Najbolji fudbaler u istoriji Bosne i Hercegovine Edin Džeko povešće danas svoje zemljake na Svetskom prvestvu u SAD, Kanadi i Meksiku, što će mu biti drugi Mundijal. Prvi put "zmajeve" je predvodio 2014. godine, a sada je uspeo i da u 40. godini ostvari veliki uspeh i oduševio je celu naciju koja će živeti za fudbal ovog leta.
Zbog toga se Edin Džeko u posebnom pismu na portalu "The Players Tribune" obratio najmlađima iz BiH, osvrnuvši se i na svoje teško odrastanje koje je obeležio ratni sukob na prostoru bivše države. Prenosimo deo njegovog pisma o ratu.
"Draga deco Bosne i Hercegovine, želim da vam kažem nešto važno. Ništa nije nemoguće. Baš ništa", počeo je Džeko.
"Mi imamo sreću što smo Bosanci i Hercegovci. I ne kažem vam to samo kao čovek koji je ostvario svoje snove, nego kao dečak koji je preživeo rat i koji je vrlo lako mogao imati potpuno drugačiju sudbinu. Ne volim da pričam o životu za vreme opsade Sarajeva, ali važno je da biste shvatili kako je stvarno bilo. Imao sam šest godina kada je sve počelo. Sećam se prvih sirena, mama bi me zgrabila i sakrili bismo se iza komode za cipele. To je bio prvi dan. Nastavilo se kroz naredne četiri godine".
"Nismo baš razumeli šta se stvarno dešava, ali svakog dana smo bili prestrašeni. Kada više nije bilo sigurno da ostanemo u našoj kući, preselili smo se u stan kod mog dede i babee. Bio je to mali stan, možda je imao četrdesetak kvadrata, a nas petnaest je spavalo na podu".
"Često smo igrali Monopol. Znate tu igru? Bilo je previše opasno da izlazimo napolje jer su snajperisti vrebali sa svih strana, pa bi moji rođaci i ja satima sedeli na podu pored balkona i igrali Monopol. Ne mogu da vam kažem da nam je bilo zabavno. Nismo bili srećni, nismo mogli da uživamo u igri. Spolja bi se čule sirene i eksplozije granata. Ponekad bi se sve toliko zatreslo da bi figurice završile razbacane po podu".
"Ali svaki put kada bismo igrali, bili su to mali trenuci kada smo mogli barem malo da pobegnemo u svoj svet. Na nekoliko minuta zaboravili bismo na rat. Zaboravili bismo da se svet oko nas ruši. Na trenutak smo mogli da budemo samo deca".
"Naravno da smo često želeli da izađemo napolje i igramo fudbal, ali svaki dan smo gledali kako iz našeg komšiluka odvoze ranjene i ubijene ljude. Ipak, kako zadržati dete željno igre zatvoreno unutra četiri godine? To je nemoguće, i znali su to i naši roditelji. Ponekad, kada bi dan bio malo mirniji, mama bi otvorila vrata, a ja bih izašao napolje da se igram s decom iz okolnih zgrada. Nikada neću zaboraviti izraz njenog lica kada bi otvorila ta vrata. Imala bi blag osmeh, jer je bila srećna što me vidi kako se igram. A onda bih joj pogledao u oči i video koliko je bila zabrinuta da se možda nikada neću vratiti".
"Svi smo s vremena na vreme bili prinuđeni da izlazimo napolje. U stanovima nismo imali vode, pa si morao da uzmeš kante i bidone i čekaš u redu na ulici da ih napuniš. Naravno, liftovi nisu radili. Nije bilo struje. Pa smo se s punim kantama polako peli. Treći sprat… četvrti sprat… još samo šest spratova… Mora da sam bio najspremnije dete u Sarajevu. Ni hrane nije bilo dovoljno. Naši roditelji su rizikovali živote kako bi nam obezbedili da imamo nešto da jedemo. Ali nekad bi, kao nekim čudom, hrana padala s neba. Mi smo ih jednostavno zvali paketi. Nismo imali pojma odakle dolaze, niti nas je bilo briga. Bili su to obroci za vojnike. Nama su imali ukus najbolje hrane na svetu. Kada svaki dan jedeš iste stvari, puter od kikirikija deluje kao dar s neba".
"Na kraju smo preživeli. Kad se danas setim svega toga, neverovatno mi je koliko smo bili jaki. A bili smo samo deca. Ali rat nije imao nikakvog smisla.Toliko nevinih ljudi je ubijeno, a zbog čega? Zbog novca. Moći. Nečijeg ega. A u stvari ni zbog čega. Danas, kada na vestima vidim rat bilo gde u svetu, osećam mučninu u stomaku".
"Ne želim to više da gledam, nigdje na svetu. Ali iz nekog razloga, odrasli nikada ne nauče", zaključio je Edin Džeko.
Vaše mišljenje nam je važno - ostavite nam komentar, nije potrebna registracija!
BONUS VIDEO: