Kada se pre par nedelja pojavio trejler za ''Čeličnu borbu'', bio sam pomalo razočaran onim što sam video.
Režija: Šon Livaj
Uloge: Hju Džekmen, Dakota Gojo
Distributer: Taramaunt
A u isto vreme, otprilike, G. mi je rekao kako je na blogu Lucijusa Šeparda pročitao kako je ovaj rekao da su boks i roboti verovatno najveća fascinacija njegovog detinjstva, ali da ga posle odgledanog trejlera ništa ne privlači da pogleda film u kojem se kombinuju baš te dve stvari. E sad, Lucijus je zajeban tip kojeg ozbiljno treba slušati i čitati, tako da moj entuzijazam baš i nije bio na nekom spektakularnom nivou kada sam u četvrtak predveče krenuo ka bioskopu. Ali ostatak repertoara je i dalje bio onaj najgori, pred-sinemanijski – zatupljujuće prazan i neatraktivan, tako da izbora u stvari nije ni bilo. Srećom, pored mene je bila i M. kojoj, naravno, nisam ni smeo da kažem šta ćemo gledati. Samo sam joj promrmljao da idemo da gledamo neki SF sa Hjuom Džekmenom.
G. ni predstavu nije imao koliko me je uplašio sa Šepardovim citatom – upravo sam i sam bio dečak koji je gutao sve što je mogao da nađe o robotima, od Karela Čapeka do Filipa Dika i Džordža Lukasa, a u isto vreme sam bio zapaljen boksom koji i danas smatram najznačajnijim sportom na planeti, posle fudbala naravno. Za to je sasvim sigurno najzaslužniji moj otac koji ne samo da me je redovno budio i za Kinšasu i za ostale borbe Kasijusa Kleja, već me je i vodio na BAPS, ono čuveno Prvenstvo sveta u boksu održano u Beogradu, kada su Bratislav Ristić, Fazlija Šaćirović i ostali heroji mog detinjstva šest puta napadali zlatnu medalju tokom te neverovatne i tragične finalne večeri. Na kraju je kao poslednja nada ostao samo Vujković protiv strašnog Teofila Stivensona, ali jedna runda je bila sve što je ovaj hrabri teškaš tada mogao da učini. I zato, kada na kraju ''Čelične borbe'' Atom izađe na crtu mnogo snažnijem i superiornijem Zevsu, ja na platnu vidim samo Vujkovića i Stivensona, a ne Rokija ili ''Šampiona'', kao ostatak planete. Svog oca, ipak, neću pozvati na ovaj film jer je on čuvar onog najplemenitijeg u boksu, a roboti se baš i ne uklapaju u taj koncept i zato, evo, molim G.-a da javi Lucijusu kako i ovog puta trejler vara. Vrlo često, u Holivudu naročito, trejleri su mnogo bolji od filmova koje predstavljaju, ali ovog puta u bioskopima nas čeka film koji nekim čudom uspeva da ogromne, čelične spodobe napravi toliko humanim da udarci koje Zevs upućuje u pleksus Atoma, svaki ozbiljan ljubitelj boksa kao da može da oseti na sebi samom.
Hju Džekmen je bivši bokser, bitanga inače, čija bivša žena gine u saobraćajnoj nesreći, pa na njegovu žalost, on sam mora da se brine o sopstvenom sinu, makar samo na jedno leto. Bliska je budućnost, pa svet ne izgleda mnogo drugačije od ovog na koji smo navikli u američkim filmovima, osim što je tehnologija, robotika naročito, toliko uznapredovala da su roboti postali deo svakodnevnice. Boks je, s druge strane, pojavom čeličnih boraca potpuno izbrisan iz porodice sportova kojim se ljudi bave, ali zato interesovanje za sport nimalo nije minulo. Naš junak na otpadu uspeva da sakupi dovoljno krša da napravi svog fajtera, ali tek kad se njegov 11-godišnji sin uključi u treninge, potencijal Atoma počinje da izlazi na videlo. Sledi serija borbi i turnira, a kao i svaki pravi sportski film, tako se i ovaj završava borbom za titulu u kojoj se nadmeću, naravno, David i Golijat.
I to bi trebalo da vam bude dovoljno. Puno akcije, ali one uz koju vam nikako nije dosadno, idealno balansirana produkcija u kojoj ništa nije ni nabudženo, ali ni treš i borbe koje, makar na filmu, nimalo ne zaostaju za onim iz već pomenutog Rokija, recimo. U svakom slučaju, koliko god (opravdanih) primedbi imali na ovaj film, nijedna ne može da bude toliko velika da vam pokvari sjajan bioskopski provod. Crowd pleaser. Big time!
Ja: ****
M: ****1/2