Bilo je teško u bioskopu skoro od samog početka, a naročito kada smo nakon samo 15-ak min. shvatili da će se sve naše najcrnje slutnje obistiniti.
Režija: Grant Heslov
Uloge: Džordž Kluni, Džef Bridžis, Juen MekGregor, Kevin Spejsi
Tradicionalno, ova rubrika nikada ne spava. Istina, postojala je izvesna bojazan (kod mene samog, da budem precizan), da tokom kratkog puta u Evropu neće biti vremena i mesta za odlazak u bioskop, ali na kraju je sve došlo na svoje. Znam, mnogima će ovo zvučati bezumno, da čovek ode na kratko u inostranstvo (hej, bez vize!) i da tamo traći vreme na odlazak u bioskop koji je, svuda na svetu, manje-više isti (multipleks k'o multipleks), pa sam ja pokušao da makar na tom planu razbijem monotoniju i pronađem neku salu koja je, recimo, specifična baš za taj grad u kojem sam se zadesio.
Međutim u Amsterdamu ovog puta nisam imao sreće – predivni i egzotični Tušinski u samom centru grada, bioskop smešten u prastaru, ali i dalje čudesnu zgradu u pešačkoj zoni, jeste vrteo isti repertoar kao i multipleksi, ali sam ja zakasnio sa stajanjem u red, pa smo M. i ja utehu morali da nađemo u blještavom Pathe de Munt sinepleksu. Izbor je bio odličan, iako se radilo o repertoaru koji će i kod nas stići za par meseci ili nedelja, zavisno od selektora FEST-a, u svakom slučaju dovoljno dobar da u nama proizvede dilemu, trilemu, a možda i neku ozbiljniju komplikaciju. U konkurenciji su, naime, bili i novi Spajk Džons, i neki triler sa Melom Gibsonom i nova braća Koen i još ponešto čega ne mogu sada da se prisetim. Ozbiljna dilema koju je na kraju morao da razreši prazan stomak.
I tako smo M. i ja primenili lošu matematiku; izračunali smo da će nam večera u obližnjoj Šivi (uf, kakva avantura; korma i rogan džoš – neprocenjivo!) trajati najmanje do deset uveče, a u takvu se onda kombinaciju uvukao i film iz naslova ovog teksta. I tako je nastao ozbiljan faul - izabrali smo film za koji sam i ocenu, a verovatno i pola ovog teksta mogao da napišem bez gledanja, čak i bez trejlera, samo na osnovu plakata i kratkog sinopsisa. Dakle sve što možete da pomislite o američkom filmu koji se zove ''Ljudi koji pilje u koze'' i koji ima ovakvu glumačku podelu i plakat sa ponosno istaknutim sloganom 'No Goats. No Glory', zaista je ono što ćete i doživeti u dvorani Sava centra kada ovaj film stigne za par nedelja na FEST, a kasnije i na redovan repertoar.
Da budem precizan, ukoliko vam je sve ovo duhovito, zabavno i privlačno, onda ćete se tako i provesti. Mnogi će baš u Beoghradu obožavati ovakav film. No ako vam to baš nekako smrdi na nešto glupo i nezanimljivo, maksimalno sumnjivo, opet ćete biti u pravu. Ja sam, na žalost, iz ove druge grupe.
Bob Vilton (Juen MekGregor) je novinar koji je silom prilika pristao da glumi ratnog reportera i tako se našao na putu za Bagdad, gde sreće Kasadija (Kluni), vojnika obavijenog dozom misterije koja govori o najboljem đaku u vreme vijetnamskog rata čuvene paranormalne jedinice američke vojske kojom je upravljao jedan od gurua tadašnjeg hipi pokreta, Bil Đango (Džef Bridžis lično) i čiji je istaknuti član i ne tako nadareni, ali u svakom slučaju na sve spremni Lari Huper (Kevin Spejsi). I mnogo godina kasnije, ista družina je ponovo na okupu na aktuelnom ratištu, u pustinjama Iraka. No, ako ovo nekome i zvuči smisleno, to je samo početak.
Uskoro saznajemo da Klunijev lik, misteriozni Kasadi, u stvari pokušava da stvori Novu Zemaljsku Armiju koja će uz pomoć svojih monaha-ratnika za sva vremena promeniti filozofiju borbe i doktrinu ratovanja sasvim novim, parapsihološkim i parapsihičkim metodama. Ovi borci, takoreći Džedaji, samo koncentrisanim gledanjem mogu da ubiju i zdravu kozu, a takođe misle da, ako se jako fokusiraju na pesmu 'More Than a Feeling' grupe Boston, inače jednu od najljigavijih pesama svih vremena, mogu da prolaze kroz zidove. Što se tiče koza, Kasidija će do kraja filma voditi ideja da se iskupi celom kozjem rodu zbog toga što je zurenjem usmrtio jednu pripadnicu ove vrste, dok ćete za razrešenje misterije o prolaženju kroz zidove morati sami da se potrudite.
Možda je MekGregor malo izgubljen, verovatno i sam zbunjen ovakvim tekstom i možda Džef Bridžis previše upražnjava Lebovskizam, po svemu sudeći i Kevin Spejsi može da bude zainteresovaniji za sopstvenu ulogu nego što je ovde slučaj, a jedino se Kluniju valjda baš ništa ne može zameriti, osim na pristajanju da se uopšte zaputi u ovakvu avanturu. No isto tako, upravo su ova četiri genijalna glumca jedini razlog zbog kojeg nismo glavom bez obzira M. i ja zbrisali iz bioskopa koji nam je već iz džepa isterao 15-ak evra.
I logično, onda sav bes mora da se iskali na besmisleni scenario i promašeni koncept, na neduhovite dijaloge i obrte koji vas hipnotišu svojom glupošću. Film zamišljen kao neki novi, anti-ratni, satirični ''Dr. Strangelove'' ili možda kao još bizarniji odgovor na ''Kvaku 22'', u stvari ne postiže apsolutno ništa, osim da nas opomene da, naročito u slučaju ovakvih, takozvanih ratnih farsi, uporno moramo da verujemo sopstvenim instinktima.
Zaboravite, dakle, na sve ovo gore napisano i pokušajte sami da smislite da li vas ovde išta privlači. M. i ja smo nedvosmileno odlučili da se uopšte ne bavimo ovim filmom duže od nekoliko sekundi koliko nam je bilo potrebno da shvatimo da jedno drugom nemamo šta da kažemo nakon stotinak minuta provedenih u dvorani.
Osim da, skoro u isto vreme, presudimo identičnu, jadnu dvojku i da citiramo jedini duhovit detalj 'Ljudi koji pilje u koze', onaj u kojem Kluni naivno pita MekGregora zna li on uopšte šta su to Džedaj ratnici, na šta mladi Obi Van Kanobi odgovara samo tupim pogledom. Ha ha ha, but that's all, folks!
M: **
Ja: **