Miško Bilbija vredno je obilazio bioskopske sale na FESTu i evo njegovih preporuka.
Ovakve ili onakve, privlačne u svakom slučaju. Čak štaviše, ove godine zahvaljujući dosta zanimljivoj filmskoj ponudi i FEST i Oskar su imali slatke muke da popune svoje termine i glasačke listiće.
Ali da ne dužim, u trenutku dok ovo čitate dobitnici Oskara su već poznati, a i FEST lagano ulazi u svoju drugu polovinu.
I zato, ove godine nema ismevanja laureata, niti prozivke selektora i organizatora; nema ni kukanja za remek-delima koja nedostaju (možda samo malo) ni u Sava centru, ni u El Eju, nema suvišne priče. Ukratko, krećemo u šetnju festovskim dvoranama.
Nasilje (Outrage)
U svakom slučaju, prošlo je punih 10 godina od ''Brata’’, poslednjeg Kitanovog filma koji se bavio ovom marginom naizgled savršenog japanskog društva, a izgleda da je i sam Kitano osetio neku prazninu u sopstvenom radu jer je na samom početku snimanja, pošto je konstatovao da, iako ne može da kaže da se vraća svojim korenima, da se vraća žanru za koji evidentno ima talenta. Dodao je i nešto još zanimljivije – kako u ’’Nasilje’’ ulazi isključivo sa željom da napravi zabavan film. Što se toga tiče, potpuno je uspeo, ali kada se radi o podtekstu te njegove izjave – ovaj film je sve samo ne plitak i površan.
Priča počinje tako što Sekuići, šef Sanokaja, velike kriminalne porodice koja kontroliše Kanto regiju, pokaže Katu, svom poručniku i Imamotu, najbližem saradniku, svoje veliko nezadovoljstvo u vezi sa Murasijem, jednim od nezavisnih klanova. Kato momentalno problem prebacuje na Otomoa (Kitano) koji opet ima sopstvenu grupu jakuza. I na drugoj strani se angažuju brojne porodice i podporodice i ubrzo počinje obračun, iako glavešine tvrde da nikakvih problema nema. Leševi se, ipak, gomilaju.
Sirovo, sporo, elegantno, sve su to Kitanovi trejdmark trenuci koji ni ovom filmu ne nedostaju. U narativu, naizgled ništa nije jasno i mikro ratovi između klanova ne deluju preterano smisleno, ali uz pomoć njih Kitano objašnjava i plastično prikazuje nestvarni sistem hijerarhije u kojem nadređeni konstantno i neprekidno fizički i psihički kinje svakog ispod sebe. Potčinjeni, naravno, ne pružaju ni trunku otpora, a Kitanovo insistiranje na tome dobija smisao u drugoj polovini filma kada svi klanovi uđu u rat do totalnog istrebljenja.
Ovaj sjajan film je možda čak i korak unazad za Kitana, jer zaista, njegovi raniji jakuza filmovi nisu bili ovoliko ogoljeni i predvidljivi, ali ako ga shvatimo i pogledamo kao neku vrstu tranzicionog filma, onda samo možemo da postanemo još gladniji i Kitana, ali i azijskih filmova koji toliko retko stižu u naše dvorane.
Na žalost još jedan azijski, u ovom slučaju korejski film, nije uspeo da pronađe svoj termin u centru Sava. Šteta, jer je film o kojem ste pre par nedleja mogli da čitate na ovom istom mestu, Video sam đavola, film koji nikako ne smete da propustite, naročito ne u bioskopu. Pod hitno ga pronađite u DKC-u ili Domu omladine, teško da ćete na ovom festivalu/reviji videti bolji film.
127 Sati (127 Hours)
Neverovatno je to odakle sve izvlači ove genijalne projekte i scenarije Deni Bojl, naročito od kako se opekao baveći se mejnstrim Holivudom (''Plaža''). Nakon ''Milionera iz blata'', evo ga ponovo sa jednom pričom koja izlazi iz svih okvira, pričom o Aronu Ralstonu, vikend-avanturisti i adrenalin ovisnikom koji prilikom jednog svog usamljeničkog pohoda na visoke litice biva zaglavljen u nekom zabačenom procepu.
Njegova agonija traje koliko sugeriše sam naslov, a Deni Bojl sve to sabija u 90 minuta fantastičnog filma. Kad sam bio mali, sećam se kako je ''Isterivač đavola'' bio praćen pričom da se ljudi masovno onesvešćuju na projekcijama ovog Fridkinovog horora, ali to je više, čini mi se, bila stvar pi ar aktivnosti. Na nedeljnoj projekciji u centru Sava, jedan momak se zaista zanesvestio tokom istinski strašne scene u kojoj Ralston donosi konačnu odluku o sopstvenoj sudbini - toliko je ubedljiv i potresan novi Bojlov film.
A pitanje je i da li bi bio toliko moćan da Ralstona ne igra fantastični Džejms Franko, glumac koji još od serije ''Freaks and Geeks'' grabi ka neslućenim visinama. Franko svojom uverljivom glumom i Deni Bojl svojom vizijom nisu samo bacali u očaj i nesvest nežnije duše u našoj najvećoj dvorani, već su bili zaslužni i za suze onih najtvrđih – jedna od završnih scena u kojoj Franko konačno izlazi na dnevno svetlo i sreće prve ljude, turiste, predstavlja pravi mali ogled o emocijama na platnu.
Svaki film mnogo bolje izgleda na velikom platnu nego na ekranu, a ’’127 sati’’ naročito. Dakle, ako ste ga propustili na FEST-u, obavezno ga sačekajte u bioskopima.
Živ zakopan (Buried)
U sličnoj situaciji Aronu Ralstonu je i Pol Konroj, glavni junak filma ’’Živ sahranjen’’. U ovom neobičnom filmu on se budi u mrtvačkom kovčegu, 2 metra pod zemljom, samo sa zipo upaljačem i mobilnim telefonom pored sebe.
Sledećih 90 minuta kamera neće napustiti Polov kovčeg i to ovaj film čini ne samo jednim od najjeftinijih filmova u istoriji, već i jednim od najbizarnijih. Naravno, teško je bilo i očekivati da ovakav koncept zaista može da funkcioniše, ali ovaj film i nije tako daleko od zanimljivog.
Potpuno je besmisleno otkrivati sve male tajne reditelja Rodriga Kortesa koje ovaj film čine intrigantnim i interesantnim, ali ako se malo ozbiljnije zagrebe po detaljima, na površinu izbijaju i sve manjkavosti i kiksevi celog poduhvata.
Naravno, klaustrofobija je ključna reč u ovom slučaju, pa ako vas i pored toga zanima film u kojem imate samo jedan lik i jednu lokaciju, potrudite se da i ovaj film pronađete u alternativnim programima i dvoranama ovogodišnjeg FEST-a.
Red hil (Red Hill)
Dosta je zanimljiv i ovaj film čudnog žanra, recimo da je to neki neo-noir vestern, i to australijski. Dakle sve se dešava danas ili ovih dana u nekoj australijskoj zabiti u kojoj kada treba, šerif zajaše i konja ne bi li sprečio zločin. Šejn Kuper je gradski policajac koji u ovu provinciju dolazi istog dana kada iz obližnjeg zatvora pobegne misteriozni Džimi Konvej i počne da se sveti svim policajcima gradića koji je u panici.
Uhvaćen u mrežu laži i ubistava, Šejn rizikuje sopstveni život ne bi li sprečio spiralu zločina koja se širi. Na kraju, ne bi li preživeo, Šejn mora da uzme zakon u svoje ruke. Još od vremena prvih filmova Džona Dala, nije kod nekog reditelja viđena tolika ljubav prema noir-u i žanru uopšte, kao što je to slučaj sa Patrikom Hjuzom, rediteljem australijskog Crvenog brda (da ne kažem Tilve Roš), tako da i pored mnogih slabosti i aljkavosti, ovaj film šarmira svojom strašću i napetošću.
Negde na pola puta između estetike braće Koen i istvudovskog heroizma, ovaj ’last-man-standing’ triler svakako zaslužuje pažnju, a možda i napor da zapamtimo ime Patrika Hjuza, debitanta koga bi trebalo pomnije pratiti.
Poštena igra (Fair Game)
I ’’Poštena igra’’ je, slično Deni Bojlovom filmu, nastao prema istinitom događaju koji kao da nikada nije ni stigao do nas i naših novina, iako se radi o vrlo poznatom slučaju koji je dugo vremena bio na naslovnim stranama zapadnih, naročito američkih medija.
Tako sam i ja, verovatno zavaran imenima glavnih glumaca (Šon Pen i Naomi Vots) i reditelja (Dag Liman), očekivao uzbudljiv akcioni triler smešten u turbulentni arapski svet ili već nešto tako, ali ono što sam dobio je politička priča o spinovanju, prenesena iz stvarnog života u kojem je Bušova administracija iz osvete prema Džou Vilsonu, koji je iz Iraka poslao izveštaj koji im nije odgovarao, odlučila da mu se osveti tako što će raskrinkati njegovu ženu, inače prvorazrednog CIA operativca. Šon Pen je, naravno, više nego tvrdoglav i uporan u ulozi Džoa Vilsona i odbrani sopstvene časti i porodice, a tek kraj ove priče otkriva nam i prave Limanove stavove po ovom pitanju.
U svakom slučaju, zanimljiv ogled o političkim manipulacijama koje su nam i ovde, u ovoj zemlji, toliko poznate i bliske, da nam primeri iz sistema koji je ovaj model političkog zastrašivanja i usavršio, deluju više nego familijarno. Očekivano, Šon Pen briljira u ovom političkom trileru i priči o istinskom heroizmu, o onom trenutku kada svako od nas mora da donese odluku o tome šta je u životu važnije, istina i čast ili udoban život.
I eto, tako je otprilike prošao prvi vikend ovogodišnjeg FEST-a, Uopšte se nisam loše proveo, naročito kada ovim naslovima dodamo i braću Koen i njihovog ''Čoveka zvanog hrabrost'', o kojem je takođe ranije pisano na ovom mestu.
Naravno, voleo bih da ponovo imam dvadeset i kusur godina i da mi i kondicija i slobodno vreme dozvoljavaju da gledam, kao nekada, po 6-7 filmova dnevno, ali ništa od toga, na žalost. Zato evo i otvorenog poziva da u komentarima iznesete sopstvene impresije o filmovima na repertoaru ovogodišnjeg FEST-a. Na desetine filmova iz celog sveta ovih dana cirkulišu glavnim gradom, bilo bi fenomenalno da vidimo kako to Beograđani gledaju sve ove filmove, od Irana do Amerike.