Ali u ovom slučaju, kako napraviti film koji će se suprotstaviti ovako bezumnom romanu? Kako oživeti Lu Forda? Kako filmskim jezikom preneti njegovo mentalno stanje? Kako dočarati njegov tok svesti? I ko je uopšte taj Lu Ford?
Režija: Majkl Vinterbotom
Uloge: Kejsi Aflek, Kejt Hadson, Džesika Alba
Distribucija: Megakom
Mnogima ime Džima Tompsona ni danas ništa ne znači. Uostalom, tako je bilo i dok je bio živ, prvih 70-ak godina prošlog veka. Za života, on je bio pisac petparačkih noir trilera koji se danas tretiraju kao apsolutna dragocenost američke literature XX veka. Retki su oni današnji pisci koji ga ne citiraju ili navode kao sopstveni uzor, inspiraciju. U poređenju sa svojim slavnim savremenicima, Veliki Džim, kako ga naziva Stiven King, takođe nema premca, čak ni kada su u pitanju Čendler, Hamet ili bilo ko drugi. Tompsonov palp je, jednostavno, neprevaziđen.
Pročitao sam skoro sve Tompsonove romane, ostalo ih je još samo nekoliko koje gustiram. Svake godine po jedan, jer - šta će biti kada pročitam i poslednji njegov roman? A onaj prvi, koji je započeo ovu grozničavu seriju u mom malom svetu, bio je baš ''Ubica u meni''.
Jasno je dakle, bio sam vrlo uzbuđen kada sam sa M. krenuo u bioskop na projekciju novog filma Majkla Vinterbotoma nastalog baš prema ovom čuvenom romanu. Kao i obično, na putu ka sali vagao sam sve što bi moglo u ovom slučaju da bude dobro, a šta loše. Ovako otprilike: Vinterbotom ume i da zabrlja (''Welcome to Sarajevo''), ali i da zablista (''24 Hour Party People''). Često menja žanrove, ali u filmografiji ima nekoliko epizoda ''Cracker''-a. S druge strane, mnogi su pokušavali da prenesu Tompsonove romane na platno, ali malo njih je to uradilo kako treba. U stvari, sad kad pogledam malo bolje, Amerikanci su ti koji nikada nisu uspeli da njegovu atmosferu malih američkih gradova uspešno prebace u filmsku priču; Evropljani vala jesu – Tavernije je ''Pop. 1280'' sa američkog juga prebacio na sever Afrike i napravio remek-delo (''Coup de Torchon'') blisko literarnom uzoru. Korno, još jedan Francuz, je takođe napravio film za pet zvezdica sa filmom ''Serie Noire'' po romanu ''A Hell Of a Woman'', Englez Stiven Frirs je sjajno pročitao ''The Grifters''. A Vinterbotom je Englez! OK, tu je i Pekinpo sa ''The Geteway'', ali mene je tok svesti već odveo u grozničavo stanje. Zatim: već postoji jedna kilava verzija ovog filma sa Stejsi Kičom u glavnoj ulozi, ali je još zanimljivija ona koja se nikada nije dogodila, ali je bila u ozbiljnim planovima moćnog Foksa - verzija sa Merilin Monro, Elizabet Tejlor i Marlonom Brandom u ulozi Lu Forda!
Ali u ovom slučaju, kako napraviti film koji će se suprotstaviti ovako bezumnom romanu? Kako oživeti Lu Forda? Kako filmskim jezikom preneti njegovo mentalno stanje? Kako dočarati njegov tok svesti? I ko je uopšte taj Lu Ford?
Lu Ford je zamenik šerifa u malom gradu u Teksasu, 50-ih godina prošlog veka. On je zgodan, ugledan, lepih manira, ali i sa mentalnom olujom koja u njemu besni još od detinjstva i koja svakog trenutka preti da ispliva na površinu. Iako ima stalnu devojku, Lu upada u sado-mazohističku vezu sa prostitutkom Džojsi koja kao da uspeva da anulira i izbalansira sve njegove traume. Njih dvoje prave plan kako da od lokalnog moćnika kojeg Lu krivi za smrt svog polubrata ucenom otmu novac, ali pravi plan je samo njegov, a za ostvarenje tog plana Džojsi mora da bude žrtvovana, i to na vrlo brutalan način. Ford gradi sopstveni alibi, ali on vremenom postaje sve tanji i tanji. Vreme je za nova ubistva.
Teško je i prepričati Tompsonov roman, a kamoli ga ekranizovati. Vinterbotom je tu hrabar, ali i samo delimično uspešan. Za početak, njegov kasting je besprekoran - Kejsi Aflek je za ovu ulogu prosto savršen. I svojim izgledom i držanjem, unjkavim glasom i teksaškim naglaskom, on je oličenje Tompsonovog Forda, psihopate sa likom deteta. Baš kao i svi ostali - fatalne žene, kolege policajci, lokalni tajkuni i sindikalci. I mnoge druge stvari funkcionišu samo kako se poželeti moglo u ovom filmu - ta čuvena tompsonovska atmosfera pre svega, ali Lu Ford ipak ostaje nekompletan lik u filmu i to je polazna tačka za sve probleme koji nastaju tokom gledanja ''Ubice u meni''.
Naravno, knjiga je pisana u prvom licu, ali Vinterbotomove intervencije u vidu naratora i flešbekova ne uspevaju da do kraja dočaraju mentalno stanje glavnog junaka. Rezultat toga je više nego blaga konfuzija koju dodatno komlikuju brojni likovi koji naročito pred kraj filma defiluju platnom. Čak i ja koji sam dobro znao kuda ova priča ide, nijednog trenutka nisam bio 'uvučen' u film, već sam ostao samo posmatrač. Kako li je tek bilo onima koji nisu pričitali knjigu.
M. nije imala problem sa konfuznom radnjom, ali se zato iskreno napatila brutalnim i eksplicitnim nasiljem Lua Forda. (Kako bi tek njoj bilo da je čitala knjigu?) U početku nije htela ni da razgovara o filmu, samo je naredila da je više nikada ne vodim na ovako sadističke filmove. Dan kasnije joj se razvezao jezik, ali šteta je već bila načinjena.
A možda sam i ja sada postao konfuzan i nejasan. Pa da podvučem onda: i pored svih mana, ''Ubica u meni'' je vredan vašeg vremena. (Knjigu i ne pominjem. To je obaveza.) Ali pripremite se na težak, mračni noir Džima Tompsona. I nikako nemojte da sa sobom vodite osetljive na nasilje. Naročito na ono upereno prema ženama.
M: ***
Ja: ***1/2