Priča o jednim od većih gradskih rizika - šetnji pod beogradskim ledenicama...
Minulog vikenda, ovaj tekst pišem 1. marta, moj višedecenijski frizer i smem valjda da kažem prijatelj, Mića Petričević i ja smo skoro zgranuto kroz izlog njegovog vrlo prijatno zagrejanog salona posmatrali dečaka koji je u naručju proneo ledenicu veću od metra.Bez odgovora ostalo je Mićino više čudjenje nego upit „ ma gde je nadje“. Mesto radnje ove anegdote je tržni centar na Karaburmi i sasvim izvesno, uverio sam se kasnije, malac je na nekoj od okolnih montažnih zgrada odvalio ledenicu i kao trofej je poneo negde. Valjda da pokaže društvu. Nevezano za ovo moj stariji sin je istog dana doneo seriju fotki iz komšiluka na Dorćolu na kojima su i veće ali i bogami značajno opasnije ledenice.
Ove ledenice su očigledan proizvod kombinacije višenedeljnog minusa i povremenog otopljavanja preko dana. Nimalo ne liče na one koje se u prolazu odlome sa drveta u parku ili nekog nižeg simsa. Kao neka vrsta igre sa tim zimskim nakitom.
Koliko sam majčinskih prekora i ćuški samo zaradio kao klinac lomeći ledenice i grickajući ih kao neki zimski slatkiš. Ove o kojima pišem su ogromne i vrlo opasne. Vise sa krovova, balkona i prozora. Stare dorćolske zgrade izgleda su idealno mesto da zima poredja ove svoje ledene “ukrase”.
Daju im neki skoro bajkovit izgled. Istovremeno nekako i prikrivaju oronulost kuća čije su derutne fasade dodatno “obogaćene” čudima savremene tehnike koja leti rashladjuju žitelje tih straih kuće. Naravno i uz to besomučno zalivaju nedužne prolaznike. No to je druga, letnja, priča.
U ovoj zimskoj tone leda vise sa gradskih fasada i na svu sreću do sada je stradao tek poneki automobil.
Još nije bilo razbijenih glava. Mada, ako je verovati svedočenju sugradjanke zabeležene u jednim dnevnim novinama za malo ju je promašila gomila snega i leda sa krova zgrade pored koje je prolazila. Njena priča je stigla do javnosti. Koliko sam majčinskih prekora i ćuški samo zaradio kao klinac lomeći ledenice i grickajući ih kao neki zimski slatkiš. Ove o kojima pišem su ogromne i vrlo opasne. Vise sa krovova, balkona i prozora. Stare dorćolske zgrade izgleda su idealno mesto da zima poredja ove svoje ledene “ukrase”.
Daju im neki skoro bajkovit izgled. Istovremeno nekako i prikrivaju oronulost kuća čije su derutne fasade dodatno “obogaćene” čudima savremene tehnike koja leti rashladjuju žitelje tih straih kuće. Naravno i uz to besomučno zalivaju nedužne prolaznike. No to je druga, letnja, priča.
U ovoj zimskoj tone leda vise sa gradskih fasada i na svu sreću do sada je stradao tek poneki automobil.
Ko zna koliko “promašaja” je ostalo nezabeleženo. Izvesno srećom promašaja jer pogodak bi, dobro pogledajte slike, …. daleko bilo. U svakom slučaju, gradske mudrice su angažovale vatrogasce valjda, da sa fasada počiste, gde je to bilo mogućno, ovakve “ukrase”. Kao i obično, vlasnici zgrada i stanova ne uklanjaju ledenice. Zametan je to posao a ponekad može da bude i opasan za nekoga ko nije kvalifikovan ili vešt.
Uostalom, ni mnogi pločnici tradicionalno nisu očišćeni od snega i leda. Iako je to vrlo striktna obaveza stanara i vlasnika zgrada pa su gradske vlasti i ove godine pretile inspekcijama i kaznama. Mnogo efikasnije, čini mi se bilo je angažovanje gradjana da za, u ovim uslovima pristojnih 200 dinara po satu, čiste pločnike. Bila baš navala studenata ali i vremešnijih a nezaposlenih sugradjana za taj posao. I čini mi se ispadoše posle nešto čistije ulice i pločnici. Još ih vidjam u onim fluorescentnim prslucima kako po nekolicina ne baš vešto i poletno klepaju po ledu na poločnicima.
Sve zajedno, “zimski ukrasi” ledenice na fasadama i led na pločnicima nekako mi se nametnuše trenutno kao ubedljivija tema od rekonstrukcije vlade, prevremenih izbora, MMF-a, inflacije, poskupljenja i drugih “tranzicionih radosti” življenja ovde. O tome idući put, možda. Meteorolozi kažu ode zima za desetak dana.
Kada grane biće lakše pisati o “teškim” temama.