Projekcijama u Dvorani kulturnog centra prethodiće razgovor o filmskom stvaralaštvu italijanskog neorealizma, ishodištima i paralelnim procesima u drugim evropskim i svetskim sredinama tog perioda. U razgovoru će učestvovati reditelji Dušan Makavejev i Slobodan Šijan i kritičar Nebojša Popović.

U utorak, 16. februara će biti prikazan film "Čudo u Milanu" Vitoria de Sike iz 1951. godine, u sredu "Bez milosti" Alberta Latuade (1947) i "Probisvet" Federika Felinija (1955), a u četvrtak "Gorki pirinač" Đuzepe de Santisa (1948) i "Gde je sreća?" Roberta Roselinija (1954).

U italijanskoj kinematografiji u periodu od 1942. do 1953. godine zadatak režisera bio je da se režimskoj mistifikaciji i retorici suprotstave direktnim, gotovo dokumentarističkim kontaktom sa stvarnošću.

Stoga su filmske priče smeštene uglavnom u siromašnu radničku klasu i odražavaju teške ekonomske i moralne okvire života poratne Italije. Snimaju se okupirani Rim, frustracija, siromaštvo, žene poratnog vremena, očajanje, emigranti, penzioneri… čitav onaj svet čije postojanje fašizam nije priznavao.

Posle rata, kada su čuveni studio Ćinećita zauzele izbeglice, a većina filmskih studija bila uništena, kada je nedostajao novac za produkciju, mladi režiseri su sa velikim umetničkim zanosom odlučili da počnu sa snimanjem u eksterijeru, na pozadini ratnih razaranja, sa naturščicima u sporednim, a ponekad i glavnim ulogama.

Ti filmovi se odlikuju snažnim nabojem neorealizma i bave se moralom poslertne Italije. Najistaknutiji predstavnici tog pokreta koji se pojavio spontano i bez manifesta bili su Lukino Viskonti, Roberto Roselini, Vitorio De Sika, Đuzepe De Santis i scenarista Ćezare Cavatini.

Viskontijev film "Opsesija" iz 1942. godine smatra se trenutkom kada je počelo da se govori o neorealizmu, a sam Viskonti pretečom ovog pokreta.

(Tanjug)