Dok smo mi zavučeni po zadimljenim stanovima ili po prenakrcanim baštama sa fudbalskim ekranima gledamo ostalih 60 utakmica - gde su zaista naše žene?
Uostalom, imam ja jednog druga koji se zove T. i koji je sad mator čovek, ali jedna njegova teorija još od pre par decenija učinila je da i dan danas budem oprezan kada se dešavaju veliki fudbalski potresi.
Njegova zamisao, koju je usput obilato i upražnjavao, lansirana je još početkom 80-ih godina kada je Zvezda našem glavnom gradu redovno priređivala spektakularne fudbalske utakmice. T, koji prema fudbalu nikada nije osećao neku preteranu strast, imao je ovakvu računicu: '"Slušaj M, stvari su vrlo proste. Večeras će na Marakani biti 100 soma ljudi (da, da, u to vreme je na ovaj stadion zaista moglo da stane toliko ljudi, a interesovanje je bilo i mnogo veće. Ovaj razgovor se dešava pred utakmicu sa, čini mi se, Arsenalom), a to otprilike znači i 100 soma muškaraca. Neka ih je i 30 hiljada (a nije) došlo iz unutrašnjosti, to, brate, ostavlja nekih 70 hiljada Beograđana. Svi ti muškarci, ili barem velika većina njih, ostavljaju u svojim domovima svoje devojke ili žene koje su, naravno, besne što ostaju same ili još ispravnije, besne su što ponovo gube meč od debilnog fudbala. Veliki broj njih će nešto da urade po tom pitanju, brate, a ja cenim da će bar polovina od te cifre da se zaputi u grad, u neki provod. Dakle barem 30 soma žena će danas SOLO šetati ulicama i kafićima sa snažnom željom da se nekako osvete prokletom fudbalu i svojim infantilnim muškarcima. E, tek tu ja stupam na scenu, a ti brate samo idi na stadion. Usput, snimi mi tekmu za kad se vratim!'.
I tako sam ja te ili bilo koje druge srede kada bi se igrala takva utakmica, celo popodne bajao i smišljao srećnu i dobitnu kombinaciju za stadion (obično specijalna bordo majca sa kratkim rukavima ispod bilo kog duksa, ali sa Adidas čarapama kupljenim u Londonu, neobrijan i neokupan. Bilo je, inače, i većih mentola, npr. G. koji je protiv uroka redovno kupovao neki odvratan polupečeni kikiriki kod čika Laze ili B. koji je pazario semenke koje nisu smele da se jedu pre početka meča ili u poluvremenu), a u isto vreme T. bi se mackao Pitralonom i pravio plan po kojem će te večeri obilaziti već proverene punktove po parohiji. Ne mogu baš sa sigurnošću da tvrdim koliko je uspeha T. imao u svojim osvajanjima, ali se sećam da bi se posle ovakvih večeri, obično četvrtkom i obično vrlo raspoložen, javljao da traži kasetu sa snimkom utakmice (obavezno bih mu otkrio rezultat ili već neki važan detalj sa utakmice, čisto da smradu pokvarim užitak).
T. je, ipak, bio džentlmen, pa nikada nisam imao baš kompletnu sliku o tome šta se sve dešavalo, ali to je bilo u svakom slučaju nebitno u trenucima kada sam bio ili u stanju totalne euforije ili duboke depresije zbog rezultata utakmice. U svakom slučaju, siguran sam da se ova njegova primitivna logika i nakaradna računica na neki način mogu primeniti i prilikom ovakvih događanja kao što je SP na TV-u. Konačno, možda su one tu da vas gnjave kad igraju naši, Brazilci ili Englezi, ali stvarno, dok smo mi zavučeni po zadimljenim stanovima ili po prenakrcanim baštama sa fudbalskim ekranima gledamo ostalih 60 utakmica - gde su zaista naše žene?
Najradije bih sad rekao (mada, da li je to uopšte i bitno na kraju svega): sad kada smo već proglasili moratorijum na sve priče o nesrećnim prijateljicama, bolnim menstruacijama ili pozorišnom repertoaru, pa samim tim i na seks, šta nam drugo preostaje nego da započeto i završimo, bez reči i pogovora, ako treba i u totalnoj izolaciji, samo sa zelenim ekranom ispred sebe i možda nekim junk food obrokom i dopingom po izboru. I tako sve do polovine jula, a onda možemo i na more da ih vodimo, ukoliko se do tada ne pojavi neki T.
Ali to bi bilo previše seksistički. Ne bi bilo ni istinito. Tako da...okej, sumnjiv mi je i ništa mi se ne sviđa taj, kao, filmski maraton za žene i njihove drugarice. A i filmovi su katastrofa, drage devojke. Te romantične komedije ili filmovi sa holivudskim lepotanima - sve je to najgora američka konfekcija koja zatupljuje, a usput kvari i veze. Da i ne pominjem onaj otrov zvani 'Seks i grad'. A tu je možda i taj neki prokleti T!
Zbog svega toga, MONDO predlaže nešto potpuno drugačije. U narednih mesec dana, na ovom mestu, predstavljaćemo nešto drugačije filmove zbog kojih nećete morati u nesigurne, mračne bioskope u kojima vrebaju svakakvi manijaci. Vaši muškarci će da se potrude da vam nabave ove sjajne filmove, pa u pauzi utakmica možete zajedno sa njima da ih gledate. Možete i drugarice da dovedete, neku marendu da napravite, za vreme fudbala (u zasebnoj prostoriji) da tračarite i uopšte, da radite šta želite. U kontrolisanim uslovima.
Za početak, evo jednog pravog remek-dela, ako vam je već do filmova.
PROKLETI JUNAJTED
Režija: Tom Huper
Uloge: Majkl Šin, Džim Brodbent
Distribucija: Rapidshare
Ukratko: 1974. engleska reprezentacija ne uspeva da se kvalifikuje na Svestko prvenstvo i slavnog Alfa Remzija na mestu selektora menja legendarni Don Revi, slavni trener Lids Junajteda. Njegova zamena je Brajan Klaf, dotadašnji menadžer Derbi Kauntija i neumorni kritičar i Lids Junajteda i samog Revija, a sve to zbog prljave i brutalne igre koju su momci iz Lidsa vrlo uspešno upražnjavali. Klaf će na novom poslu izdržati samo 44 dana i ovo je priča o tim legendarnim trenucima koji će zauvek promeniti engleski fudbal.
Što se mene tiče, ovo je najbolji fudbalski film svih vremena, skoro da sam siguran u to. Ubedljivo. Nastao prema sjajnom, istoimenom romanu Dejvida Pisa, koji je inače fantastičan pisac čak i kada ne piše o fudbalu (proverite njegovu Red Riding Hood seriju od 4 genijalna romana o serijalnom ubici i silovatelju koji je severnom Engleskom operisao 70-ih godina prošlog veka). Ovaj film iz prošle godine govori o 44 dana koja je Brajan Klaf proveo kao menadžer Lids Junajteda, tada šampionskog tima.
Brajan je ono što danas prepoznajemo pod imenom menadžer - trener koji odlučuje o svemu, i o transferima i poslovanju kluba i sastavu tima i strategiji, ali tako nije bilo 70-ih godina u Engleskoj. Kao i svi veliki sportski filmovi, tako i Prokleti Junajted pre svega govori o onoj strani sporta koja se bavi razočaranjem i poniženjem, ali i ambicijom, taštinom i ponosom. U ovom fudbalskom filmu skoro da i nema akcije sa terena, ali zato imamo perfektan scenario, fenomenalnu glumu i besprekornu režiju Toma Hupera. Dirljiv i uzbudljiv, u mnogome genijalan film, skoro kao i sam fudbal.