profesionalni sportista ima problem po završetku karijere ako je sport jedino što zna da radi? Koji su tvoji planovi po završetku karijere?
"Profesionalnost se ogleda u tome da ja 100% budem posvećen sportu, ali ja ne dobijam penziju kada završim time da se bavim. Nemam pojma kako se grade kuće ili prodaju brodovi, a ne mogu da u svojoj 35. ili 40. godini. Evo već 25, 30 godina se bavim sportom i to je milje u kome maltene provodim život. Zbog toga meni nije strana ideja da ostanem u sportu, e sad ne znam da li ću biti trener, menadžer ili funkcioner u nekom klubu. To je svet koji ja poznajem i tu sam stekao ime. Od svoje 19. godine razmišljam o tome šta ću raditi kada završim sa igranjem, ali ni dan danas nemam konkretan odgovor. Definitivno ne želim da sedim skrštenih ruku", ispričao je Grbić i detaljnije se osvrnuo na trenerski poziv:
"I u Italiji me stalno pitaju kada ću da postanem trener. Znam da imam afiniteta ka tom poslu, jer ukazujem mlađima na greške, kako da to poprave i poboljšaju performanse celog tima. Ipak, trenerski posao zahteva mnogo više, a to je celokupna organizacija rada na treninzima i u teretani, na fizičkoj i taktičkoj pripremi. Sa aspekta igrača, ja kada završim utakmicu odem sa društvom na picu, imam slobodan dan, a trener to vreme koristi da analizira igru ekipe i osmisli kako da ona bude još bolja. Definitivno, mislim da bih imao afiniteta prema tome. Za sada ne razmišljam ozbiljno u tom pravcu. Ali sve zavisi od okolnosti u momentu kada budem prestao da se bavim odbojkom. Možda dođe ponuda od kluba koji ima dobre ambicije. Druga je stvar da krećem od drugoligaške ekipe, i dok dođem do prve lige dugačak je put. Zato kažem da će od više stvari zavisiti čime ću se baviti kada završim karijeru."
Novosađanin: Da li postoji šansa da se vratiš u Vojvodinu da završiš karijeru i možda neko mesto u rukovodstvu kluba?
"Nema šanse. Ja već godinama igram vrhunsku odbojku i mislim da bi za mene bio stravičan stres kada bi moj nivo za toliko pao. Ovo nije nipodaštavanje srpske odbojke, ali je nivo kvaliteta zaista nemerljiv. A što se tiče mesta u upravi, čekam da završim karijeru pa da vidim da li će biti ponuda u tom smislu."
Miloš: Koji poraz reprezentacije te najviše boli?
"Možda onaj u Japanu 1998. Celo prvenstvo smo odigrali u jednom dahu, bili smo fantastični, priredili smo senzaciju plasmanom u finale. Igrali smo protiv Italije, koju smo u grupi pobedili 3:0. Taj poraz mi je teško pao, jer sam tada sa 25 godina imao osećaj da mi se nikada više u životu tako nešto neće ponoviti."
Kiki: Kad pogledaš unazad, da li se kaješ zbog nečega, bilo to privato ili vezano za karijeru?
"Bilo je situacija kada sam se u momentu kajao, ali sam kasnije shvatio da je to bila najbolja moguća odluka. Konkretan primer je moj prelazak u Trevizo, kada sam imao 27 godina. Sisli je trofejna ekipa i želeo sam da osvojim skudeto. Uleteo sam u ekipu u kojoj su bili poremećeni odnosi. Te godine smo osvojili sve druge trofeje, bili privi u regularnom delu sezone, ali su nam se pred plej of povredila dva primača i na kraju nismo bili šampioni Italije. Mene su okrivili za neuspehe i dobio sam šut kartu. Tada je to bila katastrofa za mene, ali tri meseca kasnije sam osvojio olimpijske igre. Iz tog iskustva sam postao potpuno drugi čovek i puno je uticalo na moju karijeru."
Batman: Koji je najbolji igrač, prema tvom mišljenju, sa kim si zajedno igrao u ekipi?
"Ne bih pravio kategorizaciju, jer u svakom klubu sa kojim sam igrao mi je bilo lepo da igram. Od Rafe Paskvala, Bernardija, Papija, Mastranđela, Huantorene, Kažickog... A neko ko mi potpuno odgovara na terenu i van njega je bugarski korektor Vlado Nikolov. On je čovek koji mene jako ceni. Ima svoje ideje i istrajan je, vrlo je rigorozan u sprovođenju taktičke discipline. On je ove godine sebi smanjio platu da bi mene doveo iz Trentina u Kuneo. Rizikovao je ogroman novac za premije zato što je verovao da kada dođem ja mi ćemo da osvojimo trofej. I uspeli smo da uzmemo CEV kup."
Marko_10: Da li znaš pravila odbojkaške igre od reči do reči? Bukvalno u zapetu?!
"Ne, definitivno. Jedno od pitanja na DIF-u je koliko kvadratića ima odbojkaška mreža. I sad da pitaš sve odbojkaše nema šanse da će da ti kaže, bolji će biti neki student nego mi. Naravno da osnovna pravila moraju da se poznaju: kako se menjaš, kada ulazi libero..."
D. Petrović: Da li misliš da bi bilo dobro da se i u odbojci uvede "sokolovo oko" kao u tenisu?
"Ah... Ah...", najpre je Nikola više puta uzdahnuo kada smo pročitali ovo pitanje, a onda dodao:
"U Poljskoj su na finalu kupa i prvenstva uveli praksu da imaju kamere po linijama, postoje dvojica sudija za zapisničnim stolom koji gledaju samo to. Jednom po setu imaš pravo na čelandž. Na prošlogodišnjem finalu kupa, primera radi, od petnaestak intervencija jedno 12 puta su bili u pravu. Donekle se slažem sa držanjem do tradicije da su i sudije sastavni deo igre, ali nepravda može da boli. Posebno mene. Jedna sudijska greška u poslednjim minutama meča postaje mnogo teška i odlučujuća za krajnji rezultat. Uopšte nije lepo kada se ti mesecima pripremaš za neko takmičenje i onda previd nekog spoljnog faktora bude presudan za plasman."
Bataika: Da li se čuješ sa Vujovićem?
"Goran i ja smo od 13. godine igrali u različitim reprezentativnim selekcijama, on je jedan od ljudi sa kojima se najbolje razumem na terenu. Još uvek igra u Latini, tako da se povremeno čujemo telefonom i vidimo."
MarkoČačak: Je l' te tukao Vanja (stariji brat Vladimir Grbić, op.aut)?
"Ma, jok. Ma, kakvi. Ne."
Da li imaš neku manu?
"Ko nema mane? To je ljudski."
Miloš: Voliš li da popiješ nešto u slobodno vreme i šta?
"Volim da popijem, ne da se napijam. U Italiji sam otkrio crveno vino. A i zdravo je."
Cizik: Kako da odvedem u krevet koleginicu koja obožava odbojku i loži se na odbojkaše? Ja, naravno ne treniram, ali znam osnovna pravila.
"Pa... obuci dres!", našalio se Nikola.
Dexter: Da li ti je neko rekao da ličiš na Dejvida Duhovnija?
"Ne, ali mi je više njih reklo da ličim na Džonija Storma, koji glumi u filmu Fantastična četvorka."
Za petak smo pripemili video intervju Nikole Grbića o predstojećem Svetskom prvenstvu u Italiji.
(MONDO - A. Petrovski, foto: MN Press)