U Beogradu je na današnji dan, pre 26 godina, preminuo jedan od najvećih srpskih pisaca Branko Ćopić.
Ćopić je izvršio samoubistvo skočivši na betonski kej sa mosta preko reke Save 1984. godine. Od tada se taj most zove Brankov most, a ulica koja vodi do mosta - Brankova ulica.
Branko Ćopić autor je romana: "Prolom", "Gluvi barut", "Ne tuguj, bronzana stražo", "Osma ofanziva", "Delije na Bihaću", zbirki priča: "Pod Grmečom", "Doživljaji Nikoletine Bursaća", "Gorki med", "Bašta sljezove boje", "Golubija vremena"; knjiga za decu: "Ježeva kuća", "Doživljaji mačka Toše", "Orlovi rano lete", "Magareće godine", "Mala moja iz Bosanske Krupe", više knjiga pesama i satiričnih priča.
Rođen je 1915. godine u Podgrmeču, u selu Hašani, nadomak Bosanske Krupe.
Osnovnu školu završava u rodnom selu, nakon čega upisuje nižu realnu gimnaziju u Bihaću. Knjiga "Magareće godine" nastala je po sećanju na vreme provedeno u internatu u Bihaću, takozvanom konviktu.
Četiri godine koje je tu proveo pisac opisuje kao jedan od najlepših delova svog života. Nakon niže gimnazije upisuje Učiteljsku školu u Banjaluci.
Učiteljsku školu u Banjaluci Branko Ćopić nije završio. Izbačen je u četvrtom razredu zbog čitanja napredne literature. Nakon toga upisuje se u Učiteljsku školu u Sarajevu iz koje je, takođe, izbačen. Iz Sarajeva se vraća u Banjaluku, ali školu je, ipak, završio u Karlovcu, gde je prebačen uz pomoć profesora.
Ćopić potom odlazi u Beograd, upisuje i završava Filozofski fakultet. Za vreme studiranja objavljivao je priče u "Politici".
Za samo četiri godine, do početka rata, Ćopić je objavio 126 priča u "Politici", a veliki broj priloga štampala je i "Politika za decu".
1941. godine našao se u partizanima. Tokom rata radio je kao dopisnik banjalučkog "Glasa" i "Borbe". Pisao je izveštaje i vesti, skečeve za partizanske priredbe, pesme i priče. Posle rata, pedesetih godina, piše satirične priče i objavljuje ih u "Književnim novinama", "Kerempuhu", "Vetrenjači".
Veliki Ćopićevi književni učitelji bili su, kako je sam govorio: Petar Kočić, Ivo Andrić, Ivan Cankar, Svetozar Ćorović, Simo Matavulj, Miroslav Krleža - ali i Milovan Glišić, Janko Veselinović i Radoje Domanović, a od stranih pisaca: Servantes, Pirandelo, Gogolj, Gorki, Čehov, Babelj, Zoščenko...
Ćopić je pisao i scenarije za pozorište i film. Poznat je po komediji "Doživljaji Vuka Bubala" i komadu za decu "Udarnici" i scenarijima za ratne filomove "Živeće ovaj narod" i "Major Bauk".
Oženio se 28. juna 1951. godine doktorkom Bogdankom Ilić. Šaleći se, često je govorio da je i on stradao na Vidovdan, kada su izginuli i svi kosovski junaci.
NIN-ovu nagradu dobio je 1958. godine za roman "Ne tuguj, bronzana stražo". Redovni član SANU postao je 1968. godine.
Dela su mu prevođena na ruski, engleski, francuski, nemački, ukrajinski, poljski, češki, bugarski i mađarski jezik.
"Zadatak svake prave književnosti je" - govorio je Ćopić - "da oplemenjuje čoveka i da mu život učini lepšim i sadržajnijim. Ona je pozvana da čoveka nadahnjuje i podstiče na velika dela i herojske podvige".
(Srna/MONDO)
Branko Ćopić autor je romana: "Prolom", "Gluvi barut", "Ne tuguj, bronzana stražo", "Osma ofanziva", "Delije na Bihaću", zbirki priča: "Pod Grmečom", "Doživljaji Nikoletine Bursaća", "Gorki med", "Bašta sljezove boje", "Golubija vremena"; knjiga za decu: "Ježeva kuća", "Doživljaji mačka Toše", "Orlovi rano lete", "Magareće godine", "Mala moja iz Bosanske Krupe", više knjiga pesama i satiričnih priča.
Rođen je 1915. godine u Podgrmeču, u selu Hašani, nadomak Bosanske Krupe.
Osnovnu školu završava u rodnom selu, nakon čega upisuje nižu realnu gimnaziju u Bihaću. Knjiga "Magareće godine" nastala je po sećanju na vreme provedeno u internatu u Bihaću, takozvanom konviktu.
Četiri godine koje je tu proveo pisac opisuje kao jedan od najlepših delova svog života. Nakon niže gimnazije upisuje Učiteljsku školu u Banjaluci.
Učiteljsku školu u Banjaluci Branko Ćopić nije završio. Izbačen je u četvrtom razredu zbog čitanja napredne literature. Nakon toga upisuje se u Učiteljsku školu u Sarajevu iz koje je, takođe, izbačen. Iz Sarajeva se vraća u Banjaluku, ali školu je, ipak, završio u Karlovcu, gde je prebačen uz pomoć profesora.
Ćopić potom odlazi u Beograd, upisuje i završava Filozofski fakultet. Za vreme studiranja objavljivao je priče u "Politici".
Za samo četiri godine, do početka rata, Ćopić je objavio 126 priča u "Politici", a veliki broj priloga štampala je i "Politika za decu".
1941. godine našao se u partizanima. Tokom rata radio je kao dopisnik banjalučkog "Glasa" i "Borbe". Pisao je izveštaje i vesti, skečeve za partizanske priredbe, pesme i priče. Posle rata, pedesetih godina, piše satirične priče i objavljuje ih u "Književnim novinama", "Kerempuhu", "Vetrenjači".
Veliki Ćopićevi književni učitelji bili su, kako je sam govorio: Petar Kočić, Ivo Andrić, Ivan Cankar, Svetozar Ćorović, Simo Matavulj, Miroslav Krleža - ali i Milovan Glišić, Janko Veselinović i Radoje Domanović, a od stranih pisaca: Servantes, Pirandelo, Gogolj, Gorki, Čehov, Babelj, Zoščenko...
Ćopić je pisao i scenarije za pozorište i film. Poznat je po komediji "Doživljaji Vuka Bubala" i komadu za decu "Udarnici" i scenarijima za ratne filomove "Živeće ovaj narod" i "Major Bauk".
Oženio se 28. juna 1951. godine doktorkom Bogdankom Ilić. Šaleći se, često je govorio da je i on stradao na Vidovdan, kada su izginuli i svi kosovski junaci.
NIN-ovu nagradu dobio je 1958. godine za roman "Ne tuguj, bronzana stražo". Redovni član SANU postao je 1968. godine.
Dela su mu prevođena na ruski, engleski, francuski, nemački, ukrajinski, poljski, češki, bugarski i mađarski jezik.
"Zadatak svake prave književnosti je" - govorio je Ćopić - "da oplemenjuje čoveka i da mu život učini lepšim i sadržajnijim. Ona je pozvana da čoveka nadahnjuje i podstiče na velika dela i herojske podvige".
(Srna/MONDO)
