Ne šalim se nimalo. Znam, teško je porediti nekadašnji i današnji Holivud, pa tako i Prestona Stardžisa i Frenka Kapru sa Apatouom ili Goldbergom i Setom Rogenom, ali faza kroz koju američka komedija prolazi u ovom novom veku, neodoljivo podseća na ono zlatno doba 'screwball-a' od pre 60-ak godina
Get Him To the Greek (2010)
Režija: Nikolas Stoler
Uloge: Džona Hil, Rasel Brend
Distribucija: Taramaunt
Iako je Nikolas Stoler na špici filma ''Samo ga dovedi'' potpisan i kao scenarista i kao reditelj, dakle kao kompletan autor, ipak je ime Džada Apatoua ono što je i mene i G. nagnalo da se ponovo sa velikim očekivanjima uputimo u bioskope. Istina, Džadovo ime je tokom špice bilo uglavljeno negde između izvršnih, udruženih, glavnih i ostalih producenata (uzgred, šta je Line producer, zna li iko?), ali, iskreno, nakon ''Pineapple Express-a'' i ostalih bombi koje je ovaj tip lansirao poslednjih godina – od ''Freaks and Geeks'' TV serije, preko ''Knocked Up'' pa do ''Superbad'' – bilo mi je potpuno svejedno da li se njegovo ime pojavljuje kao reditelj ili 'gaffer'' ili ''best boy grip'' – važno je samo da se on nalazi tu negde, blizu te komedije. I uspeh je zagarantovan. Baš kao i mesto u nekoj budućoj istoriji Holivuda.
Ne šalim se nimalo. Znam, teško je porediti nekadašnji i današnji Holivud, pa tako i Prestona Stardžisa i Frenka Kapru sa Apatouom ili Goldbergom i Setom Rogenom, ali faza kroz koju američka komedija prolazi u ovom novom veku, neodoljivo podseća na ono zlatno doba 'screwball-a' od pre 60-ak godina. Naravno, razlike su ogromne – ovovekovne komedije su naizgled mnogo manje romatične, definitivno su vulgarnije i eksplicitnije, poseduju i svoje mračne ćoškove, a i Apatou ih vrlo često vodi na mesta na koje niko drugi do sada nije, ali upravo na tim razlikama ova nova komedija i uspeva da bude ovako uspešna – umesto nekadašnjeg 'feel good' osećaja koji su Kaprini filmovi proizvodili, sada imamo Džadov 'bad taste' u sličnoj funkciji i sa istim rezultatima. Takva su izgleda ova nova vremena, kakva su bila i stara – ponovo urnebesno smešna i duhovita.
Apatou, ili da budem pošteniji – Stoler, ovog puta ide još korak dalje: svi uobičajeni trejdmark elementi koje ovi novi filmovi vuku iz Animal House tradicije komedija sa lošim ukusom (čitaj: mnogo prdenja, podrigivanja, 'fizičkih' šala i sličnih tinejdžerskih načina izražavanja) ovde imaju sudar sa nečim potpuno drugačijim – britanskim humorom. Stoler je ovde vrlo pažljiv, pa englesku školu ne predstavlja sumanuti Monti Pajton model, već onaj obični, stereotipni, suvi ostrvski humor u kojem je ponekada dovoljno koristiti akcenat i vrlo blagi cinizam, pa da rezultat kontrasta bude baš ovako smešan i inteligentan film.
Aron Grin (Džona Hil, briljantan i ovog puta), radi u Artists & Talents agenciji koju vodi Serđo Roma (Šon Kombs, trenutno Didi, ali ipak poznatiji kao Paf Dedi ili Pi Didi), ali svoj posao, pa i život, shvata prilično neozbiljno i detinjasto. Ali upravo u takvom jednom detinjem zanosu, Aron predlaže ideju da njihova agencija pokuša da vrati u život Aldosa Snoua (Rasel Brend), nekada veliku rok zvezdu, čija je karijera već duže vreme u dubokoj krizi. Aronov san postaje i njegova misija – da u rekordnom roku ode do Londona i nagovori bivšu mega zvezdu da se pod hitno pojavi u El Eju i održi povratnički koncert. Serđova procena o vrednosti celog projekta prelazi desetine miliona dolara, ali njegovo upozorenje Aronu je jasno – nikad ne okreći leđa Aldosu Snou.
Kasnijim bavljenjem filmom saznao sam da je ''Samo ga dovedi'' u stvari spin-off debitantskog Stolerovog filma ''Forgetting Sarah Marshall'' – Aldos Snou je originalni lik iz tog filma - ali bez obzira na takvu postavku, Džona Hil je taj koji nosi ovu komediju i koji sopstvenu infatilnu jednostavnost ovde suprotstavlja komplikovanom britanskom partneru. Sa spektakularnim rezultatima. Brendov lik, koji kao da je pravljen po modelu mešavine Noela Galagera i Bona, takođe ima svoje trenutke koji su samo za prepričavanje.
Konačno, u pojedinim situacijama, kao što su fantastični početak filma ili scena sa ''Džefrijem'', čudesnim džointom, ''Samo ga dovedi'' proizvodi efekat koji može da se poredi samo sa, recimo, onim čuvenim prizorima pijanstva iz filma ''The Hangover'', koje na trenutke kao da i dopunjuje. Ipak, i oni fazoni koji se kriju od glavnog toka, kajroni koji promiču ekranom, poznate ličnosti koje prolaze ponekada i neprimećeno, Aronova povraćka - sve su to dodaci koji film čine kompletnim trijumfom.
''Samo ga dovedi'' nije savršen film, naročito ne u svojoj drugoj trećini. Za nijansu predugačak i neujednačen, on svejedno predstavlja ubedljivo najbolji mogući izbor na trenutnom bioskopskom repertoaru. Na žalost, retko ko će se toga setiti – G. je u pravu kada kaže da je za ovakve filmove ipak šteta gledati ih na ovaj način, u potpuno praznoj sali (inače mom omiljenom ambijentu) i još dodaje kako je nekada podjednako zabavno pratiti ponašanje i smeh publike kod ovakvih komedija – ali i pored takvog hendikepa, naš provod je bio za čistu peticu.
Često uvredljiv, prost, agresivan, sa puno nekorektnosti i čak rasizma, ''Samo ga dovedi'' na kraju proizvodi sve ono čime su nas i nekada tvroci komedija u onom, sa ove distance nestvarnom Holivudu, nagrađivali - jednom pravom, dobrom feel-good komedijom. Za više gledanja.
G: ****1/2
Ja: ****