Mnogo zavidim onima koji žive u organizovanim zgradama i odnosima. "Dogovor kuću gradi" više ne važi u ovom vremenu. Ali ostaje da važi ona: "Sve iz kuće ide". Zato nam je i u kući, ali i napolju sve ovako.
Naša slika i prilika u redovnim okolnostima jesu ćudi siledžija i prevaranata koje će uvek da dominiraju, jer se pošten svet od njih sklanja, retke, retke su situacije gde ljudi trudom i kompromisom uspevaju da žive u miru.
Verovatno postoje izuzeci, ali jedna veća zgrada, na primer, slika je i prilika toga. Nebriga za drugog je ipak modus vivendi. Tako nas je ovo vreme napravilo, a malo smo i sami takvi, budimo realni...
Ušla sam u lift po onoj kiši, ćutim sa komšijom, čekamo da stignemo dole.
"Tuk, tuk, tuk", čuje se odozgo,pogledamo i shvatimo da prokišnjava lift kućica. Voda kaplje kroz neonsku lampu na krovu lifta. Pogled dole - bara. Pomolimo se da živi izađemo. Pošto smo uspeli, zovem da hitno isključe lift, kažu mi da nije opasno... Ok, ne razumem se u struju.
Prokišnjava krov i pored ormarića sa strujom. E tu je već malo veća frka!
Bili su neki ljudi pre ovih kiša. Rekoše da treba da se menja krov i da skupimo 51 odsto potpisa.
Približismo se cifri opasno u jednom trenutku, imamo sjajnog predsednika kućnog saveta i srećom, dosta razumnih ljudi u našoj velikoj zgradi koji shvataju šta je zajednička imovina i odgovornost. Na žalost košta, ali mora se. Zajednički je ulaz, lift, stepenice, krov, zajedničko je sve. Jer mi tu živimo.
Ipak ima dosta i onih koji ne dele taj osećaj, već "zajedničkim" smatraju samo ono sto se lično njih tiče: pa će, na primer, kad treba da se daju pare da se menja decenijama star lift, reći: meni ne treba, ja mogu peške. Ili, kakve veze ima krov sa mnom, nek ga sređuju oni koji žive pod njim.
Krov u mom ulazu neće biti promenjen, jer ga je "izminirao" upravo jedan od onih koji žive direktno pod njim! Krpio je, pre izvesnog vremena, salonit ploču koja mu je nad stanom, pa ne bi da mu sad to neko poremeti! Salonit je inače odavno zabranjen materijal svuda u svetu, kao i proizvodnja.
"Gde li je našao taj krpež?", pitam se.
To su oni najjeftiniji krovovi,koje sada mozete videti samo na magacinima, hangarima, ponekim udžericama i skoro više nigde na stambenim zgradama. Azbest. Samo u Srbiji. Na našoj zgradi. On "ne bi da mu neko sad dira ono što je on popravljao"...
I zbog toga naša zgrada neće dobiti novi krov. I oni koji su dali potpise su ih povukli-jer što oni da se bave krovom kad ne zanima onog koji živi u samom potkrovlju.
Pravo kažu.
Rez.
Kad je prolaz "oslobođen" dešava se da lift,neretko i hodnik,posluže kao wc . Ponekad te prepadne i neki narkoman. Šta će nama interfon koji služi svrsi....
Pošto su svi ti sistemi komunikacije do sada godinama unazad bili demontirani u roku od tri dana, skupili smo novac i promenili kompletna vrata. Sad imamo teška metalna vrata - gore staklo, dole metal.
Poživeše neko vreme, a onda je neko obio taj donji metalni deo, šutirao ga do iznemoglosti dok nije uspeo da ga izvali. Iznervirao se. Ali sad može da prođe! Mora malo da se sagne i provuče, doduše, ali je bar prohodno...
Uvek se pitam da li se ljudi koji samo o svojim potrebama vode računa i ne cene ništa što je tuđe ili zajedničko, tako ponašaju i u svojoj kući. Živo me zanima kako izgledaju njihovi domovi. Da li bacaju smeće po podu i onda gaze po njemu, da li žive u smradu, da li razbijaju?
Ko su ljudi koji pljusnu vodu iz akvarijuma i šerpe na prolaznike?
Zašto žive u civilizaciji kad im ne prija?
Jedan kod nas gaji golubove!!! U velikoj stambenoj zgradi! Pre nekoliko godina kad je "renovirao" golubarnik, bacao je drvene daske sa vrha zgrade! Ukakili ih golubovi, pa da ih ne nosi kroz hodnik valjda....
Znam da nismo ni svi isto rasli, nisu nas istim vrednostima učili roditelji, ali držim do toga da je život u zajednici gomila kompromisa, dogovora, prilagođavanja. Učenja, na kraju krajeva. Prihvataju se pravila sredine u kojoj si se našao, ne nameću se svoja.
Mnogo zavidim onima koji žive u organizovanim zgradama i odnosima. Retki su to slučajevi, ali ih ima. Maštam o onom svetskom principu da kućni savet mora da odobri svakog novog stanara ili otera nekog ko ugrožava.
Naravno da znam gde živim, ali isto tako mislim da kada bi većina kojoj je ipak stalo do nekog kvaliteta života "podviknula", manjina bi bila prinuđena da se povinuje.
Samo što ni većinu izgleda više ništa ne zanima. Digla ruke. Ne "držimo" se međusobno, svako gleda samo sebe. Nema zajedništva i uživanja u blagodetima istog. "Dogovor kuću gradi" više ne važi u ovom vremenu.
Ali ostaje da važi ona: "Sve iz kuće ide". Zato nam je i u kući, ali i napolju sve ovako.