Nastavak...
Posle nedelju dana u Sidneju otišli smo autom do Melburna, to je oko 1000 kilometara, al putevi dobri, standard, pa to ide brzo. Vodja puta je bio gospodin Petar Kozlina, divan čovek, jedan od organizatora festivala.
Lepa priroda, ovce i krave i pokoji vinograd, pšenice, kukuruza i tako toga uopšte nema jer Australija ima hronican problem sa vodom, pa se ne isplati da se bilo sta sadi. Taj problem je vrlo oybiljan, predvidja se da ce Melburn za samo 11 godina ostati potpuno bez vode, tako da se sad ubrzano radi na smišljanju načina kako da se od morske pravi pijaca voda.
Usput smo prošli kroz Kanberu, glavni grad, stajali u nekim malim usputnim mestima koje lice na Divlji Zapad, nikog na ulicama, samo vrucina. U Kanberi je i parlament, a ispred parlamenta (koji je velelepan) je od dasaka sklepana aboridzinska ambasada.
Aboridžini su jako zapostavljeni, nemaju niti jednog svog predstavnika u parlamentu, australijska vlada nece da im se izvini za genocid, itd...
Te su oni sklepali svoju ambasadu na travnjaku ispred parlamenta i u stalnom su protestu već godinama....
U Melburnu sam se prvog dana javio Nenadu Surli, osnivaču tropikalizma (sa Djurom Mornarem). Njegova supruga Bisa je dobra drugarica moje supruge. Oni su se iselili iy Beograda pre godinu dana. I sve vreme sam proveo sa Nenadom i Bisom i njihovom trojicom divnih i smesnih sinova. Nenad me je vodio na izlet od 300 km od Sidneja (tamo je sve veliko i sve su udaljenosti ogromne, tako da tih 300 km nista ne znaci, ovde kad bi mi neko rekao - ajmo na Zlatibor na kafu, ja bih mislio da je taj neko lud, a tamo je 300 km kao dobar dan), dakle išli smo na izlet na Great Ocean Road, to je nesto nezaboravno. Fantasticna priroda.
U Melburnu sam se jednog dana muvao po gradu, jednog dana smo bili na tom izletu, jednog dana na pikniku u botanickoj basti, uvece smo izlazili po kaficima, ima jedan fenomenalan deo grada koji je pun klubova. Reka koja protice kroz Melbur se zove Jara, i kad je plima ona tece uzvodno....
Jednog dana smo išli na poluostrvo Filips Island koje je nacionalni park i tu je šuma stanište koala. Imali smo srece da jedna majka koala sa bebom ne spava, nego su se hranili i igrali se i pentrali po drvecu sto je stvarno bilo jedinstveno jer koale obično od 24 sata 22 sata spavaju i vare ekukaliptus (eukaliptus je inace otrovan za sve ostale zivotinje, a koalama je jedina hrana, ali i one se mnogo namuce dok ga svare jer ga vare 10 dana, znaci ono sto pojedu u ponedeljak, tek u sledecu sredu im postane hrana).
Na tom ostrvu se gnezde i galebovi, milioni galebova, doživeo sam pravu scenu iz Hičkokovog filma "Ptice", fotografisao sam jednog galeba sa mladima, pa se on uznemirio zbog blica i lebdeo oko moje glave na pola metra, a onda su mu se pridružilo jos 5-6 ortaka, koji tako lebde na dohvat ruke i dernjaju se iz sveg glasa. Šta da vam kazem kad sam na kraju stavio kapuljaču i pobegao glavom bez obzira...
Na istom mestu je i plaža gde se skupljaju morzevi, ali oni mogu da se gledaju samo durbinom. A najbolji dogadjaj sa tog poluostrva i verovatno najjača uspomena sa celog puta je plaža na koju izlaze pingvini.
To je neka druga vrsta pingvina od one za koju znamo iz "Opstanka" (Australija je relativno blizu južnog pola, naročito Melburn, iza Melburna je Tasmanija, pa južni pol). Nekada je na svih 12 plaža na poluostrvu bilo stanište pingvina i postoje fenomenalne fotografije od pre pedesetak godina, plaža, nekoliko porodica piknikuje, a oko njih hiljade pingvina, ali su vremenom, kako su ljudi gradili kuće, pingvini počeli da izumiru i sad ih ima samo na toj jednoj plaži i jako su zastićeni zakonom, tako da ih je pre 10 godina bilo samo 80 a sad ih ima već preko 600.
Oni ceo dan love u moru i kad padne veče izlaze na plažu i hodaju do svojih rupa - kuća. Na plaži su postavljene klupe, ogradjene žicom... i ti sediš i gledaš pingvine kako izlaze, a put koji je napravljen za turiste koji je takodje ogradjen žicom, ide pored puta kojim idu pingvini kad idu kući, tako da ih sačekas na plaži, a onda ideš sa njima.
Ja sam imao potpuno religiozno iskustvo gledajući te pingvine (iako nisam vernik), kad su počeli da izlaze na plažu meni su pošle suze.I tako su mi curile suze jedno 45 minuta. Nekako sam shvatio i prirodu i svetski duh i vasionu uz pomoć pingvina.
Inače Australija je kao neka mešavima Evrope i Amerike i to baš prija, jer je pametna mešavina, tj. pomešane su one najbolje stvari. Na primer, super je to što je na svakom zgodnom mestu, parku, pored reke, svuda gde je priroda, a ima je svuda, dakle, svuda su postavljeni roštilji na plin, zajednički i ti samo dodješ i pravis ručak. Besplatno, naravno.
Jedina loša stvar su ogromne količine muva, oni ne prskaju jer se jako brinu o prirodi i ne koriste nikakva hemijska sredstva, tako da su rojevi muva stalno oko tebe. Ne baš stalno, nego kad je vrućina, a ovih ostalih dana ih nema. Verovatno je leti pakao sa muvama, na svu sreću tada kad sam ja bio je kod njih bilo proleće.
E, da, zanimljivo je i to da je smišljen neki kao ekspres lonac, koji ti stavis ispod haube u automobil i dok se voziš kroz pustinju - skuvaš ručak. To nisam video (ni probao) uživo, al su mi pričali.
I sad još malo o filmovima.
Prikazani su – Budjenje iz mrtvih Miše Radivojevića, Sjaj u očima Djidje Karanovića, Poljupci Saše Radojevića, Žurka Aleksandra davića, Opet pakujemo majmune Marije Perović, Mi nismo andjeli 2 Srdjana Dragojevića, omnibus Flert, trojice mladih reditelja i Kengur. Selektor festivala je Dubravka Vojvodić, divna gospodja koja se bavi filmskom kritikom vec 35 godina.
Toliko o Australiji i filmu
Vaš Raša
[email protected]
Posle nedelju dana u Sidneju otišli smo autom do Melburna, to je oko 1000 kilometara, al putevi dobri, standard, pa to ide brzo. Vodja puta je bio gospodin Petar Kozlina, divan čovek, jedan od organizatora festivala.
Lepa priroda, ovce i krave i pokoji vinograd, pšenice, kukuruza i tako toga uopšte nema jer Australija ima hronican problem sa vodom, pa se ne isplati da se bilo sta sadi. Taj problem je vrlo oybiljan, predvidja se da ce Melburn za samo 11 godina ostati potpuno bez vode, tako da se sad ubrzano radi na smišljanju načina kako da se od morske pravi pijaca voda.
Usput smo prošli kroz Kanberu, glavni grad, stajali u nekim malim usputnim mestima koje lice na Divlji Zapad, nikog na ulicama, samo vrucina. U Kanberi je i parlament, a ispred parlamenta (koji je velelepan) je od dasaka sklepana aboridzinska ambasada.
Aboridžini su jako zapostavljeni, nemaju niti jednog svog predstavnika u parlamentu, australijska vlada nece da im se izvini za genocid, itd...
Te su oni sklepali svoju ambasadu na travnjaku ispred parlamenta i u stalnom su protestu već godinama....
U Melburnu sam se prvog dana javio Nenadu Surli, osnivaču tropikalizma (sa Djurom Mornarem). Njegova supruga Bisa je dobra drugarica moje supruge. Oni su se iselili iy Beograda pre godinu dana. I sve vreme sam proveo sa Nenadom i Bisom i njihovom trojicom divnih i smesnih sinova. Nenad me je vodio na izlet od 300 km od Sidneja (tamo je sve veliko i sve su udaljenosti ogromne, tako da tih 300 km nista ne znaci, ovde kad bi mi neko rekao - ajmo na Zlatibor na kafu, ja bih mislio da je taj neko lud, a tamo je 300 km kao dobar dan), dakle išli smo na izlet na Great Ocean Road, to je nesto nezaboravno. Fantasticna priroda.
U Melburnu sam se jednog dana muvao po gradu, jednog dana smo bili na tom izletu, jednog dana na pikniku u botanickoj basti, uvece smo izlazili po kaficima, ima jedan fenomenalan deo grada koji je pun klubova. Reka koja protice kroz Melbur se zove Jara, i kad je plima ona tece uzvodno....
Jednog dana smo išli na poluostrvo Filips Island koje je nacionalni park i tu je šuma stanište koala. Imali smo srece da jedna majka koala sa bebom ne spava, nego su se hranili i igrali se i pentrali po drvecu sto je stvarno bilo jedinstveno jer koale obično od 24 sata 22 sata spavaju i vare ekukaliptus (eukaliptus je inace otrovan za sve ostale zivotinje, a koalama je jedina hrana, ali i one se mnogo namuce dok ga svare jer ga vare 10 dana, znaci ono sto pojedu u ponedeljak, tek u sledecu sredu im postane hrana).
Na tom ostrvu se gnezde i galebovi, milioni galebova, doživeo sam pravu scenu iz Hičkokovog filma "Ptice", fotografisao sam jednog galeba sa mladima, pa se on uznemirio zbog blica i lebdeo oko moje glave na pola metra, a onda su mu se pridružilo jos 5-6 ortaka, koji tako lebde na dohvat ruke i dernjaju se iz sveg glasa. Šta da vam kazem kad sam na kraju stavio kapuljaču i pobegao glavom bez obzira...
Na istom mestu je i plaža gde se skupljaju morzevi, ali oni mogu da se gledaju samo durbinom. A najbolji dogadjaj sa tog poluostrva i verovatno najjača uspomena sa celog puta je plaža na koju izlaze pingvini.
To je neka druga vrsta pingvina od one za koju znamo iz "Opstanka" (Australija je relativno blizu južnog pola, naročito Melburn, iza Melburna je Tasmanija, pa južni pol). Nekada je na svih 12 plaža na poluostrvu bilo stanište pingvina i postoje fenomenalne fotografije od pre pedesetak godina, plaža, nekoliko porodica piknikuje, a oko njih hiljade pingvina, ali su vremenom, kako su ljudi gradili kuće, pingvini počeli da izumiru i sad ih ima samo na toj jednoj plaži i jako su zastićeni zakonom, tako da ih je pre 10 godina bilo samo 80 a sad ih ima već preko 600.
Oni ceo dan love u moru i kad padne veče izlaze na plažu i hodaju do svojih rupa - kuća. Na plaži su postavljene klupe, ogradjene žicom... i ti sediš i gledaš pingvine kako izlaze, a put koji je napravljen za turiste koji je takodje ogradjen žicom, ide pored puta kojim idu pingvini kad idu kući, tako da ih sačekas na plaži, a onda ideš sa njima.
Ja sam imao potpuno religiozno iskustvo gledajući te pingvine (iako nisam vernik), kad su počeli da izlaze na plažu meni su pošle suze.I tako su mi curile suze jedno 45 minuta. Nekako sam shvatio i prirodu i svetski duh i vasionu uz pomoć pingvina.
Inače Australija je kao neka mešavima Evrope i Amerike i to baš prija, jer je pametna mešavina, tj. pomešane su one najbolje stvari. Na primer, super je to što je na svakom zgodnom mestu, parku, pored reke, svuda gde je priroda, a ima je svuda, dakle, svuda su postavljeni roštilji na plin, zajednički i ti samo dodješ i pravis ručak. Besplatno, naravno.
Jedina loša stvar su ogromne količine muva, oni ne prskaju jer se jako brinu o prirodi i ne koriste nikakva hemijska sredstva, tako da su rojevi muva stalno oko tebe. Ne baš stalno, nego kad je vrućina, a ovih ostalih dana ih nema. Verovatno je leti pakao sa muvama, na svu sreću tada kad sam ja bio je kod njih bilo proleće.
E, da, zanimljivo je i to da je smišljen neki kao ekspres lonac, koji ti stavis ispod haube u automobil i dok se voziš kroz pustinju - skuvaš ručak. To nisam video (ni probao) uživo, al su mi pričali.
I sad još malo o filmovima.
Prikazani su – Budjenje iz mrtvih Miše Radivojevića, Sjaj u očima Djidje Karanovića, Poljupci Saše Radojevića, Žurka Aleksandra davića, Opet pakujemo majmune Marije Perović, Mi nismo andjeli 2 Srdjana Dragojevića, omnibus Flert, trojice mladih reditelja i Kengur. Selektor festivala je Dubravka Vojvodić, divna gospodja koja se bavi filmskom kritikom vec 35 godina.
Toliko o Australiji i filmu
Vaš Raša
[email protected]