United 93 (2006)
Režija: Pol Gringras
Uloge: Kristijan Klemenson, Triš Gejts
Distribucija: Taramount
Repertoar u našim bioskopima je bio toliko bedan ove nedelje da sam odlučio da ipak sačekam poslednji dan dedlajna (koji se poklapa sa danom kada se obično u Beogradu menjaju filmovi) ne bih li ipak odgledao nešto što me iole zanima. I dalje sam tvrdoglavo odbijao da gledam Keanua Rivsa i Sandru Bulok u ljubavnoj drami sa elementima magičnog (!?) i inteligentno smislio da u četvrtak pre podne overim "Poroke Majamija".
Tog jutra sam se probudio naoštren da se obračunam sa Kolinom Farelom, ali novine su mi saopštile da se to neće desiti. Kolin je, iznenadjujuće, imao dosta skromnu distribuciju s obzirom na potencijal i dok sam ja u sebi proklinjao domaće distributere i sitne ratove koje vode medju sobom, već tada sam bio svestan da mi predstoji teška borba sa medjunarodnim terorizmom. ''Let Junajted 93'', o onom avionu za koji smo samo znali da je kobnog 11. septembra bio otet. Njegova navodna sudbina bila je opisana baš u ovom filmu.
Nije mi sve to zvučalo preterano privlačno. Istina, reditelj Gringras je iza sebe imao više nego zanimljiv prethodni film – superuzbudljiv triler "Bornova nadmoć" – ali ova rekonstrukcija je u startu bila nešto u šta, pre svega, niko neće poverovati. Kontroverza oko celog slučaja i skepticizam koji svako iole normalan već godinama gaji prema svemu što miriše na zvaničnu verziju ovog dogadjaja i još milion drugih detalja stvorili su u meni nesavladivi otpor, ali iz ove situacije nije bilo izlaza.
Zato sam odlučio da pažljivo izaberem društvo za gledanje "Junajteda" i da bar na taj način pokušam da odlazak u bioskop načinim atraktivnim.
Najatraktivnija moguća opcija se zvala A. Visoka lepotica sa kojom sam se nekad davno družio i koju mesecima već nisam video. A. je, inače, bila i aktivna stjuardesa i to za, kako je stalno isticala, ''jednu stranu, nemačku kompaniju, naravno ne za Jat ili kakogod se već zove ova naša nesrećna aviodružina''.
Iskreno, to se i nije moralo posebno isticati jer je uvek nasmejana A. bila sušta suprotnost onim namrštenim i nadrndanim domaćim stjuardesama, ali ja sam ipak uvek voleo da je peckam postavljajući pitanja tipa "kada letiš za Tivat?" ili "je l' ste popravili onu Karavelu?" Takodje, znao sam i to da A. voli da čita biografske knjige o raznim svetskim zlikovcima i teroristima, pa sam bio siguran da moj poziv neće moći da odbije.Film počinje molitvom na arapskom i prizorom nekoliko tipova, očiglednih verskih fanatika (''u rangu naših fudbalskih reprezentativaca'', prošaputao sam joj na uvo, šala koja je prošla bez efekta) koji se spremaju da izvrše svoj pakleni zadatak.
Da pojasnim, Unajted 93 je onaj čuveni četvrti oteti avion tog dana. Ostala tri su, na nesreću, pogodila svoje mete, ali ovaj četvrti je bio prava misterija. Od svih teorija zavere koje su se plele oko ovog slučaja, najrasprostranjenija je bila ona po kojoj je avion srušan negde iznad Pensilvanije ne bi li bio sprečen da i sam pogodi svoj cilj – Belu kuću. Ja, po prvi put, nisam imao svoju teoriju, pa sam željno iščekivao da vidim Gringrasovu verziju dogadjaja.
Kako god bilo, ovoj priči smo znali i početak i kraj, falilo je samo malo sredine. A u toj Gringrasovoj sredini, koja inače više liči na dokumetarni film ili neku vernu BBC rekonstrukciju sa potpuno nepoznatim glumcima, putnici i stjuardese sa sami organizuju i pokušavaju da savladaju teroriste. To, medjutim, nije posledica njihove nevidjene hrabrosti ili patriotskog naboja, već iznudjeno i jedino moguće rešenje u situaciji u kakvoj su se našli. Ništa bljutavo, patetično ili iskonstruisano. Samo najstrašniji ljudski očaj i beznadje. Bez dramatične muzike. Nervozna kamera. Ovaj film, pomislio sam, nije propaganda. Nije pravljen ni da bi zaradio pare (to će Oliver Stoun da nam priredi). Krišom sam pogledao na desno i video da se i A. uživela u ovaj film i da ćemo, nema sumnje, imati o čemu da pričamo nakon filma. Naravno, jasno je da sam opet ispao negativac, kao i po običaju. ''Kako si mogao da me zoveš da gledamo ovakav film, sutra putujem na Bora Boru, kretenu jedan, je l' treba sad celim putem da razmišljam da li je tip u trećem redu Arapin ili Pakistanac i da li mu je u torbi bomba ili nešto slično!''
Pokušao sam prvo sa objašnjenjem da ne bi trebalo da o ljudima sudi na osnovu boje kože, pa sa kao provokativnim pitanjem da li bi i ona odreagovala kao posada iz filma, ali sam brutalno prekinut i obavešten da sam propustio još jednu šansu da sebe prikažem u normalnijem svetlu i da sam isti kao i pre i da se ništa nije promenilo i da...
Nekako sam ipak uspeo da je primirim, kupio sam joj sladoled ili nešto već. Posle mi je objasnila da osim turbulerncije i gubljenja prtljaga nikada nije imala ozbiljniji incident u avionu i da joj ovakve slutnje nisu potrebne. Rekla mi je i da joj je film bio malo dosadan u početku, ali da kasnije postane baš uzbudljiv. Rekla je i da veruje da se baš to dogodilo kako je i prikazano u filmu. Stjuardese sa leta Junajted 93 više nije pominjala. Pitala me je još dokle mi važi Šengen u pasošu. Nizak udarac za kraj, mora da sam ga zaslužio.
Ocene:
A ***
Ja ***
Režija: Pol Gringras
Uloge: Kristijan Klemenson, Triš Gejts
Distribucija: Taramount
Repertoar u našim bioskopima je bio toliko bedan ove nedelje da sam odlučio da ipak sačekam poslednji dan dedlajna (koji se poklapa sa danom kada se obično u Beogradu menjaju filmovi) ne bih li ipak odgledao nešto što me iole zanima. I dalje sam tvrdoglavo odbijao da gledam Keanua Rivsa i Sandru Bulok u ljubavnoj drami sa elementima magičnog (!?) i inteligentno smislio da u četvrtak pre podne overim "Poroke Majamija".
Tog jutra sam se probudio naoštren da se obračunam sa Kolinom Farelom, ali novine su mi saopštile da se to neće desiti. Kolin je, iznenadjujuće, imao dosta skromnu distribuciju s obzirom na potencijal i dok sam ja u sebi proklinjao domaće distributere i sitne ratove koje vode medju sobom, već tada sam bio svestan da mi predstoji teška borba sa medjunarodnim terorizmom. ''Let Junajted 93'', o onom avionu za koji smo samo znali da je kobnog 11. septembra bio otet. Njegova navodna sudbina bila je opisana baš u ovom filmu.
Nije mi sve to zvučalo preterano privlačno. Istina, reditelj Gringras je iza sebe imao više nego zanimljiv prethodni film – superuzbudljiv triler "Bornova nadmoć" – ali ova rekonstrukcija je u startu bila nešto u šta, pre svega, niko neće poverovati. Kontroverza oko celog slučaja i skepticizam koji svako iole normalan već godinama gaji prema svemu što miriše na zvaničnu verziju ovog dogadjaja i još milion drugih detalja stvorili su u meni nesavladivi otpor, ali iz ove situacije nije bilo izlaza.
Zato sam odlučio da pažljivo izaberem društvo za gledanje "Junajteda" i da bar na taj način pokušam da odlazak u bioskop načinim atraktivnim.
Najatraktivnija moguća opcija se zvala A. Visoka lepotica sa kojom sam se nekad davno družio i koju mesecima već nisam video. A. je, inače, bila i aktivna stjuardesa i to za, kako je stalno isticala, ''jednu stranu, nemačku kompaniju, naravno ne za Jat ili kakogod se već zove ova naša nesrećna aviodružina''.
Iskreno, to se i nije moralo posebno isticati jer je uvek nasmejana A. bila sušta suprotnost onim namrštenim i nadrndanim domaćim stjuardesama, ali ja sam ipak uvek voleo da je peckam postavljajući pitanja tipa "kada letiš za Tivat?" ili "je l' ste popravili onu Karavelu?" Takodje, znao sam i to da A. voli da čita biografske knjige o raznim svetskim zlikovcima i teroristima, pa sam bio siguran da moj poziv neće moći da odbije.Film počinje molitvom na arapskom i prizorom nekoliko tipova, očiglednih verskih fanatika (''u rangu naših fudbalskih reprezentativaca'', prošaputao sam joj na uvo, šala koja je prošla bez efekta) koji se spremaju da izvrše svoj pakleni zadatak.
Da pojasnim, Unajted 93 je onaj čuveni četvrti oteti avion tog dana. Ostala tri su, na nesreću, pogodila svoje mete, ali ovaj četvrti je bio prava misterija. Od svih teorija zavere koje su se plele oko ovog slučaja, najrasprostranjenija je bila ona po kojoj je avion srušan negde iznad Pensilvanije ne bi li bio sprečen da i sam pogodi svoj cilj – Belu kuću. Ja, po prvi put, nisam imao svoju teoriju, pa sam željno iščekivao da vidim Gringrasovu verziju dogadjaja.
Kako god bilo, ovoj priči smo znali i početak i kraj, falilo je samo malo sredine. A u toj Gringrasovoj sredini, koja inače više liči na dokumetarni film ili neku vernu BBC rekonstrukciju sa potpuno nepoznatim glumcima, putnici i stjuardese sa sami organizuju i pokušavaju da savladaju teroriste. To, medjutim, nije posledica njihove nevidjene hrabrosti ili patriotskog naboja, već iznudjeno i jedino moguće rešenje u situaciji u kakvoj su se našli. Ništa bljutavo, patetično ili iskonstruisano. Samo najstrašniji ljudski očaj i beznadje. Bez dramatične muzike. Nervozna kamera. Ovaj film, pomislio sam, nije propaganda. Nije pravljen ni da bi zaradio pare (to će Oliver Stoun da nam priredi). Krišom sam pogledao na desno i video da se i A. uživela u ovaj film i da ćemo, nema sumnje, imati o čemu da pričamo nakon filma. Naravno, jasno je da sam opet ispao negativac, kao i po običaju. ''Kako si mogao da me zoveš da gledamo ovakav film, sutra putujem na Bora Boru, kretenu jedan, je l' treba sad celim putem da razmišljam da li je tip u trećem redu Arapin ili Pakistanac i da li mu je u torbi bomba ili nešto slično!''
Pokušao sam prvo sa objašnjenjem da ne bi trebalo da o ljudima sudi na osnovu boje kože, pa sa kao provokativnim pitanjem da li bi i ona odreagovala kao posada iz filma, ali sam brutalno prekinut i obavešten da sam propustio još jednu šansu da sebe prikažem u normalnijem svetlu i da sam isti kao i pre i da se ništa nije promenilo i da...
Nekako sam ipak uspeo da je primirim, kupio sam joj sladoled ili nešto već. Posle mi je objasnila da osim turbulerncije i gubljenja prtljaga nikada nije imala ozbiljniji incident u avionu i da joj ovakve slutnje nisu potrebne. Rekla mi je i da joj je film bio malo dosadan u početku, ali da kasnije postane baš uzbudljiv. Rekla je i da veruje da se baš to dogodilo kako je i prikazano u filmu. Stjuardese sa leta Junajted 93 više nije pominjala. Pitala me je još dokle mi važi Šengen u pasošu. Nizak udarac za kraj, mora da sam ga zaslužio.
Ocene:
A ***
Ja ***