Adam Sandler mi je namignuo sa plakata, vreme se poklapalo i već posle nekoliko minuta sam sedeo udobno zavaljen u Džejms Din dvorani. Iako obično biram poziciju koja se nalazi što dalje od ostalih posetilaca, ovog puta sam se zbog nedostatka društva, a sve zbog ove rubrike, montirao blizu jednog sredovečnog bračnog para (ili sam ja barem tako mislio), ne bih li malo prisluškivao i pokupio i neke druge utiske o filmu. Recimo da su oni X. i Y.
KLIK ZA SAVRŠENI ŽIVOTClick (2006)
Režija: Frenk Korači
Uloge: Adam Sendler, Kejt Bekinsejl, Kristofer Voken
Distribucija: Tak
Nikako mi se ne da da konačno odgledam "Poroke Majamija". Ne da me nešto posebno privlači ovom filmu – čak štaviše, em mi je originalna serija iz 80-tih bila potpuno nezanimljiva dok je bila prikazivana kod nas (kad smo već kod havajki, uvek mi je draži bio Tom Selek u Magnumu), em mi je Don Džonson inače oličenje svega što ne volim u Holivudu, em mi je njegov partner u seriji Filip Majkl Tomas takodje bio žešće antipatičan.
Da stvar bude još gora, ovi što sada menjaju pomenutu dvojicu su mi grdji i od njih – Kolin Farel mi je pri vrhu liste omraženih glumaca, a ni ovaj Džejmi Foks mi ne uliva neko preterano poverenje. Usput, moj prijatelj K. mi je rekao da ga je Kolin Farel sve vreme dok je gledao film podsećao na Mikija Perića, estradnu zvezdu sa ovih prostora, što možda i nije podatak koji bi me inače odvratio od gledanja filma, dapače.
Svejedno, ja sam ipak uredno hteo da zabeležim i taj trenutak u beogradskim bioskopima, ali došlo je do izvesnog nesklada u onome što najavljuju novine i realnog stanja u našem milom Domu sindikata.
Ne znam sada ko je kriv (i jedni i drugi, garantovano), ali na kraju balade ja sam kao budala stajao na onom divnom Trgu Marksa i Engelsa, razmišljajući: ''Šta sad?'' Sva sreća pa nikoga nisam uspeo da prevarim da podje sa mnom u bioskop (mada je bio u planu jedan moj školski drugar koji je, kako sam čuo, postao privatni detektiv, ali kada sam pokušao da ga lociram svi mejlovi i telefonski pozivi su bili uzaludni. Ko zna šta je s njim, i bolje je da ne znam), pa sam sam mogao da krenem u potragu za novim zadatkom i izazovom. Odšetao sam se do Kozare u kojoj nisam bio nekoliko milenijuma, ali tamo je bio neki domaći film, pa do Kosmaja u kojem se daje neki slovenački grobarski film (ili se barem tako zove, "Od groba do groba"), pa onda na levo krug sve do Takvuda.
Adam Sandler mi je namignuo sa plakata, vreme se poklapalo i već posle nekoliko minuta sam sedeo udobno zavaljen u Džejms Din dvorani. Iako obično biram poziciju koja se nalazi što dalje od ostalih posetilaca, ovog puta sam se zbog nedostatka društva, a sve zbog ove rubrike, montirao blizu jednog sredovečnog bračnog para (ili sam ja barem tako mislio), ne bih li malo prisluškivao i pokupio i neke druge utiske o filmu. Recimo da su oni X. i Y.
Naravno, nije ovo neki srećan rasplet. Film "Klik za savršen život" stvarno nije obećavao neku preteranu zabavu. Već je i foršpan koji sam odgledao par nedelja ranije bio prilično nesnosan, ali zaista nisam imao izbora. U svakom slučaju, otprilike sam znao kakav me treš očekuje – Sendler je došao u posed univerzalnog daljinskog upravljača kojim može da kontroliše svoj sopstveni svet. Ako pas laje glasno, on ga utiša, ako žuri na posao, on se fast forvarduje i slično.
Fantastično, dakle. Odmah sam se zamislio kako posedujem ovakav daljinski upravljač. To je, inače, moj omiljeni kućni predmet i bezbroj puta sam i sam pomislio kako bi postojanje takvog divajsa koji bi objedinio sve daljinske koja jedna prosečna srpska kuća inače ima (TV, DVD, erkon, muzika...), bilo apsolutno genijalno. A tek ovakav, koji kontroliše život! Komšije, idioti u saobraćaju, policija, stadion... Ne bih se odvajao od ove čudesne spravice!
I Adam je maštovit pri korišćenju poklona koji dobija od Kristofera Vokena koji ovde igra andjela: klik za iživljavanje na svom šefu (Dejvid Haselhof lično!), klik za seks sa čarobnom Kejt Bekinsejl, klik za premotavanje radnog vremena, klik za premotavanje unazad i evociranje ljubavnih zgoda iz prošlosti.Zabava traje nekih 20 minuta, nakon čega se film očekivano pretvara u holivudski košmar u kojem se u pravilnim intervalima smenjuju loši fazoni, primitivni humor i besmisleni dijalozi. Daljinski samostalno počinje da upravlja Adamovim životom, a bogami i mojim.
U 40. minutu već sam na ivici nervnog sloma, pojedine budale u sali se smeju budalama na platnu, a ja pokušavam da čujem kako film komentarišu X. i Y. Ubrzo shvatam da razgovora ili smeha nema, ali ni gledanja filma. X. i Y. red ispred mene u položaju u kojem se ne razanaje ko je Y. a ko X.
Nisu, dakle, bračni par i ja shvatam da nije više uputno da ovako piljim u njih jer će mi X. u suprotnom sigurno učiniti nešto zbog čega ću kasnije zažaliti (X. je, uzgred, dosta krupan čovek. Bilo bi neravnoprano.)
Konačno, film je gotov, svetla se pale, veći deo sale žurno napušta dvoranu u strahu da će ih neko prepoznati. Ja ne mogu da izdržim i čim mi se sretne pogled sa gospodjom Y. ja joj se osmehnem najblaženije što mogu: ''Nije loš film, zar ne?'' – kažem ja. ''Da, divan je'' – kaže sirotica iako mi je jasno da nema pojma ni šta je gledala. Ne sumnjam da se lepo provela bez obzira na to. X. me gleda prilično preko i ne progovara.
Pola sata kasnije već sam kod kuće, stižem na najnovije vesti na SOS kanalu. Po običaju kasne, ali sva sreća emituju u integralnoj verziji trening Javora iz Ivanjice. Daljinski mi radi bez problema. Život je baš uzbudljiv u ovoj našoj zemlji.
Ocene:
Ja **
X ?
Y *****