Kapitenka odbojkaške reprezentacije za MONDO između ostalog govori o svojim teškim danima u Italiji, zašto bi sebi rekla `svaka čast`, kako je počela da gleda `Šeherezadu`, kako je u ženskim ekipama i zašto su dame izdržljivije.
Tokom poslednjeg dana boravka reprezentacije u Srbiji posetili smo je u SC Kovilovo i otkrila nam je kako odbojkašice provode vreme između napornih treninga.
Odbojkaške reprezentativke su već pet meseci na okupu, ali Jelena kaže da im nije dosadno i da vlada dobra atmosfera.
Ipak ima nešto što im smeta, poslušajte šta je u pitanju...
Jelena Nikolić definitivno opisuje odnose u srpskom nacionalnom timu kao skladne. Međutim, generalno govoreći, i ona je potvrđuje da je velika razlika među muškim i ženskim timovima.
"Neminovno je da u ženskim ekipama ima mnogo više sujete i ljubomore. Treneri moraju da imaju potpuno drugačiji pristup ženama. Muškarci se ispsuju, posvađaju na treningu, a onda posle idu na piće zajedno. U ženskoj ekipi je dovoljan jedan pogled čije značenje nisi baš razumela, pa se onda distanciraš, pa je pitanje koja će prva da priđe... Sa ženskim ekipama je komplikovanije, bar svi treneri kažu da je mnogo lakše raditi", objašnjava kapitenka reprezentacije Srbije.
Suprotni polovi su u sportu ipak u jednome isti.
"Muškarci i žene sigurno imaju iste želju i žar za takmičenjem i pobedom. Tu smo od malena u istoj školi", smatra Jelena.
Ono što je za muškarce odlazak na piće, to je za žene odlazak u šoping. Srpske odbojkašice su u tome jedinstvene.
Dogovorile su se da kraći boravak u Italiji i posle toga dve nedelje u Japanu iskoriste za dobru kupovinu. Zato nisu imale mnogo muke prilikom pakovanja za putovanje u sredu.
Kada smo već počeli poređenje između sportistkinja i sportista, pitamo Jelenu da nam objasni zašto muškarci najčešće rano stupaju u brak, dok to nije slučaj sa devojkama.
"To je samo još jedan dokaz da su žene jače od muškaraca. Mogu mnogo više da izdrže. Otprilike se nalazimo u istoj situaciji, kada odemo u inostranstvo i mi smo same. Moramo same da kuvamo, peremo... A muškarci odu i kukaju da im je teško. Onda vide da je najbolje rešenje da dovedu devojku, potom tu ide porodica... Nikada im nije dosadno. Žene tako ne rade. Ako bih ja nekoga dovela da bude sa mnom, teško da bi mogao da nađe posao. Onda bih ga manje i cenila", kaže Nikolićeva i pojašnjava:
"Znam dosta odbojkašica koje imaju muževe čiji je izbor da ih prate. Ne bih volela da ja dođem sa treninga i zateknem ga kako gleda tv ili kuva ručak. Da se razumemo, cenila bih tu njegovu žrtvu, ali meni treba neko ko me inspiriše da budem bolja. Ne mora da bude uspešan kao ja ili da zarađuje kao ja, daleko od toga, ali mora da ima viziju u glavi i da teži ka tome".
Tu se Jelena Nikolić prisetila kada je još kao tinejdžerka iz rodnog Beograda otišla u Italiju i koliko joj je bilo teško što je bila sama.
"Nisam znala italijanski, niti sam imala kome da se poverim, ali sam tadašnjoj najboljoj drugarici pisala pisma i po dva puta dnevno. Onda sam joj slala preko roditelja, kao i ona meni. Bilo mi je veoma teško tada sa 17 godina u Italiji. Svi su mislili ona je otišla u inostranstvo, igra u Italiji, u najjačoj ligi na svetu, vau... Naročito u to vreme, koje je bilo jako teško za Srbiju. Međutim nije bilo tako kao što svi misle. Bilo mi je jako teško. Roditeljima i ljudima kojima je stalo do mene sam govorila kako je sve u redu, a nije. Svake noći sam plakala i brojala dane kada će da dođe decembar i kada ću da idem kući. To govorim za prve dve, tri godine kada sam bila veoma nostalgična", ispričala je Jelena u intervjuu za MONDO i dodala:
"Najgore mi je ustvari bilo kada treba da se vratim tamo, a znam šta me čeka. Jer ja sa 17 godina nisam bila spremna da igram prvu ligu, koja je bila deset puta jača nego sada. Nisam bila taj nivo i to je bio veliki teret i pritisak za mene. Teško mi je, isto, padalo što u to vreme su moje drugarice krenule da izlaze i slavile 18. rođendane... Ja sam sve to propustila i živela sam život koji i danas živim. Na sreću, imala sam celo leto slobodno, kad se vratim. Sigurno da sam za te tri godine, koje sam ranije otišla, dosta sazrela. To može da ima svojih prednosti, ali i mana. Tako je, kako je..."
Kada vrati ceo film iz poslednjih više od deset godina, Nikolićeva kaže da sebi ne bi pozavidela.
"Definitivno, ne bih zavidela toj Jeleni, ali bih joj čestitala i rekla `svaka čast, uspela si`. Ne mislim tu na odojku, jer je sve je išlo ka tome da ću biti uspešna. Mislim na snalaženje u Japanu sa 23 godine, odlazak i igranje u Kanu, što je bio moj san, snalaženje kroz dosta teških situacija u Italiji. Najčešće ne vredi da to ispričam nekome, jer on nije tu i ne shvata. Onda je najbolje da sama to rešim. A da li bih uradila sve to ponovo, ja ne znam".
"Turski mi ne ide nikako i nisam ponosna na sebe zbog toga. Velika mi je želja da naučim turski, jer hoću da znam šta pričaju u svlačionici. Međutim, veliki je problem jer je trener Italijan, a strankinje sa kojima se najviše družim takođe pričaju italijanski ili engleski. Turkinje sa mnom takođe pričaju engleski", objasnila nam je Jelena i dodala:
"Ovog leta sam odlučila da naučim turski, uzela sam privatne časove, što je bilo dosta teško naći u Beogradu, međutim zbog obaveza u reprezentaciji nisam mogla da imam kontinuitet, pa je sve palo u vodu. Imam kontinuitet gledajući Šeherezadu. Ne propuštam reprizu, jer uveče imamo trening! Prvo sam gledala da bih naučila turski, jer ima titl, ali sam se nekako zarazila".
Turski bi volela da nauči i između ostalog zato što joj se veoma dopada Istanbul. Kaže da je to grad koji joj je, pored Beograda, u srcu. Kaže da će u srpskoj prestonici živeti kada završi karijeru, a odgovarajući na pitanja čitalaca MONDA rekla je da ne planira da igra još četiri, pet godina.
"Ne mogu da budem isključiva, ali živeću u Beogradu po okončanju karijere. Na svim svojim putovanjima još jedino mi je u srcu, pored Beograda, ostao Istanbul. Jednog dana kada budem imala porodicu, mislim da deca moraju da rastu uz baku i deku. To podrazumeva da rastu u Srbiji i bezbrižno se igraju napolju, a ne da ja moram da svaki čas gledam kroz prozor. To nije čest prizor u inostranstvu, retko gde vidite decu da se sami igraju po parkovima".
Jelena Nikolić kaže da neće okončati odbojkašku karijeru dok ne obezbedi posao kojim će se baviti, jer "ne želi da dođe u situaciju da ima neispunjeno vreme".
"Volela bih da imam svoj vrtić, jer obožavam decu. Ali to je u ovom momentu jako teško, jer živim u Istanbulu, a kada sam u Beogradu onda sam posvećena reprezentaciji, pa ne stižem da radim na onome čime bih želela da se bavim kada završim sa odbojkom".
(MONDO - Aleksandra Petrovski)