"Svakom dinaru se može ući u trag. Pitanje je samo da li za to postoje politička volja, znanje i resursi. Inače, novac, kako god ga prikrivali, uvek ostavlja trag. Pogotovo kada su u pitanju krediti koje banke odobravaju. Tu je sve toliko kristalno čisto da samo onaj koji neće nešto da vidi ili otkrije u tome neće uspeti", kaže za "Politiku" Miroslava Milenović, forenzični računovođa i član Saveta za borbu protiv korupcije.

U Srbiji se vode dve velike istrage u vezi malverzacijama sa parama domačih državnih i privatnih banaka koje su kredite davale tajkunima bez adekvatne zaštite.

Za to su već u različitim postupcima osumnjičeni domaći biznismeni Miroslav Bogićević (vlasnik Farmakoma MB), i Goran Perčević (Interkomerc). Uprkos hapšenju, ostalo je pitanje gde je taj novac završio: na privatnim računima u inostranstvu ili na računima kompanija skrivenim u raznim ofšor zonama?

Na pitanje novinara mogu li se protokom vremena zatrti tragovi novca iz bele u sivu zonu, Milenović odgovara sa "ne, nikako".

"Novac može da promeni 'agregatno stanje', da iz kredita pređe u imovinu, iz nje u gotovinu, a potom u hartiju od vrednosti, pa opet u gotovinu, jer se njime najlakše operiše, ali ne može da 'ispari'. Da nestane. Negde neka informacija o bilo kojoj transakciji mora da ostane zapisana. Ako to postoji, a hoćemo i imamo s kim da uradimo – pitanje je samo vremena do kada se sve može isterati na čistac".

Četiri državne banke otišle su pod led odobravajući zajmove ljudima koji, po svemu sudeći, nisu ni hteli da ih vrate. Može li se istražiti kuda su pare otišle i ko je u tom finansijskom lancu od oko milijardu evra najodgovorniji, pita "Politika".

"Naravno da može. No, pre toga, hajde da demistifikujemo način odobravanja kredita u bankama. Prvi čin je – da preduzeće NN zatraži ili, kako bi se to sada reklo, aplicira za kredit kod banke. Prvi potez je da firma dostavi banci svoje finansijske izveštaje. Ti papiri veoma često ne odražavaju pravu sliku stanja. Najčešće imaju 'prenapumpanu' aktivu, vrednost imovine, ne bi li time pokazali da su u sasvim dobroj poslovnoj 'kondiciji'. Uz finansijske izveštaje ide i biznis plan iz kojeg banka treba da vidi kako će se doći do novca kojim treba platiti kamatu i vratiti glavnicu. Tu su i kolaterali, ili sredstva obezbeđenja (jemstva, garancije) za vraćanje kredita ako nešto krene po zlu".

Ali ne radi se tu o nesposobnosti bankara. Službenici koji se time inače bave u bankama, relativno nižeg do najviše srednjeg ranga, znaju svoj posao.

 "Moja iskustva kažu da su ti činovnici, na primeru Fonda za razvoj, uvek i bez greške znali dobro da procene sve rizike i da menadžmentu ukažu na skrivene zamke. U jednoj rečenici kažu – klijent je prezadužen i ne ispunjava uslove za kredit. Bio bi, po mom sudu, strašan greh reći da ti ljudi nisu znali svoj posao. Problemi dolaze tek kasnije, na mnogo višim instancama", objašnjava Milenović.

A te instance su Kreditni odbor banke, gde počinju prvi pritisci i protežiranja. Ima banaka čije procedure odmah eliminišu svaki takav pokušaj ali kod nekih "prolazi". Ali svaki Kreditni odbor ima limit do kojeg može da odobri pozajmicu, recimo 500.000 evra. Za sve preko toga ide se na Izvršni, odnosno Upravni ili Nadzorni odbor. Na svim tim telima raspravlja se i razgovara ne samo o visini kredita, već i o onome što su im njihovi činovnici stavili na uvid.

I tu se nalaze pravi krivci.

"Ne verujem da je za nekog od naših tajkuna s nekog upravnog odbora vraćen kreditni zahtev na doradu, jer su činovnici rđavo obavili posao. Da se ne zavaravamo, nema velikih kredita bez direktne umešanosti kreditnih i nadzornih odbora tih i takvih banaka", kaže Milenović.