MONDO je razgovarao sa mentalnim trenerom Borisom Stankovićem. Pročitajte šta je govorio o psihološkoj pripremi, psihološkim treninzima sportistima, gde je Srbija u odnosu na svet i šta je preporučio fudbalerima Zvezde i Partizana.
Koliko puta smo samo čuli razne sportiste kako kažu da je najvažnije da "hladne glave" uđu u meč ili kako "ne smeju da podlegnu pritisku"...
Kako postići to stanje "hladne glave", kako utakmicu dočekati mirno, u dobrom raspoloženju, bez raznih otežavajućih misli? U svetu sporta, poslednjih godina, pa i decenija, sve se više potencira na psihološkom radu, na mentalnoj pripremi. U mnogim razvijenim zemljama sportski psiholozi ili mentalni treneri postali su sastavni deo stručnih štabova, klubova...
Kakvo je stanje kod nas? Da li i u tome kaskamo za Evropom i svetom?
O tome i o raznim drugim temama iz ove oblasti razgovarali smo sa 31-godišnjim Borisom Stankovićem, koji se školovao u Švedskoj, gde je imao i praktični rad, a sada u Beogradu ima svoj studio za edukaciju o čijem radu se možete upoznati na internet adresi www.mentalnitrening.rs
Od njega smo, u ime fudbalera Partizana i Crvene zvezde, zatražili i savet kako da pristupe predstojećem "večitom derbiju", koji bi mogao da odluči o prvaku države, dobili poruku za one najmlađe šta treba da rade da bi dosegli sportske visine, kao i da li je seks pre utakmice dobar i da li ga treba praktikovati.
"Sportska psihologija je nauka koja treba da omogući sportisti da ostvari sve što omogućavaju njegove fizičke i, tehničko-taktičke sposobnosti kad je najporebinije - na takmičenju. Mentalnim treningom se postiže stanje uma koje pomaže sportista da pruži sve ono što se od njega očekuje u datom trenutku", objasnio je Boris čime se on zapravo bavi.
Za razliku od sveta, u Srbiji je ova grana u povoju. Tačnije, o njoj se samo priča. Bivši trener fudbalera Partizana Vladimir Vermezović u rad sa fudbalerima uvrstio je i obaveznu mentalnu pripremu, za šta je bio angažovan sportski psiholog. Slično je bilo i sa ženskom rukometnom reprezentacijom Srbije na nedavnom Svetskom prvenstvu.
"Kod nas i dalje postoje predrasude u vezi sa radom sportskih psihologa i smatra se da su oni potrebni sportistima samo kada postoji izražen problem. Međutim, to nije ako. Isto je kao sa, recimo, sticanjem fizičke kondicije. Potreban je dugotrajan razgovor, kontuniorani rad da bi se postigli određeni rezultati", kaže Boris i nastavlja:
"Ovde u našim klubovima nema stalnog zaposlenih psihologa, čak ni povremeno. Tu još zaostajemo za Evropom, o SAD da ne govirimo, gde je mentalni trener neizostavni deo stručnog štaba. Jasno je da su ovde finansije problem, jer se nekad nema par za igrače, trenere, kondicione trenere a zamislite kada bi još trebalo platiti i mentalne trenere. Uz to, ni svest o značaju ove grane nije na potrebnom nivou".
Kakvi su naši sportisti u odnosu na švedske (rukometaši, igrači florbola) gde si radio?
"To je sve individualna stvar. U Švedskoj sam imao praktični rad u Sportskoj akademiji u Malmeu, sa sportistima uzrasta od 14 do 18 godina. Zanimljivo, bilo mi je teže da doprem do njih, nego do nekih ovdašnjih sportista. Mada, ponavljam, to se razlikuje od pojedinca do pojedinca".
S obzirom na to da si jednu sezonu bio deo stručnog štaba OFK Beograda kakva su iskustva iz tog perioda?
"Različita! Ovde kod nas se ide iz krajnosti u krajnost. Ima onih koji kažu: 'Ma, šta će to meni' ili 'Nemam nikakvih problema' do onih koji su potpuno otvoreni i pristaju. Najviše sam radio sa mlađim igračima (17, 18, 19 godina) i u principu mi je lakše da radim sa mlađima, jer još nisu potpuno izgrađene ličnosti, nemaju ustaljeno ponašanje i navike i lakše mi je da doprem do njih kako bismo nešto promenili. Mnogo mi je lakše da radim sa onima koji su otvoreni, iskreni, koji veruju da im je mentalni trening važan kako bi postigli bolje rezultate".
Postoji dosta fudbalera koji ne mogu da suzbiju emocije na terenu, koji prave incidentne situacije ili su njihovi akteri. Jedan od njih je i talentovani Nikola "Džigi" Ninković, koji je često u takvim "akcijama". Kako njemu i ostalima pomoći? Da li bi mentalni trening imao efekta?
"On je dobar primer, jer mu je baš potreban mentalni trening. On je već dosta toga napravio u karijeri, ali poenta je da nije iskoristio sav svoj potencijal. On može mnogo više. Evo imamo drugi primer - Miloš Jojić - koji je već u inostranstvu... Ninković odigra jednu utakmicu fenomenalno, pa dobije crveni. Suština mentalnog treninga je da omogući sportisti kontinuitet u igri i ponašanju. Naravno, uvek će biti oscilacija, ali da se spreči da te oscilacije budu velike. Kada bi Ninković primenjivao ove stvari sigurno je da bi bilo pomaka u igri i ponašanju".
Kad smo već kod fudbala, bliži se "večiti derbi", koji bi mogao da odluči o tituli. Pritisak će biti ogromna, očekivanja navijača jednih i drugih... Da si zaposlen u Partizanu ili u Crvenoj zvezdi šta bi savetovao igračima? Kako bi ih pripremio za taj duel?
"Teško je na osnovu jednog razgovora nešto postići, nema čarobne rečenice. Za ovo je takođe potreban dugotrajan rad, ne 'kampanjski'. Ali, evo da pretpostavimo da sam tamo. Sigurno je da bih igračima prepručio, savetovao da ne razmišljaju o tim spoljnim stvarima, da ne misle na rezultat, o pritiscima javnosti, medija, o menadžerima, da ne stvaraju sami sebi pritisak da moraju da odigraju dobro jer ih gleda neko ko bi mogao da ih proda. Rekao bih im da uživaju u igri, da se prepuste ambijentu i da, naravno, istrče na teren i daju sve od sebe".
Kako je najbolje da se sportista opusti pred neku utakmicu, meč? Da li postoji "recept" za to?
"I to je, naravno, individualno. Postoji deo mentalnog treninga koji se odnosi na rutinu pred utakmicu, to je 24 časa pred meč. U tih 24 sata sportista treba da sam sebi stvori povoljne, optimalne uslove da bi nastupio najbolje što može na utakmici. To mu, naravno, ne garantuje da će tako i biti, ali on treba da učini da stvori sve preduslove. U tu rutinu spadaju razne stvari, od toga koliko je sati spavao, kada je ustao, šta je i kada jeo, kako se motivisao, da li je zamišljao utakmicu, da li je sam sebe bodrio... Ima raznih primera među sportistima koji su imali tu rutinu od koje nisu odstupali nikada i koja im jeste pomagala", rekao je Boris Stanković i dodao:
"Sportisti kod nas, a ima ih i u drugim zemljama, često mnogo obraćaju pažnju na sujeverje. Znači, da li su prvo obukli levu, pa desnu kopačku, čarapu, da li su se prekrstili pre ulaska na teren... To, u suštini, uopšte nije važno. Mnogi se opterećuju time i onda kada zaborave neki deo tog 'rituala' nastaje problem u glavi, pomišlja se na katastrofu... Naravno, ako je njima to važno - treba ih pustiti, ali ne i preterivati. Ova rutina o kojoj sam pričao nema veze sa sujeverjem. Profesionalni i svaki drugi sportista mora da ima rutinu svakog dana u godini, ne samo pred utakmicu. Mora da vdi računa o ishrani, odmoru, načinu na koji koristi slobodno vreme...".
A seks pre utakmice? Tu ima raznih mišljenja...
"To je, takođe, individualno. Baš me je nedavno jedan sportista pitao da li može da ima odnos sa devojkom pre utakmice. Pitao sam ga kako to utiče na njega. Odgovorio mi je da je pred prethodnu utakmicu imao seksualni odnos sa devojkom i da je bio odličan na utakmici. Rekao sam mu da je to njegova rutina i da je to ok, ali da, ipak, ne pretera kako ne bi izgubio mnogo energije.Ako se sportistima zabrani seks, a bilo je primera na raznim velikim takmičenjima, to može da izazove kontraefekat. Ako su navikli na to i stvara im zadovoljstvo, onda ih treba pustiti".
Radiš sa decom, odnosno sa mlađim sportistima. Kakvi su njihovi roditelji ? Da li ima prevelikih očekivanja, zahteva?
"Ima primera kada su, zapravo, ti roditelji problem, jer imaju nerealna očekivanja, koji decu doživljavaju kao male profesionalce. Više puta su mi dolazili roditelji i govorili mi da njihovom detetu treba ovo, da mu nedostaje ono, a, zapravo, kada se realno sagledaju stvari vidi se da oni toj deci daju preveliki pritisak, breme... Ponekad su roditelji toliko isfrustrirani, jer se oni nisu ostvarili u sportu ili u nekoj drugoj oblasti i žele da to nadoknade preko svoje dece. Najvažnije je da oni realno sagledaju stvari i ne pritiskaju vlastitu decu".
Kako "vratiti" sportistu posle povreda, pogotovo onih teških?
"To je jedan od najvećih izazova u ovom poslu. Sad baš radim sa mladim sportstiom koji se vraća posle teške povrede prednjih ukršetnih ligamenata. To su teške situacije. Najvažniji cilj je pobediti strah, vratiti nivo samopouzdanja, ubediti ga da je povreda prošlost, da je spreman, zdrav i sposoban da bude bolji nego što je bolji. Strah i strepnja su u tim slučajevima najizraženiji i njih treba pobediti".
Živimo u "brzim" vremenima, u vremenima kada svi žele da zarade preko noći, a klinci, pogotovo oni koji treniraju fudbal žele da budu poput Vejna Runija, Kristijana Ronalda, Lionela Mesija... i potpišu unosne ugovore. Kakva je tvoja poruka za njih?
"Ja radim sa decom, koja treniraju u Partizanu ili Crvenoj zvezdi, a koji nisu ni stigli do prvog tima. Imaju po 15, 16 godina i često ih, pitam gde vide sebe za 4-5 godina. Niko sebe ne vidi u Zvezdi ili Partizanu, svi vide sebe u inostranstvu, svi gledaju novac, materijalne stvari. To je generalno loše. Kad nema novca, materijalnih stvari oni gube motivaciju. Poenta je zapravo imati unutrašnju motivaciju, naći nešto da te podiže... Govorim im da motivacju pronalaze u sebi samima, da ih motivišu nastupi, da ih motiviše strast, ljubav prema poslu i da ne žele sve sad i odmah. Posvećenost je jedna od najvažnijih stvari. Da nikad ne odustaju, da veruju u sebe, da shvate da su porazi sastavni deo sporta i da ih ne shvataju tragično. Pogledajte, recimo, Novaka Đokovića. On je osvojio sve što se može osvojiti, a li i dalje sebi postavlja ciljeve, i dalje se usavršava iz dana u dan".