I vrapci na grani znaju da nemam baš neko specijalno lepo mišljenje o domaćem filmu. Uostalom, retko ga i gledam, a još ređe pišem o njemu. Iskreno, ovo je mesto na kojem se trudim da afirmišem filmsku umetnost, naročito gledanje filmova u bioskopima i slične stvari. A sa domaćim filmom to teško ide.
Cinema Komunisto (2011)
Režija: Mila Turajlić
Uloge: Bata Živojinović, Veljko Bulajić, Leka Konstantinović
Uvek kada se prevarim i odem u bioskop, posle samo 10-ak minuta, obavezno se zapitam – ''Šta ja to tražim ovde? Šta mi je sve ovo bilo potrebno?'' Poslednji put sam se zatekao u bioskopu na domaćem filmu pre par godina kada sam gledao onu nesrećnu ''Klopku'' i to iskustvo me je, evo sve do sada, sprečavalo da se usudim da ponovo posvetim stotinak minuta svog vremena takvom riziku kao što je gledanje domaćeg filma. Tako da već godinama upražnjavam gledanje domaćeg filma samo i isključivo na televiziji i to samo kada slučajno naletim na nešto.
Ali i to je kontraproduktivno, skoro uvek. Tako sam, na primer, pre neko veče na našoj najboljoj, hrvatskoj televiziji, koja uzgred srpske filmove u poslednje vreme troši više nego naš javni servis, naleteo na film pod imenom ''Turneja'' i samo posle 15-ak minuta poželeo da sebi pucam u glavu od dijaloga, glume, dosade, sramote i svega ostalog. I po ko zna koji put sam konstatovao da sam upravo odgledao najgori film svih vremena i sve tako do novog domaćeg filma...Tako da...Nije pametno da ja idem da gledam domaće filmove. Definitivno.
Ali nešto se, kao, menja u domaćem filmu, kažu svi. Tokom cele prošle godine jogunio sam se i opirao da odem da pogledam sve te razne Nove Srpske filmove, radikalne i beskompromisne u svom izrazu i stavu, ritao sam se kao konj samo da izbegnem strašne i omražene ''fondovske'' filmove, ali ovaj poslednji talas je bio najjači i najuporniji. I stvarno sam hteo da odem da vidim taj Montevideo o kom još niko ništa loše nije rekao, čak ni oni najveći hejteri lika i dela Dragana Bjelogrlića, ali na kraju su mi objasnili da je upravo to film koji bi trebalo da sačekam kod kuće, pravi TV film. Zatim je mene zasvrbelo da pogledam Tilvu Roš, redak domaći film koji me je zaista zaintrigirao i koji sam poželeo da dobrovoljno pogledam, ali onda su mi drugari rekli da ga preskočim jer nije titlovan, a teško se razume, skoro nikako, jer tehnički nije dorastao da bude nazvan filmom. I sve tako, na dlaku sam od toga da prelomim i donesem tešku odluku, ali...
Sve dok nije zaista zagustilo i kad sam morao, u predvečerje dedlajna, da nešto konačno pogledam. Strani filmovi su zvučali još kriminalnije nego domaći (Ašton Kučer komedije i sl.), ali tako je to uvek pred ove naše distributerske revije koje uporno, već decenijama, nazivamo filmskim festivalima. Okej, neka bude onda ovaj dokumentarac o socijalističkoj kinematografiji stare Jugoslavije. Ionako sam našpanovan da vređam.
Usput, a pošao sam sa M, otkrio sam joj sve svoje strahove vezane za projekciju na koju smo pošli: te smoriće me sa jugonostalgijom, te idemo u onu klaustrofobičnu, minijaturnu dvoranu u Takvudu, te gladan sam i slično. M. me je iskusno i stoički ignorisala.
I onda, kako to obično biva, sve se promeni u trenutku. I dalje sam nadrndan i gladan, i dalje je sala mala i zagušljiva, ali je društvo u njoj, iako nepoznato, nekako super i kul. A na platnu je mnogo zanimljivo.
Svi znate o čemu je Sinema Komunisto. Dokumentarac o snimanju i proizvodnji filmova u staroj Jugoslaviji. Za one koji su možda zaboravili, radi se o našoj prethodnoj državi, onoj zemlji u kojoj sam i sam rođen, za koju sam fanatično navijao u svakoj situaciji i čiju sam himnu znao i voleo. (Za razliku od ove sadašnje.) I u bioskop sam češće išao tada, makar na domaće filmove.
Odličan je Sinema Komunisto. Nije savršen, daleko od toga. Pre svega, ne zna se o čemu je – da li o Avali ili o Titu ili o Jugoslaviji. Ili možda ipak o kinematografiji, ali samo onoj ratnoj. To sve nije jasno. Ume da bude i malo konfuzan, da skače sa teme na temu, nekada je nejasan u svojoj nameri, definitivno je predugačak, na trenutke je i pomalo trapav, ali je, na kraju, sjajno produciran i montiran, u stvari prilično spektakularan. M. je konstatovala jednog trenutka kako je arhiva mila majka, a na odjavnoj špici smo naučili da je autorka i tu provela dane i noći i mesece verovatno, istražujući očigledno fantastičan izvor blaga u Filmskim novostima, Kinoteci ili RTS arhivi, svejedno.
I sve to joj se isplatilo, barem ja to tako vidim.
Film svojim svedočenjima i sećanjima nose najznačajniji igrači tog vremena, i oni iz prvog ešalona, ali i oni iz senke, kao na primer Leka Konstantinović, Titov lični kinooperater. Ne previše pričljiv i sa malo sećanja koje može ili želi da podeli sa kamerom, Leka je ispušteni dragulj ovog filma, ali zato mračni elementi sijaju svom snagom. Bata Živojinović i Veljko Bulajić, pre svih. Ovaj prvi iskren i neposredan, toliko šarmantan da mu se na trenutak opraštaju i 90-e, a ovaj drugi...
Očekivano, Sinema Komunisto otvara mnoga pitanja i kao neki vremeplov vraća nas u ta prividno srećna vremena. Uživanje je gledati scene u kojima se Jovanka namešta u novoj fotelji, spremna za još jednu projekciju, šokantno je čuti podatak da je Tito gledao filmove skoro svakog dana, u proseku 280 godišnje, fantastičan je i uvid u to kako se Broz bavio kastingom i scenariom, a i čitanje između redova donosi posebnu satisfakciju. Ali ono što najviše fascinira u odličnom dokumentarcu Mile Turajlić je slika te države u kojoj se živelo nekoliko decenija.
Šta to bi tamo? U kakvoj smo to iluziji bili? Kakvi su nas to ludaci vodili, kakvi idioti su nam krojili budućnost i stvorili ovu jezivu sadašnjost. Zapanjujuće zvuče rečenice koje bez stida i srama izgovara Veljko Bulajić, ali i ostali učesnici i slučajni prolaznici. Simpatično je gledati Orsona Velsa i Ričarda Bartona na setu, ali šta ti ljudi pričaju? Ko ih je sve tako kolektivno hipnotisao, šta to bulazni jedan Jul Briner?
Sinema Komunisto osvaja nagrade na stranim i domaćim festivalima, zasluženo. Ali da li ovaj film stvara novu iluziju? Da li je to što smo zaista živeli bolje i osećali se srećnijim bilo realno i zasluženo? Da li smo zbog nekog sopstvenog autizma i zaslužili ovako strašnu tranziciju i još strašnije 90-e u kojoj su Brozovi ljubimci postali Miloševićevi aduti? Da li će i ovaj film zamaskirati ludilo u kojem smo decenijama živeli? U svakom slučaju, počnite da sebi odgovarate na ova pitanja tako što ćete, za početak, da se uputite u bioskop i pogledate Sinema Komunisto.
M: ***1/2
Ja: ****