Radovan Lagundžin, poznat pod nadimkom Žabac, ubijen je 1. decembra 1990. godine u Beogradu, u Ulici vojvode Stepe broj 89. Za njegovo ubistvo osuđen je Dejan Janković, koji je pravosnažno dobio kaznu od tri godine zatvora zbog prekoračenja nužne odbrane.
Prema sudski utvrđenim činjenicama, Janković je te večeri bio u društvu Milovana Šajkovića i Igora Jovanovića, kada ih je Lagundžin, vraćajući se taksijem sa mitinga, primetio i izašao iz vozila. Između njih je došlo do rasprave, tokom koje je Lagundžin izvadio pištolj.
U tom trenutku naišao je tramvaj koji ih je razdvojio. Kada je tramvaj prošao, Janković je izvadio kratež i ispalio dva hica, jedan u glavu, drugi u prepone. Lagundžin je teško ranjen i preminuo je sutradan u Urgentnom centru.
Janković je prvobitno bio osuđen na pet godina zatvora, ali je Vrhovni sud Srbije tu presudu ukinuo i vratio predmet na ponovno suđenje, nakon čega mu je kazna smanjena na tri godine. Pritvor mu je ukinut nakon izručenja iz Nemačke, gde se nalazio do novembra 1998. godine.
Radovan Lagundžin živeo je sa majkom Milenom i starijim bratom Radetom, a odrastao je u naselju Braće Jerković. Njegov brat Rade važio je za izuzetno uspešnog i bogatog biznismena, pripadnika beogradskog elitnog džet-seta, koji se družio sa najpoznatijim i najimućnijim ljudima tadašnje Jugoslavije. Zbog toga se u njegovom okruženju često isticalo da Žabac nikada nije bio egzistencijalno ugrožen niti prinuđen na kriminal iz ekonomskih razloga.
Još tokom osnovne škole "Zmaj Jova Jovanović" bio je poznat kao incidentna i impulsivna ličnost, a njegova reputacija nastavila je da raste tokom adolescencije. Posebno je bio poznat po bliskom prijateljstvu sa Aleksandrom Kneževićem Kneletom, iako su njih dvojica bili potpuno različitih karaktera. Knele je bio vatreni navijač Crvene zvezde, Žabac Partizana, Knele je verovao u "fer tuče", dok je Žabac bio njihov zakleti protivnik.
Uprkos razlikama, povezivala ih je, kako su govorili savremenici, gotovo bezumna hrabrost. Njihovo prijateljstvo bilo je toliko snažno da su istetovirali imena jedan drugom na ramenima.
Jedan od događaja koji se godinama prepričavao desio se krajem osamdesetih u kafiću "Ipon", u Domu pionira i omladine Voždovac, kada je Knele ušao u sukob sa starijim i poštovanim muškarcem iz kraja. Nakon što je Knele pozvao protivnika na fer tuču, situacija je eskalirala kada se pojavio Žabac i udarcem pištoljem naneo tešku povredu, jasno stavljajući do znanja da sukob mora da se prekine.
Na sahrani Radovana Lagundžina na Centralnom groblju okupio se veliki broj ljudi iz Beograda i šire. Prisutni su svedočili poznatom govoru Đorđa Božovića Giške, kao i dubokoj emotivnoj reakciji Aleksandra Kneževića, koji je takođe održao govor i zakleo se da će učiniti sve da odgovorni budu kažnjeni. Nakon sahrane, Lagundžinov brat Rade poručio je da će velikom novčanom nagradom platiti svaku informaciju o ubicama, "žive ili mrtve".
Ubistvo Radovana Lagundžina ostalo je jedan od simbola turbulentnog i nasilnog perioda beogradskog podzemlja s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina.
Vaše mišljenje nam je važno - ostavite nam komentar, nije potrebna registracija!
BONUS VIDEO: