Usput, i sve ostalo u filmu je napravljeno tako da što više patimo; klasična manipulacija, totalno bestidna i providna – ne samo kuče, već je i familija neodoljiva.
Marley & Me (2008)
Režija: Dejvid Frankel
Uloge: Dženifer Aniston, Oven Vilson, Ketlin Tarner
Distribucija: Tak
Kod ovakvih filmova nema ni vrdanja ni biranja. Dovoljno je da se pojavi na repertoaru, da negde u gradu osvane neki plakat ili bilbord, da se na nekoj TV zavrti trejler – i gotovo je. Već sledećeg dana mora da se obavi taj sveti zadatak. Tako je to sa devojčicama od skoro 10 godina i zlatnim labradorima. J. je inače film već bila odgledala pre par meseci, u nekom drugom gradu, ali kakve sad pa to veze ima. Iako sam i sam slab na labradore i slične druge vrste, bio sam, naravno, zabrinut. Prvo, film koji se na plakatu reklamira kao novi podvig reditelja filma ''Đavo nosi Pradu'', ko god on bio, zaista mi nije ulivao preterano puno poverenja, a zatim je tu bio i taj momenat da uopšte idem sa J. da gledam gomilu neodoljivih štenaca na ogromnom platnu iz prvog reda...Pritisak će biti ogroman, znao sam. Samo sam se nadao da Orka ili bilo koja druga organizacija koja ima običaj da poklanja napuštene štence, neće pokazati dovoljno inteligencije da se odmah po završetku filma montiraju ispred sale sa svojom ponudom. Na sreću, nije ih bilo.
Iako joj je sve u vezi Marlija bilo još uvek vrlo sveže, J. je ozbiljno shvatila moje upozorenje da nikako ne sme da bude ''spoiler'' i da meni ili bilo kome drugom u sali, a naročito meni, otkrije šta će se desiti u filmu, ili makar nagovesti, ma koliko joj ta želja bila velika. Bila je, dakle, maksimalno oprezna i tokom projekcije samo me je par puta munula u rebra i polušapatom saopštila da neće ništa da mi otkrije, ali da obratim pažnju na sledeću scenu, ali džaba je sve to bilo. Još od prvih trenutaka filma sve je bilo jasno. Kraj će biti nesnosan.
Na početku, Marli je štene, jedno od onih neodoljivih koje stalno srećemo po američkim porodičnim filmovima. Džon i Dženi su mladi par koji tek započinje svoj zajednički život i pas je idealan način da se još uvek uživa u malo slobode pre nego što se krene u ozbiljan projekat širenja porodice. Međutim, i samo sa Marlijem, život nikada više neće biti isti.
Logično, malo žuto biće izrasta u mužjaka respektabilne veličine, pomalo infantilnog i neurotičnog, ali u svakom slučaju punopravnog člana porodice.
Počeo sam da se vrpoljim od nervoze već posle samo desetak minuta, kada sam shvatio da ovo neće biti jedan od onih filmova u kojem porodica upada u neku nevolju u kojoj će hrabri pas čuvarkuća da im spasi živote, niti jedan od onih u kojim dragi ljubimac nekim slučajem ostane odvojen od voljene porodice, ali nakon lutanja američkim bespućem ipak pronalazi svoje gospodare i skače im u naručje u poslednjim sekundama filma, niti od onih u kojima imamo životinje koje pričaju engleski i nadmudruju se sa ljudskom vrstom...Ne, ništa od toga. Ovo kuče raste i raste i sve je lepše i slađe i neminovno, doći ćemo i do kraja i onda...
Usput, i sve ostalo u filmu je napravljeno tako da što više patimo; klasična manipulacija, totalno bestidna i providna – ne samo kuče, već je i familija neodoljiva. Superstarovi kao mama i tata (oboje novinari), slatka deca, poznati glumci u epizodnim i pomalo ''uvrnutim'' ulogama (Alan Arkin i Ketlin Tarner), sjajni prizori (i urbani i ruralni), dosta komedije i slepstika...I sve to samo da bismo došli do surovog kraja.
Okej, znao sam da ovo nije Dizni i da neće biti šokova, kao u ''Bambiju'' ili ''Mojoj devojci'' i ''Terabitiji'', ali svejedno, smrt je smrt, pa makar i ovako pažljivo planirana i nagoveštavana, na holivudski način. Kada smo se približili odsudnim trenucima, počeo sam da skrećem pogled na uglove platna i da sebi odvraćam pažnju na neke vesele stvari, ali ništa nije vredelo. Polako sam počeo da popuštam.
Malo dece u dvorani, ali svejedno, skoro sva su bila uplakana. Roditelji su se uglavnom budili, dok je J, iako potpuno pripremljena i svesna toga da je kroz sve ovo već jednom prošla pre samo nekoliko nedelja, ronila hektolitre suza. I baš tada, u tom trenutku, sa takvim izrazom lica i poludrhtavim glasom, uspela je ipak da mi postavi i pitanje kojeg sam se najviše plašio: ''I koliko ćeš mu zvezdica dati?''
Da li je uopšte postojao drugi odgovor?
Ocene:
J: *****
Ja: ***(**)
Režija: Dejvid Frankel
Uloge: Dženifer Aniston, Oven Vilson, Ketlin Tarner
Distribucija: Tak
Kod ovakvih filmova nema ni vrdanja ni biranja. Dovoljno je da se pojavi na repertoaru, da negde u gradu osvane neki plakat ili bilbord, da se na nekoj TV zavrti trejler – i gotovo je. Već sledećeg dana mora da se obavi taj sveti zadatak. Tako je to sa devojčicama od skoro 10 godina i zlatnim labradorima. J. je inače film već bila odgledala pre par meseci, u nekom drugom gradu, ali kakve sad pa to veze ima. Iako sam i sam slab na labradore i slične druge vrste, bio sam, naravno, zabrinut. Prvo, film koji se na plakatu reklamira kao novi podvig reditelja filma ''Đavo nosi Pradu'', ko god on bio, zaista mi nije ulivao preterano puno poverenja, a zatim je tu bio i taj momenat da uopšte idem sa J. da gledam gomilu neodoljivih štenaca na ogromnom platnu iz prvog reda...Pritisak će biti ogroman, znao sam. Samo sam se nadao da Orka ili bilo koja druga organizacija koja ima običaj da poklanja napuštene štence, neće pokazati dovoljno inteligencije da se odmah po završetku filma montiraju ispred sale sa svojom ponudom. Na sreću, nije ih bilo.
Iako joj je sve u vezi Marlija bilo još uvek vrlo sveže, J. je ozbiljno shvatila moje upozorenje da nikako ne sme da bude ''spoiler'' i da meni ili bilo kome drugom u sali, a naročito meni, otkrije šta će se desiti u filmu, ili makar nagovesti, ma koliko joj ta želja bila velika. Bila je, dakle, maksimalno oprezna i tokom projekcije samo me je par puta munula u rebra i polušapatom saopštila da neće ništa da mi otkrije, ali da obratim pažnju na sledeću scenu, ali džaba je sve to bilo. Još od prvih trenutaka filma sve je bilo jasno. Kraj će biti nesnosan.
Na početku, Marli je štene, jedno od onih neodoljivih koje stalno srećemo po američkim porodičnim filmovima. Džon i Dženi su mladi par koji tek započinje svoj zajednički život i pas je idealan način da se još uvek uživa u malo slobode pre nego što se krene u ozbiljan projekat širenja porodice. Međutim, i samo sa Marlijem, život nikada više neće biti isti.
Logično, malo žuto biće izrasta u mužjaka respektabilne veličine, pomalo infantilnog i neurotičnog, ali u svakom slučaju punopravnog člana porodice.
Počeo sam da se vrpoljim od nervoze već posle samo desetak minuta, kada sam shvatio da ovo neće biti jedan od onih filmova u kojem porodica upada u neku nevolju u kojoj će hrabri pas čuvarkuća da im spasi živote, niti jedan od onih u kojim dragi ljubimac nekim slučajem ostane odvojen od voljene porodice, ali nakon lutanja američkim bespućem ipak pronalazi svoje gospodare i skače im u naručje u poslednjim sekundama filma, niti od onih u kojima imamo životinje koje pričaju engleski i nadmudruju se sa ljudskom vrstom...Ne, ništa od toga. Ovo kuče raste i raste i sve je lepše i slađe i neminovno, doći ćemo i do kraja i onda...
Usput, i sve ostalo u filmu je napravljeno tako da što više patimo; klasična manipulacija, totalno bestidna i providna – ne samo kuče, već je i familija neodoljiva. Superstarovi kao mama i tata (oboje novinari), slatka deca, poznati glumci u epizodnim i pomalo ''uvrnutim'' ulogama (Alan Arkin i Ketlin Tarner), sjajni prizori (i urbani i ruralni), dosta komedije i slepstika...I sve to samo da bismo došli do surovog kraja.
Okej, znao sam da ovo nije Dizni i da neće biti šokova, kao u ''Bambiju'' ili ''Mojoj devojci'' i ''Terabitiji'', ali svejedno, smrt je smrt, pa makar i ovako pažljivo planirana i nagoveštavana, na holivudski način. Kada smo se približili odsudnim trenucima, počeo sam da skrećem pogled na uglove platna i da sebi odvraćam pažnju na neke vesele stvari, ali ništa nije vredelo. Polako sam počeo da popuštam.
Malo dece u dvorani, ali svejedno, skoro sva su bila uplakana. Roditelji su se uglavnom budili, dok je J, iako potpuno pripremljena i svesna toga da je kroz sve ovo već jednom prošla pre samo nekoliko nedelja, ronila hektolitre suza. I baš tada, u tom trenutku, sa takvim izrazom lica i poludrhtavim glasom, uspela je ipak da mi postavi i pitanje kojeg sam se najviše plašio: ''I koliko ćeš mu zvezdica dati?''
Da li je uopšte postojao drugi odgovor?
Ocene:
J: *****
Ja: ***(**)