Drage komšije, eto mene opet. Obećah prošli put da će komunikacija biti dvosmerna, kao što je i red. Dakle, adresa na koju možete da pišete svoja zapažanja, komentare, da me pitate za mišljenje, da me kritikujete i uopšte šta vam padne na pamet je [email protected]
Obećao sam prošli put i da ćemo pričati o filmu “Ivkova slava”, no film je, kao što pretpostavljam da znate, bio na TV Pink u okviru novogodišnjeg programa, tako da ste ga verovatno sad već svi gledali, pa i ne moramo o tome. Ko je propustio i ovu priliku, nek ode u bioskop, mali milion puta je lepše gledati film u bioskopu nego na televizoru.
A i film je sasvim pristojan.
.
E sad, Australija.
Bio sam tamo od 25. oktobra do 6. novembra na festivalu SCG filma. Bilo je stvarno fenomenalno. Doduše, namučio sam se gadno u putu nazad, jer je avion kasnio, pa sam u Dubaiju izgubio avion za Bgd, pa sam tamo čekao satima na aerodromu, i nekako, uz tešku muku, preko Istanbula stigao nazad. I još mi je negde usput izgubljen prtljag. Al sve to nema veze, jer su mi utisci iz Australije fantastični. Mnogo lepa zemlja. (prtljag je u medjuvremenu stigao...) Jedino što se putuje 26 sati do tamo i malo više sati nazad.
Na put sam išao sa Draganom, novinarkom i urednicom na Radio Beogradu koja radi emisije za dijasporu i o dijaspori.
Prva stvar koja me je oduševila je rastinje koje je potpuno drugačije nego u Evropi ili Americi, znaci svo rastinje je potpuno drugačije, pa čak i trava. Koliko se razlikuje kengur od divlje svinje ili jelena, e tako se razlikuje tamošnje drveće od ovog domaćeg. Osećate se kao da ste na drugoj planeti, a ne na drugom kontinentu.
Ovo je već 5. festival našeg filma tamo, tako da je ekipa organizatora uigrana i vrlo sve to dobro rade. Bioskopi su odlični, sa odličnim zvukom, veliki i udobni.
Moj film je otvorio festivale u Sidneju i Melburnu. A crnogorski film "Opet pakujemo majmune" Marije Perović je otvorio festival u Pertu. Nisam išao u Pert, zvali su me, rekoh da su domaćini fini ljudi, ali sam odustao jer ipak imam ovde posla. Mora od nečeg da se živi....
Australija je vrlo fina zemlja za život, kapitalizam, ali "sa dušom". Ne radi se mnogo, kafići su puni, vrućina, plaže u sred grada.... Ima dosta naših ljudi. I Srba i Hrvata i Bošnjaka. Bio sam na turniru srpskih fudbalskih klubova (vidi sliku iznad). Samo u Sidneju ima jedno 20 srpskih klubova , tako da možete zamisliti koliko naših ljudi živi tamo.
Najviše sam se družio sa Dejanom, jednim od organizatora festivala, koji je mojih godina i njegovim mladjim bratom Saletom, koji je u Australiji vec petnaestak godina, a tamo je otišao kao tinejdžer, tako da zna sva moguća i nemoguća mesta za izlaske i provod, te mi je on bio najbolji “vodič” koga možete zamisliti. Pomalo sam bežao od "srpskih" mesta, ćevapa, itd. Mislim, prvog dana sam išao u kraj grada koji se zove Liverpul i gde živi mnogo naših ljudi, mnoge firme na prodavnicama su na našem jeziku, pa su me vodili i na taj fudbal (što mi nije teško palo jer fudbal obožavam), na radio, u turističku agenciju, u srpski klub...
Tako da sam i ja bio fin, ali samo tog prvog dana. U Sidneju živi i Ljilja, poznanica sa srednjoškolskih žureva (sredina osamdesetih), sa kojom sam takodje tumarao po sidnejskim klubovima i mestima za izlaske. Od znamenitosti sam išao do opere, bio u akvarijumu, zoo vrtu, obišao najstariji deo grada, bio u FOX studiju... I obisao sve plaže, čak se malo surfao na onoj dasci na kojoj se ne stoji, nego leži, al je okean mnogo hladan, oko 19 stepeni, pa nisam dugo izdržao. Na svu sreću napolju je oko 30 stepeni, tako da se brzo zagreješ.
Popeo sam se i na najviši toranj u Sidneju, a na vrhu (vidi sliku iznad) je restoran koji se okreće i tek tada sam sagledao koliko je komplikovan sidnejski zaliv. Ja sam inače ponosan što se dobro snalazim u prostoru, mislim i u prirodi i u nepoznatim gradovima, pomoću položaja sunca i ostalih izvidjačkih i filmadžijskih trikova (jer filmadžije potpuno zavise od sunca, skoro kao poljoprivrednici), ali sam u Sidneju bio u šoku, jer se more uvek pojavljivalo sa raznih neočekivanih strana.
Bio sam razočaran u svoje sposobnosti, a kad sam bacio pogled sa tornja shvatio sam da uopšte nema potrebe da se razočaravam u sebe. Setite se onih američko-kanadskih Velikih jezera, e sad zamislite da imaju još jedno 10 krakova i pritoka, e, pa otprilke je takav oblik zaliva.
Jedne večeri sam sa Ljiljom išao na kruzing brodom po zalivu, a u isto vreme se na brodu održavala žurka sa salsa muzikom. E, sad, zanimljivost, u sred te salse, odjednom bend počinje da svira Gorana Bregovića i hop, svi se uhvatiše u kolo (!!!) i zaigraše. Posle su mi objasnili da je naša etno muzika vrlo popularna u Australiji.
Bio sam i na plaži na kojoj se iskrcao francuski kapetan La Paruz i to samo dva dana posle kapetna Kuka, tako da je Australija postala engleska kolonija zahvaljujući prednosti nad Francuzima od samo dva dana.
Najsmešnija stvar koja mi se desila je druga projekcija filma (svaki film je prikazan u svakom gradu po dva puta, jednom u večernjem terminu i jednom u dnevnom terminu), dakle druga projekcija koja je bila u nedelju u 11 ujutru i još je padala kiša, pa je došlo samo 5 ljudi u bioskop.
Od tih pet ljudi dvoje su prijatelji moje bake, treća je Tamara, moja drugarica iz 12. gimnazije, četvrta je Tamarina drugarica, bivša sminkerka sa RTSa, pa i nju poznajem i peti je bio jedan mladic, jedini nepoznat, al sam se i sa njim upoznao, zove se Ivan.
Tako da sam poimence znao celu svoju publiku. I posle filma celokupna moja publika i ja smo otišli na kafu. Tako da imam i to iskustvo – izveo sam ceo bioskop u kafić.
To je bio pravi, neposredni susret sa publikom! Da se ne brinete, na svim ostalim projekcijama je bilo skoro puno ili puno.
Do sledeće nedelje, vaš
Raša
Obećao sam prošli put i da ćemo pričati o filmu “Ivkova slava”, no film je, kao što pretpostavljam da znate, bio na TV Pink u okviru novogodišnjeg programa, tako da ste ga verovatno sad već svi gledali, pa i ne moramo o tome. Ko je propustio i ovu priliku, nek ode u bioskop, mali milion puta je lepše gledati film u bioskopu nego na televizoru.
A i film je sasvim pristojan.
.
E sad, Australija.
Bio sam tamo od 25. oktobra do 6. novembra na festivalu SCG filma. Bilo je stvarno fenomenalno. Doduše, namučio sam se gadno u putu nazad, jer je avion kasnio, pa sam u Dubaiju izgubio avion za Bgd, pa sam tamo čekao satima na aerodromu, i nekako, uz tešku muku, preko Istanbula stigao nazad. I još mi je negde usput izgubljen prtljag. Al sve to nema veze, jer su mi utisci iz Australije fantastični. Mnogo lepa zemlja. (prtljag je u medjuvremenu stigao...) Jedino što se putuje 26 sati do tamo i malo više sati nazad.
Na put sam išao sa Draganom, novinarkom i urednicom na Radio Beogradu koja radi emisije za dijasporu i o dijaspori.
Prva stvar koja me je oduševila je rastinje koje je potpuno drugačije nego u Evropi ili Americi, znaci svo rastinje je potpuno drugačije, pa čak i trava. Koliko se razlikuje kengur od divlje svinje ili jelena, e tako se razlikuje tamošnje drveće od ovog domaćeg. Osećate se kao da ste na drugoj planeti, a ne na drugom kontinentu.
Ovo je već 5. festival našeg filma tamo, tako da je ekipa organizatora uigrana i vrlo sve to dobro rade. Bioskopi su odlični, sa odličnim zvukom, veliki i udobni.
Moj film je otvorio festivale u Sidneju i Melburnu. A crnogorski film "Opet pakujemo majmune" Marije Perović je otvorio festival u Pertu. Nisam išao u Pert, zvali su me, rekoh da su domaćini fini ljudi, ali sam odustao jer ipak imam ovde posla. Mora od nečeg da se živi....
Australija je vrlo fina zemlja za život, kapitalizam, ali "sa dušom". Ne radi se mnogo, kafići su puni, vrućina, plaže u sred grada.... Ima dosta naših ljudi. I Srba i Hrvata i Bošnjaka. Bio sam na turniru srpskih fudbalskih klubova (vidi sliku iznad). Samo u Sidneju ima jedno 20 srpskih klubova , tako da možete zamisliti koliko naših ljudi živi tamo.
Najviše sam se družio sa Dejanom, jednim od organizatora festivala, koji je mojih godina i njegovim mladjim bratom Saletom, koji je u Australiji vec petnaestak godina, a tamo je otišao kao tinejdžer, tako da zna sva moguća i nemoguća mesta za izlaske i provod, te mi je on bio najbolji “vodič” koga možete zamisliti. Pomalo sam bežao od "srpskih" mesta, ćevapa, itd. Mislim, prvog dana sam išao u kraj grada koji se zove Liverpul i gde živi mnogo naših ljudi, mnoge firme na prodavnicama su na našem jeziku, pa su me vodili i na taj fudbal (što mi nije teško palo jer fudbal obožavam), na radio, u turističku agenciju, u srpski klub...
Tako da sam i ja bio fin, ali samo tog prvog dana. U Sidneju živi i Ljilja, poznanica sa srednjoškolskih žureva (sredina osamdesetih), sa kojom sam takodje tumarao po sidnejskim klubovima i mestima za izlaske. Od znamenitosti sam išao do opere, bio u akvarijumu, zoo vrtu, obišao najstariji deo grada, bio u FOX studiju... I obisao sve plaže, čak se malo surfao na onoj dasci na kojoj se ne stoji, nego leži, al je okean mnogo hladan, oko 19 stepeni, pa nisam dugo izdržao. Na svu sreću napolju je oko 30 stepeni, tako da se brzo zagreješ.
Popeo sam se i na najviši toranj u Sidneju, a na vrhu (vidi sliku iznad) je restoran koji se okreće i tek tada sam sagledao koliko je komplikovan sidnejski zaliv. Ja sam inače ponosan što se dobro snalazim u prostoru, mislim i u prirodi i u nepoznatim gradovima, pomoću položaja sunca i ostalih izvidjačkih i filmadžijskih trikova (jer filmadžije potpuno zavise od sunca, skoro kao poljoprivrednici), ali sam u Sidneju bio u šoku, jer se more uvek pojavljivalo sa raznih neočekivanih strana.
Bio sam razočaran u svoje sposobnosti, a kad sam bacio pogled sa tornja shvatio sam da uopšte nema potrebe da se razočaravam u sebe. Setite se onih američko-kanadskih Velikih jezera, e sad zamislite da imaju još jedno 10 krakova i pritoka, e, pa otprilke je takav oblik zaliva.
Jedne večeri sam sa Ljiljom išao na kruzing brodom po zalivu, a u isto vreme se na brodu održavala žurka sa salsa muzikom. E, sad, zanimljivost, u sred te salse, odjednom bend počinje da svira Gorana Bregovića i hop, svi se uhvatiše u kolo (!!!) i zaigraše. Posle su mi objasnili da je naša etno muzika vrlo popularna u Australiji.
Bio sam i na plaži na kojoj se iskrcao francuski kapetan La Paruz i to samo dva dana posle kapetna Kuka, tako da je Australija postala engleska kolonija zahvaljujući prednosti nad Francuzima od samo dva dana.
Najsmešnija stvar koja mi se desila je druga projekcija filma (svaki film je prikazan u svakom gradu po dva puta, jednom u večernjem terminu i jednom u dnevnom terminu), dakle druga projekcija koja je bila u nedelju u 11 ujutru i još je padala kiša, pa je došlo samo 5 ljudi u bioskop.
Od tih pet ljudi dvoje su prijatelji moje bake, treća je Tamara, moja drugarica iz 12. gimnazije, četvrta je Tamarina drugarica, bivša sminkerka sa RTSa, pa i nju poznajem i peti je bio jedan mladic, jedini nepoznat, al sam se i sa njim upoznao, zove se Ivan.
Tako da sam poimence znao celu svoju publiku. I posle filma celokupna moja publika i ja smo otišli na kafu. Tako da imam i to iskustvo – izveo sam ceo bioskop u kafić.
To je bio pravi, neposredni susret sa publikom! Da se ne brinete, na svim ostalim projekcijama je bilo skoro puno ili puno.
Do sledeće nedelje, vaš
Raša