U intervjuu za MONDO Čavić je govorio o tome zašto voli da izlazi na beogradske splavove, šta cilja na OI u Pekingu i o tome da sanja doček u Beogradu.
Milorad Čavić je čovek zbog koga se plivanje u Srbiji u poslednje vreme prati sa velikim zanimanjem. Iako je rodjen i odrastao u SAD i mogao da pliva za njihov nacionalni tim, Čavić je bez razmišljanja izabrao Srbiju.
Aktuelni je evropski rekorder u disciplini 100 metara delfin stilom u vremenu 45:44. Rekord je oborio na EP u Dablinu 2003. godine, dve godine kasnije razmišljao je da prestane sa plivanjem.
U intervjuu za MONDO Čavić je govorio o danima na Berkliju, zašto voli da izlazi na beogradske splavove i kako ga je Vlade Divac jednom prepoznao zbog čega mu je i dan danas drago, i da veruje da će na Olimpijskim igrama u Pekingu osvojiti medalju.
"Prošle godine u aprilu sam prestao da plivam zbog povrede ledja. Nekako sam izgubio onu vatru u sebi koju mora da ima svaki sportista, malo sam se i zasitio plivanja. Trebalo mi je vremena da se malo iščistim od plivanja i da se malo opustim u životu. U avgustu sam se ipak vratio plivanju na nagovor prijatelja i posle tri meseca sam bio evropski šampion“, rekao je Čavić.
Uobičajena priča kod većine plivača je da su na bazen došli zbog zdravstvenih problema, a kasnije postali vrhunski takmičara, ali kod Čavića to nije bio slučaj.
"Nisam imao probleme, jer sam se od malih nogu bavio sportom. Igrao sam košarku dve godine, trenirao sam i hokej. Plivanjem sam počeo da se bavim od devete godine i od tada nisam stao. Posle Olimpijade u Sidneju 2000. godine prestao sam da plivam neko vreme kako bi igrao vaterpolo. To mi se svidelo, da se opustim od plivanja i da se bavim nekim drugim sportom. Medjutim, bolji sam plivač nego vaterpolista“.
Koja je razlika izmedju vaterpola i plivanja?
"Mnogo više je tu sprint plivanja u vaterpolu. Nisam ja takav borac da se borim ispod vode, kao što je potrebno u vaterpolu. Mislim, nisam nikad vežbao sa loptom i bilo mi je teško da se naviknem“.
Čavić se na razgovoru pojavio u dresu brazilskog kluba Flamengo iz Rija sa svojim prezimenom na ledjima.
"Moj cimer na Berkliju je Brazilac. Prošle godine ja sam njemu kupio Partizanov dres, a na ledjima je pisalo Barbosić, pošto se on preziva Barbosa. On je meni doneo dres Flamenga gde piše Cavic, pošto me on tako zove. U slobodne vreme igramo fudbal na Playstation-u. Ja uvek biram Mančester“.
Čavićev mladji brat Deni igra košarku na univerzitetu San Francisko.
"Igra na univerzitetu San Francisko. Na pola sata je od mene, tako da sam često išao da ga gledam. Talentovan je, igra beka i bio je medju najboljim šuterima u NCAA. Nažalost, u ekipi su dosta sebični, ne daju mu loptu, ali nadam se da će se nešto promeniti sledeće godine, pošto mu je poslednja na koledžu“.
Diploma sa Berklija je jedna od najnajcenjenijih, pa kad jednog dana prestanete da se bavite plivanjem, imate zagarantovan posao.
"To mi je bio jedan od glavnih razloga zašto sam izabrao Berkli. Kada sam bio u četvrtom razredu srednje morao sam da razmišljam šta kasnije da upišem, a da mogu da plivam i studiram. Pošto je Berkli poznata škola u svetu znao sam da ću imati neki napredak u životu i zato sam izabrao tamo da studiram. Nije uopšte bilo lako. Imam druga koji je takodje plivač i koji je studirao na Alabami. Oni ništa nisu morali da uče, ali pitanje je koliko im ta diploma vredi. Za Berkli sam se odlučio i zbog trenera Majkla Botama, koji je poznat i to je bila dobitna kombinacija“.
Kakve su bile žurke na Berkliju i kako ste izlazili na kraj sa devojkama, pošto je poznato su da plivači medju glavnim metama.
"Devojke vole sve sportiste a ne samo plivače. Imaju takve žurke. Bio sam par puta na Berkliju i to je čudo, zaista je izvanredno. Posle prve i druge godine to te malo prodje. Neko je u Beogradu izjavio da smo ja u Duje Draganja organizovali najludje žurke, što nije tačno, bili smo kao i svi drugi studenti".
U Srbiji je retko, a kada dodje u Beograd redovan je gost narodnjačkih splavova.
"Pošto retko dolazim u Beograd, volim da izlazim i da se družim sa našim ljudima. Izlazim na splavove i super se zabavljam. Da, slušam narodnu muziku, ali ne znam baš sve pesme i nekad mi je neugodne zbog toga ali ih polako učim i svake godine je sve bolje i bolje".
Da li nekad naručiš pesmu i koju?
"Ha, ha, pa naravno da naručujem, ali molim vas da me ne pitate koja je to pesma".
Ti si jedno vreme bio svetski rekorder. Koliko je uopšte truda i odricanja potrebno za jedan takav podvig?
"Da bi postigao veliki rezultat kao što je svetski rekord mora sve da ti se poklopi. Nije samo reč o treningu i radu moraš biti i talentovan. Trener mi je uvek govorio da je u sprintu i plivanju 70 odsto psiha, 20 rad i 10 odsto talenat. Znači da moraš imati cilj, da veruješ u sebe i da ideš ka tom cilju. Ja sam godinama pre tog rekorda 2003. bukvalno svako veče imao simulaciju u glavi te savršene trke. Posle nekog vremena sam počeo da verujem da je to moguće. Kada sam došao u Dablin taj rekord mi je došao neočekivano i sve se savršeno poklopilo“.
"Drago mi je što mogu da pokažem da smo mi talentovana nacija i da smo dobri sportisti i da možemo da postižemo vrhunske rezultate.Volim kada se u medijima vidi da Srbi dobro plivaju, nisam ja jedini koji to dobro radi. Ima još mnogo talentovanih plivača, ali nemaju uslove. Koliko mogu ja ću uvek pomoći mladim plivačima“.
Ti si član PK Partizan već 12 godina.
"Da, počeo sam da plivam za Partizan od 11. godine kada sam prvi put plivao u Srbiji. Pošto mi je otac veliki Grobar, tako sam i ja počeo u Partizanu i kasnije i ja sam postao veliki partizanovac. Svake godine kada dodjem u Srbiju obavezno idem na vaterpolo, košarku ili fudbal".
Da li se u SAD-u eventualno družiš sa nekim od naših sportista?
"Uopšte se ne družimo. Išao sam da gledam Divca dok je igrao za Lejkrese. Pre par godina sam bio u LA na koncertu Bajage. Video sam Divca u VIP loži i mislio sam malo kasnije da mu pridjem da se upoznamo. Posle nekog vremena čujem neko me zove Čaviću, Čaviću, ja se okrenem kad ono Divac mene zove. Bilo mi je jako drago da me on prepoznao koji je zaista velika zvezda. Baš mi je bio super“.
Sledeće godine u Pekingu su Olimpijske igre, koje bi mogle biti vrhunac tvoje karijere.
"Ja se nadam da ću tamo uspeti.Imam mogućnost da se dočepam medalje u Pekingu i nadam se da ću to uspeti".
Sanjaš li o dočeku u Beogradu ?
"O tome razmišljam godinama. Ja se nadam da ću to doživeti. Gledao sam svaki put kad su bili dočeci našim sportistima. Velika prilika mi je Olimpijada i nadam se da će mi se želja ispuniti“.
(Nemanja Babić/MONDO)
Aktuelni je evropski rekorder u disciplini 100 metara delfin stilom u vremenu 45:44. Rekord je oborio na EP u Dablinu 2003. godine, dve godine kasnije razmišljao je da prestane sa plivanjem.
U intervjuu za MONDO Čavić je govorio o danima na Berkliju, zašto voli da izlazi na beogradske splavove i kako ga je Vlade Divac jednom prepoznao zbog čega mu je i dan danas drago, i da veruje da će na Olimpijskim igrama u Pekingu osvojiti medalju.
"Prošle godine u aprilu sam prestao da plivam zbog povrede ledja. Nekako sam izgubio onu vatru u sebi koju mora da ima svaki sportista, malo sam se i zasitio plivanja. Trebalo mi je vremena da se malo iščistim od plivanja i da se malo opustim u životu. U avgustu sam se ipak vratio plivanju na nagovor prijatelja i posle tri meseca sam bio evropski šampion“, rekao je Čavić.
Uobičajena priča kod većine plivača je da su na bazen došli zbog zdravstvenih problema, a kasnije postali vrhunski takmičara, ali kod Čavića to nije bio slučaj.
"Nisam imao probleme, jer sam se od malih nogu bavio sportom. Igrao sam košarku dve godine, trenirao sam i hokej. Plivanjem sam počeo da se bavim od devete godine i od tada nisam stao. Posle Olimpijade u Sidneju 2000. godine prestao sam da plivam neko vreme kako bi igrao vaterpolo. To mi se svidelo, da se opustim od plivanja i da se bavim nekim drugim sportom. Medjutim, bolji sam plivač nego vaterpolista“.
Koja je razlika izmedju vaterpola i plivanja?
"Mnogo više je tu sprint plivanja u vaterpolu. Nisam ja takav borac da se borim ispod vode, kao što je potrebno u vaterpolu. Mislim, nisam nikad vežbao sa loptom i bilo mi je teško da se naviknem“.
Čavić se na razgovoru pojavio u dresu brazilskog kluba Flamengo iz Rija sa svojim prezimenom na ledjima.
"Moj cimer na Berkliju je Brazilac. Prošle godine ja sam njemu kupio Partizanov dres, a na ledjima je pisalo Barbosić, pošto se on preziva Barbosa. On je meni doneo dres Flamenga gde piše Cavic, pošto me on tako zove. U slobodne vreme igramo fudbal na Playstation-u. Ja uvek biram Mančester“.
Čavićev mladji brat Deni igra košarku na univerzitetu San Francisko.
"Igra na univerzitetu San Francisko. Na pola sata je od mene, tako da sam često išao da ga gledam. Talentovan je, igra beka i bio je medju najboljim šuterima u NCAA. Nažalost, u ekipi su dosta sebični, ne daju mu loptu, ali nadam se da će se nešto promeniti sledeće godine, pošto mu je poslednja na koledžu“.
Diploma sa Berklija je jedna od najnajcenjenijih, pa kad jednog dana prestanete da se bavite plivanjem, imate zagarantovan posao.
"To mi je bio jedan od glavnih razloga zašto sam izabrao Berkli. Kada sam bio u četvrtom razredu srednje morao sam da razmišljam šta kasnije da upišem, a da mogu da plivam i studiram. Pošto je Berkli poznata škola u svetu znao sam da ću imati neki napredak u životu i zato sam izabrao tamo da studiram. Nije uopšte bilo lako. Imam druga koji je takodje plivač i koji je studirao na Alabami. Oni ništa nisu morali da uče, ali pitanje je koliko im ta diploma vredi. Za Berkli sam se odlučio i zbog trenera Majkla Botama, koji je poznat i to je bila dobitna kombinacija“.
Kakve su bile žurke na Berkliju i kako ste izlazili na kraj sa devojkama, pošto je poznato su da plivači medju glavnim metama.
"Devojke vole sve sportiste a ne samo plivače. Imaju takve žurke. Bio sam par puta na Berkliju i to je čudo, zaista je izvanredno. Posle prve i druge godine to te malo prodje. Neko je u Beogradu izjavio da smo ja u Duje Draganja organizovali najludje žurke, što nije tačno, bili smo kao i svi drugi studenti".
U Srbiji je retko, a kada dodje u Beograd redovan je gost narodnjačkih splavova.
"Pošto retko dolazim u Beograd, volim da izlazim i da se družim sa našim ljudima. Izlazim na splavove i super se zabavljam. Da, slušam narodnu muziku, ali ne znam baš sve pesme i nekad mi je neugodne zbog toga ali ih polako učim i svake godine je sve bolje i bolje".
Da li nekad naručiš pesmu i koju?
"Ha, ha, pa naravno da naručujem, ali molim vas da me ne pitate koja je to pesma".
Ti si jedno vreme bio svetski rekorder. Koliko je uopšte truda i odricanja potrebno za jedan takav podvig?
"Da bi postigao veliki rezultat kao što je svetski rekord mora sve da ti se poklopi. Nije samo reč o treningu i radu moraš biti i talentovan. Trener mi je uvek govorio da je u sprintu i plivanju 70 odsto psiha, 20 rad i 10 odsto talenat. Znači da moraš imati cilj, da veruješ u sebe i da ideš ka tom cilju. Ja sam godinama pre tog rekorda 2003. bukvalno svako veče imao simulaciju u glavi te savršene trke. Posle nekog vremena sam počeo da verujem da je to moguće. Kada sam došao u Dablin taj rekord mi je došao neočekivano i sve se savršeno poklopilo“.
U Peking po medalju!
Koliko si svestan činjenice da su se mnoga deca u Srbiji počela da bave plivanjem posle tvog pojavljivanja?"Drago mi je što mogu da pokažem da smo mi talentovana nacija i da smo dobri sportisti i da možemo da postižemo vrhunske rezultate.Volim kada se u medijima vidi da Srbi dobro plivaju, nisam ja jedini koji to dobro radi. Ima još mnogo talentovanih plivača, ali nemaju uslove. Koliko mogu ja ću uvek pomoći mladim plivačima“.
Ti si član PK Partizan već 12 godina.
"Da, počeo sam da plivam za Partizan od 11. godine kada sam prvi put plivao u Srbiji. Pošto mi je otac veliki Grobar, tako sam i ja počeo u Partizanu i kasnije i ja sam postao veliki partizanovac. Svake godine kada dodjem u Srbiju obavezno idem na vaterpolo, košarku ili fudbal".
Da li se u SAD-u eventualno družiš sa nekim od naših sportista?
"Uopšte se ne družimo. Išao sam da gledam Divca dok je igrao za Lejkrese. Pre par godina sam bio u LA na koncertu Bajage. Video sam Divca u VIP loži i mislio sam malo kasnije da mu pridjem da se upoznamo. Posle nekog vremena čujem neko me zove Čaviću, Čaviću, ja se okrenem kad ono Divac mene zove. Bilo mi je jako drago da me on prepoznao koji je zaista velika zvezda. Baš mi je bio super“.
Sledeće godine u Pekingu su Olimpijske igre, koje bi mogle biti vrhunac tvoje karijere.
"Ja se nadam da ću tamo uspeti.Imam mogućnost da se dočepam medalje u Pekingu i nadam se da ću to uspeti".
Sanjaš li o dočeku u Beogradu ?
"O tome razmišljam godinama. Ja se nadam da ću to doživeti. Gledao sam svaki put kad su bili dočeci našim sportistima. Velika prilika mi je Olimpijada i nadam se da će mi se želja ispuniti“.
(Nemanja Babić/MONDO)