Srpski jezik, hrvatski jezik, bosanski jezik, crnogorski jezik... Godinama unazad traje debata o tome koji je jezik "dominantan" na prostoru Balkana. Ovde, u Srbiji, reći će: postoji samo jedan jezik, srpski jezik, ostalo su njegove varijante. U Hrvatskoj će, pak, govoriti da hrvatski jezik postoji i da je "drugačiji" od srpskog.

Naučnici, lingvisti, sociolozi... mesecima unazad održavaju tribine pod nazivom "Jezici i nacionalizmi" u nameri da pokažu i dokažu da je to JEDAN jezik i da je najvažnije da se razumemo. Posle nekoliko tribina (u Beogradu, Sarajevu, Splitu i Podgorici), odlučili su da sastave Deklaraciju o ZAJEDNIČKOM JEZIKU.

Ovim povodom danas se oglasio premijer Hrvatske Ivo Plenković, koji se zgrozio i na samu pomisao o nekakvom zajedničkom jeziku.

"Na pitanje da li se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava zajednički jezik - odgovor je potvrdan.

Reč je o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa - odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država sa prepoznatljivim varijantama - kakvi su njemački, engleski, arapski, francuski, španski, portugalski i mnogi drugi. Tu činjenicu potvrđuju štokavica kao zajednička dijalekatska osnovica standardnog jezika, odnos istog naspram različitog u jeziku i međusobna razumljivost.

Korišćenje četiri naziva za standardne varijante - bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski - ne znači da su to i četiri različita jezika.

Insistiranje na malom broju postojećih razlika te nasilnom razdvajanju četiri standardne varijante dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava, poput korišćenja jezika kao argumenta za segregaciju dece u nekim višenacionalnim sredinama, nepotrebnih "prevođenja" u administrativnoj upotrebi ili medijima, izmišljanja razlika gde one ne postoje, birokratskih prisila, kao i cenzure (te nužno auto-cenzure), u kojima se jezično izražavanje nameće kao kriterijum etno-nacionalne pripadnosti i sredstvo dokazivanja političke lojalnosti.

Mi, potpisnici Deklaracije, smatramo da: 

• činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama;

• svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodifikovati svoju varijantu zajedničkog jezika;

• sve četiri, trenutno postojeće, standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika;

• policentrična standardizacija je demokratski oblik standardizacije najbliži stvarnoj upotrebi jezika;

 • činjenica da se radi o zajedničkom policentričnom standardnom jeziku ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi;

• između standardnih varijanti policentričnog jezika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rečničkom blagu kao i na ostalim jezičnim nivoima, što mogu pokazati i različite standardne varijante zajedničkog jezika na kojima će ova Deklaracija biti objavljena i korišćena;

• standardne, dijalekatske i individualne razlike ne opravdavaju nasilno institucionalno razdvajanje, već naprotiv, doprinose ogromnom bogatstvu zajedničkog jezika.

Zato, mi, potpisnici ove Deklaracije, pozivamo na:

• ukidanje svih oblika jezičke segregacije i jezičke diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama;

• zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika;

• prestanak rigidnog definisanja standardnih varijanti;

• izbegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih "prevođenja" u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informisanja;

• slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičkih raznovrsnosti;

• jezičku slobodu u književnosti, umetnosti i medijima;

• slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe;

• i, konačno, slobodu "mešanja", uzajamnu otvorenost, kao i prožimanje različitih oblika zajedničkog jezika na sveopštu korist svih njegovih govornika.