Popili smo četvrtu kafu, ali priča nije mogla da prestane. Dejan je više zaboravio o košarci nego što neki ikada nauče. Treninzi, pripreme, putovanja, utakmice, stres, pritisak. U jednom trenutku sve se spoji i kažeš 'bilo je dosta', ali sjećanja ostaju za sva vremena.
Kažu da nijedna slika, nijedan snimak ne može da se poredi sa onim što čovjek nosi u svojoj glavi. Osjećaj koji si imao u trenutku važne pobjede nikakva tehnologija ne može da dočara. Bodiroga ima sjećanja dovoljnih za dvije knjige, kamoli za jedan tekst...
Vizija Kreše Ćosića je nešto o čemu će se uvijek pričati. Čovjek koji je uvijek išao ispred svog vremena, koji je imao oko da prepozna velikog igrača i koji je uvijek shvatao kuda ova igra ide...
"Pričao sam sa njim stalno. On mi je hladnokrvno objašnjavao šta će se u košarci dešavati u narednih 10 godina i kako će igra da izgleda. Većina stvari koje čuješ od njega su da ih pamtiš do kraja života. Meni se posebno urezalo to što je govorio da svi pomažu da postaneš veliki igrač - i oni koji te vole i oni koji te ne vole, ali zbog njih radiš još više".
Vodeći klubovi u Srbiji nisu bili zainteresovani za Bodirogu. Tražila ga je Vojvodina, on tamo nije htio. Ćosić je džentlmenski pitao Partizan i Zvezdu imaju li oni nešto protiv da on uzme klinca. Niko se nije bunio.
Tako je dječak koji je Zadru na juniorskom turniru ubacio 30 poena postao njegov novi član.
"Ja sam u prvi mah odbio i Zadar. Zvali su me u kamp sedam dana i nakon toga sam im rekao ne. Bio sam vrlo nostalgičan. Mislim, iz istog razloga sam odbio Vojvodinu, kako sada da odem još dalje? Ali nakon 15 dana stigli su ponovo ljudi iz Zadra, koje je Krešo poslao u Zrenjanin i dugo pričali sa mojim roditeljima i sa mnom. To je presudilo."
"To su bile ključne godine za moj igrački razvoj. O svemu se vodilo računa. Visina driblinga, pozicioniranje na svakom dijelu terena, šut, prodor. Kretao sam u sedam ujutro, završavao oko 23 sata. Samo bi me istovarili pred stanom i ja bih se srušio u krevet. Pa sutra opet sve ponovo."
Zadar je bio idealna sredina za napredak mladog igrača. Ljubav prema košarci je bila nemoguća. Gledalo se apsolutno sve...
"Treninge juniora je gledalo po 500 ljudi. Ja završim trening sa prvim timom i onda čekam juniorski trening, a Jazine se pune kao da treba da počne prvoligaška utakmica. Ma totalno ludilo."
U Zadru je 1991. godine potpisao četverogodišnji ugovor, ali početak rata ga vodi u Italiju, kod Boše Tanjevića
"Krešo je već bio u Grčkoj. On je pokušavao da me dovede tamo ali dosta je bilo skeptičnih. Mi smo došli na jedan turnir u Grčku i onda sam ja tamo ostao. Sledeća stanica je bila Italija."
Ćosić je već ranije pominjao Tanjeviću da ima jednog malog koji će biti igračina. Tanjević je samo jednom gledao Bodirogu, na turniru u Poreču, ali je to uz Ćosićevu riječ bilo dovoljno da ga dovede u najjaču evropsku ligu, u tim Stefanela iz Trsta.
"Prvih šest mjeseci sam trenirao i gledao utakmice. Već tada sa tribina mi je bilo jasno da mogu da igram tu ligu, koja je bila najjača u Evropi."
Naredne sezone Bodiroga postaje najmlađi stranac u italijanskoj ligi sa 19 godina. To mu je prva seniorska sezona. Ostali timovi imaju Kukoča, Rađu, Danilovića, Đorđevića, Teaglea, Manniona, Garretta, Volkova, Antonio Davisa. Trst ima Bodirogu i Tanjevića, koji ga, naravno, sa 205cm instalira na mjesto playmakera...
"Svi su mu govorili da je lud, da će dobiti otkaz. Šta radi sa djetetom od 19 godina na mjestu stranca? Ali on mi je vjerovao, a ja sam to povjerenje i pravo na grešku vraćao od prvog trenutka."
"Nakon toga su svi shvatili da se ne šalim haha... Ali za mene je prava potvrda stigla kada smo dobili Benetton u Trstu. Ubacio sam 30 poena, a nakon meča Toni Kukoč ušao u svlačionicu da čestita. Na kraju sezone smo bili četvrti."
U inostranstvu vrijediš samo koliko tvoja posljednja utakmica. Popusta za strance, posebno u ligi takvog kvaliteta nema...
"Morao sam rano da odrastem. Tamo nikome ne možeš da objasniš kako ti je 19 godina. Ako ne ubaciš 20 poena uz visok procenat šuta, odmah kreću pitanja. Domaći igrač ubaci šest poena i lagano pijucka kafu. Meni su Dalipagić i Delibašić u par razgovora jasno stavili do znanja da moram da budem prevaga u svakom meču i da poentiram kako znam i umijem, u suprotnom neće biti dobro."
Trst i Milano su se nakon par Bodiroginih sezona spojili u jedan tim, a Boši je preostalo da iz oba sastava izabere najbolje igrače. Ta ekipa je predvođena Bodirogom i Rolando Blackmanom osvojila titulu šampiona i kup Italije. Slijedio je odlazak u Real Madrid kod Željka Obradovića...
"Real je institucija. Time nisam rekao ništa novo, ali fudbalska institucija. U vrijeme kada sam ja došao, bez obzira na vrhunskog trenera, na vrhunske igrače, nešto je nedostajalo u organizacionom smislu."
Ono što je propustio sa Realom, nadoknadio je u reprezentaciji. Evropski prvak 1997. godine i svjetski prvak godinu dana kasnije, uz titulu MVP igrača SP 1998, te seriju bitnih koševa u završnicama. Klupski, stiže u u jednu od dvije omiljene stanice u karijeri...
"Pana je bila čudo. Tamo sam stigao kod Piksija Subotića i Dine Rađe. Zamjenio sam Byrona Scotta. Sredili smo Olympiacos u Pireju u petoj utakmici finala. To je bio prvi put da ekipa bez prednosti domaćeg terena pobjedi u finalu. Navijači su me obožavali, zaista. Odmah smo se prepoznali i to je ljubav koja traje do danas."
Uopšte, Bodirogina serija u periodu od 2001. do 2003. na klupskom i reprezentativnom planu je nešto što će se pamtiti. Osvojio je dvije Eurolige, oba puta je bio najbolji igrač F4, osvojio je Evropsko 2001. i Svjetsko prvenstvo 2002. godine... Nemoguća serija...
"U tom finalu sa Kinderom niko nam nije davao ni dva posto šanse. Gubili smo 14 razlike na poluvremenu i zatim ih slomili u drugom dijelu. Sve su spremili za slavlje, ali i mi smo se nešto pitali."
Na SP u Indianapolisu, Bodiroga je opet svoje najbolje sačuvao za kraj, kada se rješavalo pitanje pobjednika.
"Gubili smo osam razlike na 2:20 do kraja. Vezao sam devet poena za produžetak. Dva bacanja koja sam imao na 17 sekundi do kraja su mi bila teška 100 tona! Svi gledaju... još ono prvo koje je plesalo po obruču, ali osjećao sam da u završnici ja moram da povučem."
Kao nagradu za osvojeno SP, od Svetislava Pešića je dobio - jedan dan odmora...
"To mu uvijek govorim kada ga zezam. Nakon SP došao sam na dan kući da vidim roditelje i već sutradan sam se priključio pripremama Barcelone."
U Barceloni je počistio sezonu. "Tripla kruna" u Grčkoj možda i nije neki podvig, ali u Španiji... to je teško izvodljivo.
"Imao sam tri ozbiljne ponude iz NBA prije Barce. Houston, Toronto i San Antonio. Nisam nijednog trenutka sumnjao da mogu igrati u NBA, mislim pogledaj ko je sve tamo igrao, ali je ponuda Barce bila tako jaka da sam sebi rekao 'hajde još jednom sve iz početka'".
U ACB-u nema šale. Svaka utakmica je opasna. Svako gostovanje potencijalni poraz. Mečeva koji se igraju u "leru" nema, posebno u to vrijeme procvata ACB lige.
"TAU je bio jak kao zemlja. Mi odemo u Sevillu i gotovo crknemo dok dobijemo. Još je Barca imala tu silnu frustraciju. Sedam izgubljenih finala Kupa šampiona. F4 na domaćem terenu. Očekivanja svih, silni pritisak. Nismo bili najbolja ekipa na F4, ali smo bili najodlučniji. Kada je bilo gusto, znali smo šta treba uraditi."
"Fizički sam mogao da igram dugo. Uvijek sam bio u treningu pa se nisam ni povrijeđivao, ali jednostavno ponestalo je motiva. Ja sam navikao da sve utakmice igram sa 100 posto mogućnosti. To u jednom trenutku u Rimu nije bio slučaj. Mogao sam da igram još četiri-pet godina, da trčkaram okolo i ubacujem neke koševe, ali ne bih bio pošten prema sebi i ljudima koji gledaju. Ja sam uvijek težio da budem pobjednik."
Kada je odigrao posljednju utakmicu 10 hiljada ljudi u Rimu je aplaudiralo 10 minuta.
Pamtiće se njegovi driblinzi protiv Nocionija i Anthonya, njegova sposobnost da u najvećem pritisku pogodi dva bacanja, da sebi uvijek stvori prostor za šut ili podijeli lucidnu asistenciju. Što je najvažnije - pamtiće se da je bio rođeni pobjednik.
Dejan Bodiroga - atipični maestro...
