Trebalo je da to bude samo još jedna stanica na turneji za Džimija Hendriksa, ali festival obeležen nasiljem i haosom postao je poslednji zvanični koncertni nastup ove rok legende.
Erik Baret, koji je bio Hendriksov tehničar na turnejama i čovek od poverenja od 1968. do 1970. godine, napisao je memoare pod nazivom "Experienced: On the Road with Jimi Hendrix and Beyond". Baret je nakon toga proveo skoro pet decenija radeći iza scene sa drugim kultnim umetnicima, među kojima su Madona, Dejvid Bouvi i Aerosmit.
Pogledajte kako je Džimi izgleda na koncertima:
"Svirali smo na ostrvu Femarn, a članovi grupe "Hells Angels" su preuzeli kontrolu", prisetio se Baret za Fox News Digital. "Nije bilo nikakve kontrole. Bilo je to zastrašujuće mesto. Tamo su nas čekala dva automobila kako bi nas odvezla sa ostrva nazad u London. Ali 'Hells Angels' nisu želeli da odemo. Hteli su da momci ostanu i da se zabavljaju. A onda je postalo nasilno."
Prema Baretovoj knjizi, stotine pripadnika ove motorističke grupe stigle su na ostrvo i zauzele prostor gde se održavao festival. Napisao je da su mnogi obožavaoci koji su tu kampovali bili "pretučeni i opljačkani", dok je obezbeđenje festivala bilo rasterano. Hendriks je, kako navodi, samo bacio pogled na taj haos i povukao se u svoju sobu "sam i trezan". Odmetnički motociklistički klub preuzeo je sve u svoje ruke.
Sledećeg dana, Hendriks je izašao na binu i dočekan je zvižducima. Neprijateljski nastrojenoj publici rekao je: "Zaboli me k--- ako zviždite, sve dok zviždite u tonalitetu, majmuni jedni", pre nego što se nasmejao. Kada je završio, Hendriks je poručio publici: "Hvala vam, doviđenja. Mir!"
Baret je ispratio Hendriksa i bend sa bine prema automobilima koji su ih čekali. Jedva je čekao da odu. Ali tada su ih bajkeri okružili.
"Video sam člana 'Hells Angelsa' kako se sprema da palicom udari [menadžera turneje] Džerija Stikelsa po glavi", rekao je Baret. "Podigao sam ruku da prihvatim udarac. Skoro da sam se onesvestio od bola, ali zamislite šta bi bilo da ga je udario po lobanji? Uspeli smo da uđemo u auto. Džimi me je stalno gledao jer je video da sam primio udarac. Samo mi je rekao: 'Jesi li dobro, Erik? Jesi li dobro?' Stalno me je pitao da li sam dobro. Takav je čovek bio. I… to je bilo poslednje što mi je ikada rekao."
Dana 18. septembra 1970. godine, hitna pomoć je stigla u stan Monike Daneman u hotelu "Samarkand" u Londonu i pronašla Hendriksa u besvesnom stanju. Imao je 27 godina. Stikels je saopštio vest Baretu.
"Nisam mogao da verujem", rekao je Baret. "Sećam se da sam hodao po Londonu kao u magli. Bila je to glupa, tragična nesreća. Uzeo je previše tableta za spavanje svoje [devojke] Monike Daneman. Ona je navodno imala te neverovatno jake nemačke sedative. I rekla je da je uzeo devet komada. Nije mogla da ga probudi. Pozvala je Erika Burdona iz grupe "The Animals", koji je bio dobar Džimijev prijatelj. Vrištao je na nju: "Zovi jebenu hitnu pomoć!""
"Ono što su mi rekli jeste da su ga bolničari… položili na leđa, i on je povratio", rekao je Baret. "Ugušio se. To je bila nesreća. Tablete su bile nesreća. Tragedija je to što je umro."
U knjizi je Baret napisao: "Bolničari su stigli, ali nisu uspeli da reanimiraju Džimija. Izneli su ga na nosilima do kola hitne pomoći, uveravajući Moniku da će biti dobro. Bilo dok je ležao u krevetu na leđima ili na putu do bolnice, Džimi se ispovraćao. Obdukcija je utvrdila da je Džimi umro od gušenja dok je bio pod dejstvom barbiturata."
"… Prisetio sam se vremena kada sam uzeo previše 'Mandraksa', i moja devojka nije mogla da me probudi", napisao je. "To se lako moglo dogoditi i moglo je da se desi bilo kome od nas u Džimijevom društvu. To što se dogodilo samom Džimiju bilo je srceparajuće. Ali nikada nisam čuo ništa što bi me navelo da pomislim da je Džimijeva smrt bila bilo šta drugo osim onoga kako je izgledala."
Baret je odlučno odbacio glasine i teorije zavere koje decenijama kruže oko Hendriksove smrti. Među njima je bila i tvrdnja bivšeg tehničara Džejmsa "Tepija" Rajta, koji je u svojim memoarima "Rock Roadie" iz 2009. godine napisao da je Hendriksov menadžer Majk Džefri priznao da je ubio Hendriksa, kako je preneo "The Guardian".
Baret oštro osporava Rajtovu priču i odbacuje svaku pretpostavku da je Hendriks ubijen.
"Ne verujem ni na sekundu da je Majk Džefri bio uzrok Džimijeve smrti", rekao je. "Jednostavno ne verujem u to. Okolnosti se ne poklapaju. A toliko ljudi mi je reklo da je Tepi to napisao samo da bi pokušao da proda knjigu. Ali nikada nisam verovao u to. Nikada neću verovati. Bio sam tamo, i trenutno sam verovatno poslednji preživeli. Svi ostali momci polako odlaze. Tako da ne, ne bih poverovao u to ni na sekundu."
Džefri je poginuo u avionskoj nesreći u blizini Nanta u Francuskoj 1973. godine.
Danemanova je izvršila samoubistvo 1996. godine, dva dana nakon što je proglašena krivom za nepoštovanje suda u dugotrajnom pravnom sporu sa Keti Ečingam, još jednom bivšom Hendriksovom devojkom. Imala je 50 godina.
Baret je rekao da je ubrzo nakon Hendriksove smrti lagao novinare o njegovoj upotrebi droga.
"Imao sam, šta, 24 godine kada je preminuo?", rekao je Baret. "Nisam želeo da ukaljam sećanje na njega. Zato sam lagao. Samo sam želeo da ga ljudi vide u lepom svetlu. Ali kako sam postajao stariji, shvatio sam da nisam morao da lažem. Da, uzimao je drogu. Da li je uzimao heroin? Nikada nisam video heroin nigde u njegovoj blizini. Radio sam u bekstejdžu skoro 50 godina. Znam da je to droga koja je ubila mnogo muzičara. Ali ne verujem da je Džimi uzimao heroin. Pušio je travu. Uzimao je mnogo LSD-ja. Uzimao je pilule. Ali ne verujem da ga je zanimao heroin."
Gledajući unazad, Baret je opisao Hendriksa kao "divljaka" na bini. Muzičar je bio poznat po tome što je svirao gitaru iza glave i zubima. Takođe bi lomio gitare i pojačala tokom bisova, a povremeno bi i zapalio svoju gitaru. Ali kada bi se nastupi završili i publika odavno otišla, Hendriks je bio "tih, blag i pristojan mladić".
"Razgovarao je sa svima", rekao je. "Bio je veoma šarmantan. I bio je stidljiv. Ljudi su se divili Džimiju. A kada bi mu gitara bila oko vrata, preko ramena, osećao se prijatno. To je bila njegova potpora. Ali sećam se i kako mu prilazi Pol Makartni, a on ostaje bez daha: "To je Pol Makartni!" Bio je samo stidljiv čovek koji nije znao kako da nosi sva priznanja za svoj talenat."
"Imam toliko uspomena na tog divnog čoveka", nastavio je Baret. "Sećam se da smo svi odsedali u Benedikt Kanjonu i bio mi je rođendan. Svi smo sedeli pored bazena, a Džimi je izašao bez košulje, samo u somotnim pantalonama. Viknuo je: 'Erik, Erik!' Odgovorio sam: 'Hej, Džimi, šta ti treba?' Nasmejao se i rekao: 'Srećan rođendan, čoveče. Evo ti nešto novca. Idi i kupi sebi nešto što zaista želiš.' Dao mi je 500 dolara, što je u to vreme bila ogromna suma."
Vaše mišljenje nam je važno - ostavite nam komentar, nije potrebna registracija!
Bonus video:
Svet poznatih nadohvat ruke. Sve goruće teme, aktuelna dešavanja i najsočniji tračevi na jednom mestu. Pridruži se Viber zajednici ŽIVOT POZNATIH i budi u toku svakog dana!