Kako sam krenuo, da kraja sezone pisaću o svim značajnijim grčkim igračima, ali šta da radim kada to jednostavno zaslužuju. Olympiacos je odbranio titulu evropskog šampiona, a Vassilis Spanouils je po treći put MVP F4, što je prije njega uradio samo Toni Kukoč. Billy Spanoulis, čovjek koji je uvijek hodao tankom linijom između genijalnosti i ludila.
Koliko sam ga samo mrzio... Još od kada je iz Maroussija stigao u Panathinaikos, Span je bio visoko na listi mojih omraženih igrača. Tupi pogled, građa fudbalera, srljanje u četiri protivnička igrača, šutevi za tri poena van svakog rezona koji promašuju dvoranu, stalno podmetanje u noge protivniku za faul u napadu, fijasko u Houstonu i epske izjave Jeffa Van Gundya ("Kaže mi da je on bio McGrady u Grčkoj. To je super, ali ovdje je McGrady - McGrady", "On je mašina za izgubljene lopte", "Za svaku njegovu grešku neko drugi je kriv" itd.), konstantna ljubomora koju je emitovao ka Jasikevičijusu nakon povratka u PAO i na kraju potez iz radionice Luisa Figa i prelazak u redove najljućeg rivala. Spanoulis je svoje završio, pomislio sam... KOLIKO SAMO NISAM BIO U PRAVU.
Prva sezona u Olympiacosu je za Vassilisa bila - najgora moguća. Kada odeš iz PAO-a u OLY ili obrnuto, moraš da mijenjaš životne navike, pardon, moraš da mijenjaš kompletan život. Oni koji su te pozdravljali na ulici odjednom ne žele da te vide. Omiljeni kafić to više nije, jer postoji realna šansa da ti barmen pljune u kafu. Mjesta na koji si išao na piće sa dojučerašnjim saigračima, odjednom su mjesta neposredne životne opasnosti. Čovjek na pijaci ti više ne daje dobre breskve.
Billy je dobio loptu u ruke, mjesto šefa, veću minutažu, bolji ugovor, ali i etiketu plaćenika, čovjeka bez duše.
Olympiacos je u četvrtfinalu protiv Siene prvi meč dobio sa 40 razlike, ali onda se sve raspalo. Razjareni igrači Montepaschija su odigrali za ponos naredna tri meča i zatvorili put Olympiacosu. U finalu grčkog plej-ofa Vassilisa su sačekali dojučerašnji drugovi Diamantidis, Fotsis, Batiste i ostavili "Djecu Pireja" po ko zna koji put bez trofeja šampiona. Spanoulis nije mogao da se sastavi, a navijači PAO-a su ga razbijali na svakom koraku. Čak su i braća Aggelopoulos naizgled digli ruke od projekta u koji su do tada utukli par stotina miliona eura i osvojili samo dva kupa Grčke. Spanoulis se vratio jači.
Ima nešto u ovom čovjeku što je teško objasniti. Nešto što mu omogućava da ide na svakoga, bez obzira na vrijeme, mjesto ili ime protivnika.
Još od vremena kada su sa mladom reprezentacijom Grčke on i njegov najbolji drug Nikos Zisis izbušili protivnike sa 43 pogođene trojke u osam tekmi na putu do zlatne medalje, Spanoulis je demonstrirao hronični nedostatak straha. U legendarnoj utakmici na SP 2006. najefikasniji grčki igrač je bio upravo Spanoulis sa 22 poena. Vassilis je protiv Paula, Johnsona, Hinricha i Wadea igrao kao protiv Peristerija, pravio prednost izuzetno brzim prvim korakom, pogađao trojke iz driblinga, pogađao one njegove čuvene šuteve iz dvokoraka sa zadrškom, iznuđivao faulove, ukratko nadigrao Amerikance u tom meču.
Kod Billya nikada nisam mogao da do kraja odgonetnem odakle crpi svoje izuzetno samopouzdanje. Uporno sam želio da vjerujem da je toliko glup da ne osjeća strah ili razumije važnost utakmice. Opet nisam bio u pravu.
"Spanoulis ima najčvršći mogući karakter", objašnjavali su mi treneri koji su radili s njim. Upravo ta osobina daje Vassilisu izuzetnu vjeru u lične mogućnosti. Spanoulis nije šuter, ali iz karaktera, iz slijepog vjerovanja pogodi po pet-šest trojki u važnoj utakmici. Spanoulis nije plejmejker, ali na svakoj utakmici ima pet-šest asistencija. Vassilis je tačno na pola puta između plejmejkera i beka šutera. Za evropske pojmove on je kataloški primjer combo beka. Potrebno mu je da ima puno loptu u rukama, ali je tada u stanju da kreira i za sebe i za saigrače.
"Na poluvremenu sam pokušao da se koncentrišem i razmišljam o tome kako da napadnem odbranu Reala u drugom dijelu. Zapamtio sam kako su me čuvali u prve dvije četvrtine i shvatio šta treba da uradim u nastavku. Uspio sam u tome", rekao je Spanoulis na kraju finalne utakmice protiv Reala, gdje je njegov tim nadoknadio 17 poena minusa. Nakon nule u prvom, u drugom je sasuo 22 poena (pet trojki).
Koliko je teško objasniti Spanoulisa, toliko je teško objasniti i ove dvije uzastopne titule Olympiacosa.
Prošle sezone Ivković je dao veliku minutažu mladim grčkim igračima Mantzarisu, Papanikolaou, Sloukasu. Startni centar je visok 198cm (Joey Dorsey). Rezervni centar (Kyle Hines) je bez patika visok 191cm. Pero Antić sa 210cm uglavnom kampuje van linije za tri poena. Acie Law je nakon epizode u Partizanu ocijenjen kao promašaj.
U polufinalu prošle godine Mantzaris od svih ljudi je natjerao Navarra na šut iz igre 6/15 i pet izgubljenih lopti. U finalu protiv totalnog favorita, CSKA, Olympiacos je nadoknadio 19 poena zaostatka. Kako? Ni nakon trećeg gledanja te utakmice nemam odgovor. Oly je imao 20 izgubljenih lopti naspram samo osam asistencija. Ljudi su postali evropski prvaci sa 42% šuta za dva poena i 11 promašenih slobodnih bacanja u utakmici koja je završena rezultatom 62:61.
Tim je pred početak ove sezone napustio Dušan Ivković. Ubrzo je otišao i vječno nestabilni Joey Dorsey poznat i po nadimku "mamin sin", navodno u NBA, ustvari u Gazientep. Na klupi je dobio šansu Georgios Bartzokas, prije svega zato što je grčki trener (čitaj: jeftin) i na kraju je postao prvi grčki trener sa osvojenom titulom klupskog evropskog prvaka.
U katastrofalnoj organizaciji F4 u Londonu, gdje su ljude doslovno utjerivali sa ulice u dvoranu (Karta je na dan polufinala bila pet funti. U Londonu za pet funti ne možete da pojedete hot-dog. Kasnije su karte besplatno dijeljene!), Olympiacos je bio, ne svjetlo, nego reflektor na kraju tunela. Igrači koji vole da igraju zajedno (pogledajte zagrljaj Lawa i Spanoulisa na kraju tekme, kada su ponizili CSKA koji je čitavu tekmu izgledao kao da loptom za pilates šutiraju na koš), koji istinski vole jedan drugog (sa izuzetkom Josha Powella. On tamo ne voli nikoga. Čak je i tokom finala uspio da izgleda potpuno nezainteresovano za dešavanja na terenu i da zijeva u krupnom kadru dok je Spanoulis pogađao trojke sa parkinga O2 Arene) i koji nemaju strah od velike scene.
Olympiacos je bez dileme potpuni timski duh, ali bez Spanoulisa oni ne osvajaju evropsku titulu, ni ove, ni prošle godine. Volja, želja i hemija znače puno, ali na kraju dana za trofeje moraš da imaš talenat i igrače koji prave razliku. Bez toga ne ide. Jedan od rijetkih preostalih igrača u Evropi koji prave razliku je Spanoulis. Kvalitet mora da se poštuje, a Billy Spanoulis je čisti kvalitet. To sam i ja naučio. Trebalo mi je samo 10 godina...
(foto: Beta/AP/NewSports, Lefteris Pitarakis)
