"Ne plašimo se da menjamo mišljenje, ali ne kad novo služi nama nego kad unapređuje naše poimanje sveta. Samo ludaci i sveci misle isto."
Jedan do najznačajnijih srpskih književnika, Borislav Pekić poslednje dve decenije života i stvaralaštva proveo je u Londonu, gradu utočištu.
Njegovo "hodočašće" na britansko ostrvo nije bilo posledica samo ličnog izbora, već neka vrsta otklona do "vremena čuda" koja su zadesila njegovu voljenu otadžbinu.
Po opredeljenju bio je uvereni sledbenik demokratskog poretka, rodom iz dobrostojeće građanske porodice. Njegov otac bio je državni službenik Kraljevine Jugoslavije.
Otuda se po okončanju Drugog svetskog rata našao među onima koji nisu bili oduševljeni ishodom rata u Jugoslaviji. Kao pripadnik omladinskog kruga "Savez demokratske omladine Jugoslavije" osuđen je 1948. na 15 godina robije, a pomilovan je nakon izdržanih pet godina.
Studirao je eksperimentalnu psihologiju u Beogradu, radio kao dramaturg i filmski scenarista.
Prema njegovom tekstu Zdravko Velimirović je režirao film "Dan četrnaesti", koji je prikazan u zvaničnom programu festivala u Kanu (1961).
Od 1971. do smrti živeo je u Londonu. Tokom boravka u Ujedinjenom Kraljevstvu radio je na srpskim emisijama britanskog radija (BBC), jedan je od trinaestorice osnivača obnovljene Demokratske stranke, decembra 1989. godine u Beogradu.
Njegova bibliografija je impresivna: "Vreme čuda" (1965.), "Hodočašća Arsenija Njegovana" (1970.), "Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana" (1975.) i "Odbrana i poslednji dani" (1977.), "Kako upokojiti vampira" (1977.), "Zlatno runo" (1978-1986), "Besnilo" (1983.), "Atlantida" (1988.), "1999" (1984.), "Godine koje su pojeli skakavci" (1984.), "Novi Jerusalim" (1988.), "Sentimentalna povest britanskog carstva" (1992.), "Odmor od istorije" (1993.), "Pisma iz tuđine", "Nova pisma iz tuđine", "Poslednja pisma iz tuđine". Autor je i tridesetak dramskih dela za pozorište, radio i televiziju. Napisao je i komediju "Generali ili srodstvo po oružju" (1972.). Posthumno su sabrani njegovi politički tekstovi: "Izabrana pisma iz tuđine" (2000.), "Političke sveske" (2001.), "Filozofske sveske" (2001.).
Nekoliko dana pred smrt Pekić će učesnicima Vidovdanskog sabora, krajem juna 1992., proslediti sledeću poruku: "Bolešću sprečen da lično učestvujem na ovom skupu , izražavam duboku veru da ćemo stalnimi legitimnim pritiscima postići jedan od svojih najvažnijih ciljeva, a to je osvešćenje Srbije... Sačuvajmo snagu i strpljenje! Oslobođenje je blizu. Ova će tiranija bezumnih iu nesposobnih nestati, kao i sve što su nestale...."
"Sačuvajmo veru, jer bez nje nema života, ali ne odbacimo ni sumnju, jer bez nje nema napretka. Ne sumnjajmo pri tom samo u ono što misle i čine drugi, jer to je lako. Pokušajmo bar ponekad, da posumnjamo u ono što sami mislimo i činimo, jer to je teže, ali zrelije plodove donosi", bile su Pekićeve reči.
Upečatljiva je i njegova poruka da "samo ludaci i sveci misle isto".
"Ne plašimo se da menjamo mišljenje, ali ne kad novo služi nama nego kad unapređuje naše poimanje sveta. Samo ludaci i sveci misle isto."
Pekić je preminuo je 2. jula 1992. u Londonu.
(Tanjug/MONDO)
Njegovo "hodočašće" na britansko ostrvo nije bilo posledica samo ličnog izbora, već neka vrsta otklona do "vremena čuda" koja su zadesila njegovu voljenu otadžbinu.
Po opredeljenju bio je uvereni sledbenik demokratskog poretka, rodom iz dobrostojeće građanske porodice. Njegov otac bio je državni službenik Kraljevine Jugoslavije.
Otuda se po okončanju Drugog svetskog rata našao među onima koji nisu bili oduševljeni ishodom rata u Jugoslaviji. Kao pripadnik omladinskog kruga "Savez demokratske omladine Jugoslavije" osuđen je 1948. na 15 godina robije, a pomilovan je nakon izdržanih pet godina.
Studirao je eksperimentalnu psihologiju u Beogradu, radio kao dramaturg i filmski scenarista.
Prema njegovom tekstu Zdravko Velimirović je režirao film "Dan četrnaesti", koji je prikazan u zvaničnom programu festivala u Kanu (1961).
Od 1971. do smrti živeo je u Londonu. Tokom boravka u Ujedinjenom Kraljevstvu radio je na srpskim emisijama britanskog radija (BBC), jedan je od trinaestorice osnivača obnovljene Demokratske stranke, decembra 1989. godine u Beogradu.
Njegova bibliografija je impresivna: "Vreme čuda" (1965.), "Hodočašća Arsenija Njegovana" (1970.), "Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana" (1975.) i "Odbrana i poslednji dani" (1977.), "Kako upokojiti vampira" (1977.), "Zlatno runo" (1978-1986), "Besnilo" (1983.), "Atlantida" (1988.), "1999" (1984.), "Godine koje su pojeli skakavci" (1984.), "Novi Jerusalim" (1988.), "Sentimentalna povest britanskog carstva" (1992.), "Odmor od istorije" (1993.), "Pisma iz tuđine", "Nova pisma iz tuđine", "Poslednja pisma iz tuđine". Autor je i tridesetak dramskih dela za pozorište, radio i televiziju. Napisao je i komediju "Generali ili srodstvo po oružju" (1972.). Posthumno su sabrani njegovi politički tekstovi: "Izabrana pisma iz tuđine" (2000.), "Političke sveske" (2001.), "Filozofske sveske" (2001.).
Nekoliko dana pred smrt Pekić će učesnicima Vidovdanskog sabora, krajem juna 1992., proslediti sledeću poruku: "Bolešću sprečen da lično učestvujem na ovom skupu , izražavam duboku veru da ćemo stalnimi legitimnim pritiscima postići jedan od svojih najvažnijih ciljeva, a to je osvešćenje Srbije... Sačuvajmo snagu i strpljenje! Oslobođenje je blizu. Ova će tiranija bezumnih iu nesposobnih nestati, kao i sve što su nestale...."
"Sačuvajmo veru, jer bez nje nema života, ali ne odbacimo ni sumnju, jer bez nje nema napretka. Ne sumnjajmo pri tom samo u ono što misle i čine drugi, jer to je lako. Pokušajmo bar ponekad, da posumnjamo u ono što sami mislimo i činimo, jer to je teže, ali zrelije plodove donosi", bile su Pekićeve reči.
Upečatljiva je i njegova poruka da "samo ludaci i sveci misle isto".
"Ne plašimo se da menjamo mišljenje, ali ne kad novo služi nama nego kad unapređuje naše poimanje sveta. Samo ludaci i sveci misle isto."
Pekić je preminuo je 2. jula 1992. u Londonu.
(Tanjug/MONDO)
