Šta se zaista desi kada nam neko ugasi sva svetla? Da li ostajemo da ležimo u mraku i lebdimo u bestežinskom stanju ili možda idemo da se sretnemo sa svojim Tvorcem, ko god on bio? Naravno, pitanje staro stotine hiljade godina na koje do danas niko nije dao smislen odgovor (osim onog po kojem se, jednostavno, ne dogodi ništa...
Režija: Klint Istvud
Uloge: Met Dejmon, Sesil De Frans
Distributer: Tak
U bilo kojoj drugoj situaciji da sam negde pročitao vest da moj omiljeni, ali baš omiljeni reditelj koji ima, eto, čak 81 godinu i koji je pritom nikada produktivniji i bolji, pravi film o zagrobnom životu, sasvim sigurno bih bio grdno tužan, možda čak i razočaran. Obuzela bi me, verovatno, neka teška seta, i danima bih prebirao po svojoj DVD kolekciji i gledao stare filmove tog majstora; ukratko, ritualno bih se opraštao od njega. Jer to bi, zar ne, značilo da je dotični, eto, prišao kraju svog kreativnog puta, a ma koliko taj put bio plodan i fantastičan, svaki kraj je tužan, a ja takve krajeve baš i ne volim. Ali stvari baš i nisu uvek onakve kakve nam se čine, to smo barem odavno naučili, pa kad ovakvom opisu treba dodati i ime, onda sve izgleda nekako drugačije. Dve reči menjaju sve, dakle. Klint. Istvud.
Klint Istvud je, naravno, verovatno najveći aktivni američki reditelj (znam, već sam to napisao jednom prilikom), vitalan, moderan i radoznao kao neki dečak i umetnik ni nalik na nekog starca koji pokušava da savlada svoje egzistencijalne strahove. Sve sam to znao u trenutku kada sam još pre više meseci negde pročitao vest o njegovom novom projektu; u istom tekstu bilo je rečeno još i to da Istvud, nakon ove priče, ambiciozno priprema i biografski film o Džeju Edgaru Huveru, bivšem direktoru FBI-a, sa fokusom na njegov kontroverzni životni stil, skandaloznu karijeru i navodnu transvestiju. I sad, posle takve vesti, trebalo bi da sam zabrinut za godine i opštu životnu formu Klinta Istvuda? Ma da, kako da ne. Nego, jedva sam čekao da ''Drugi život'' stigne u bioskope.
(Dočekao sam ga u najgoroj mogućoj ličnoj životnoj formi: i M. i ja smo bili osakaćeni ovim nenormalnim i neprirodnim virusom što hara Beogradom. Nakon nekoliko dana provedenih u bunilu izazvanom visokim temperaturama, možda bi bilo pametnije da smo se opredelili za neku bezumnu komediju, ali šta smo mogli da radimo kada je do Mamurluka 2 ostalo još više od mesec dana? Šta?)
Tri priče koje se sustižu i konačno susreću u emocionalnom finalu. Džordž je radnik koji radi na viljuškaru i koji, nakon teške operacije koju je imao na kičmenoj moždini, stiče moć da komunicira sa mrtvima. Nevoljno deli taj svoj neverovatni dar sa drugima i više ga smatra za neku vrstu prokletstva. Na drugom kraju sveta, u Parizu živi Mari, poznata francuska novinarka koja tokom letovanja u neimenovanoj ostrvskoj zemlji biva uvučena u strahoviti cunami koji melje sve pred sobom. On je zamalo i ubija, ali nakon kliničke smrti, Mari nekako ostaje u životu. Ipak, i njen svet je sasvim drugačiji nakon tog iskustva. Konačno, tu je i Markus, 12-godišnji dečak koji posle glupog uličnog incidenta ostaje bez svog brata blizanca. Očajni Markus kao da i dalje oseća prisustvo svog nekoliko minuta starijeg brata, pa tako uporno traga za nekim ko će mu omogućiti da po poslednji put porazgovara sa njim. U Londonu, na sajmu knjiga, naši junaci će konačno pronaći jedni druge.
U svetu koji njega interesuje, nije ni bitno što, hteo on to ili ne, dobar ukus balansira na ivici žileta i što događaji ponekad odu i sa one strane naivnog, ali na teška pitanja i velike misterije retko kada ima direktnih i jednostavnih odgovora.
Bez obzira na sve teškoće i skepticizam liberalne publike, ''Drugi život'' skoro savršeno funkcioniše, naročito u domenu priče koju priča. Likovi uz pomoć kojih Istvud istražuje duhovnost, fantastično su postavljeni: Met Dejmon je radnik koji ne može na racionalnom nivou da shvati šta mu se dešava (a ko bi mogao?), Mari je liberalka čiji svet se ruši nakon vantelesnog iskustva, dok je Markus dete, potpuno čisto i nevino. Svi zajedno, pričaju jednu priču u koju nije teško poverovati.
Pomažu i one stvari za koje smo svi znali da će biti besprekorne – ovog puta se to naročito odnosi na fantastičan dizajn filma (samo gledajte Istvudov i Murakamijev (art dizajner) cunami koji na potpuno jeziv način predviđa stvarni horor koji je u Japanu nastao samo nekoliko meseci kasnije) i izuzetnog Meta Dejmona pod vođstvom tata Klinta.
Konačno, da sam mogao da biram priču o zagrobnom životu koju bih zaista sa užitkom gledao na velikom platnu, onda bi to verovatno bila ona pod imenom ''The Turning Wheel'' Filipa K. Dika (opet) u kojoj svetom vladaju kvazi-budisti koji su razvili tehnologiju koja nam dozvoljava da unapred znamo kakva nas reinkarnacija čeka nakon ovozemaljskog života i u kojoj glavni junak pokušava da poboljša svoju karmu da ne bi završio kao muva u sledećem životu, ali teško da će se to ikada dogoditi. U međuvremenu, nadam se da ove poslednje reči nikada neće pročitati Klint Istvud, jer one i nemaju veze s njegovim sjajnim filmom. Ono što je sasvim izvesno, to je činjenica da ''Drugi život'' predstavlja još jedan dragulj u filmografiji čoveka koji ovim filmom kao da najavljuje da i u budućnosti od njega možemo da očekujemo remek-dela, bilo iz ovog ili nekog drugog života.
M: *****
Ja: ****1/2