Dobro je što su očekivanja ovdašnje fudbalske, ali i ne samo te javnosti splasnula uoči početka Svetskog prvenstva. Euforija koja je nastala nakon što je reprezentacija Srbije osvojila prvo mesto u kvalifikacionoj grupi umalo da nas navede da umislimo kako stvarno jesmo prvorazredna fudbalska sila.

Kako ćemo se prošetati u takmičenju u grupi, i da samo treba odabrati lakšeg protivnika u prvom eliminacionom meču nakon toga. Posle sledi završnica - mi, Brazil, Španija i još poneko.

Proteklih nekoliko meseci medjutim nije se medijski preterano forsirala ta tema i fudbalska Liga šampiona i evropska klupska košarkaška završnica u Parizu su mic po mic privremeno u drugi plan potisnule predstojeće takmičenje na jugu Afrike.

Pokazalo se taman dovoljno vremena za “spuštanje lopte” i smireniji pristup. A onda okupljanje reprezentacije, osvežavanje igrača, treniranje u Austriji, tempiranje forme i tri pripremne utakmice koje nisu nikog oduševile. Vodom je poliven autobus na polasku, a da li će biti srece ne znamo. Nadamo se, sada mnogo tiše nego pre nekoliko meseci.

Sve to, po meni, i ne mora biti loše. Zapravo čini mi se da je ovako možda bolje nego da smo fudbalere ispratili euforično raspoloženi. A igrači neka sada bez dodatnog pritiska odigraju slobodno i najbolje što mogu, pa šta bude bude.

Pomno ću pratiti sve utakmice šampionata, nadam se da ce naši proći grupu, i to bih zaista smatrao uspehom.

Sve preko toga - trijumfom srpskog fudbala.

Zapravo, nastojim da budem realan - strepim od još jedne fudbalske kalvarije, a priželjkujem ulazak Srbije medju osam najboljih na svetu.