Monster House (2006)
Režija: Gil Kenan
Glasovi: Stiv Bušemi, Megi Gilenhal, Džejson Li
Distribucija: Tak
Repertoar u domaćim bioskopima je sve tragičniji. Ove nedelje ne samo da nisam mogao da odlučim šta da gledam, već nije bilo ni izbora. Uredno sam sačekao i poslednji dan dedlajna, četvrtak, dan kada se menjaju filmovi, ali ove nedelje nijedan novi film nije imao svoju beogradsku premijeru. Bio je najavljivan jedan koji je obećavao, nešto kao Moja devojka superheroj, ali taj uopšte nije startovao. Baš šteta, imao sam jednom i ja devojku koja je bila superheroj a da to nije ni znala i baš sam se spremao da je pozovem kao eksperta – kad ono ništa. Pošto sam svesno odbio da idem da gledam neki domaći film nije mi preostalo ništa drugo već da pozovem upomoć već proverene devojke spremne na sve što im predložim za gledanje – J (7) i N (9), ekipu uigranu još na Piratima sa Kariba. Crtać na koji smo se zaputili zove se Čudovišna kuća, a J. me gnjavila sa tim filmom još od kako smo videli najavni trejler pre par meseci. E, pa evo im sada prilike da vide svoj prvi horor u životu.
Naravno, horor je i meni omiljeni žanr i red je da na najmlađe generacije malo prenesem tu svoju strast prema stravi i užasu. Znao sam da će im ovo možda biti i nezaboravan provod, tako sam se ja barem sećao noći kada me je starija sestra vodila da gledam Fridkinovog Isterivača đavola. Mislim da sam tada imao nekih 10-11 godina i da posle toga nisam mogao da spavam cele noći, zamišljao sam sopstvenu sestru kako joj se glava okreće za 360 stepeni i kako me bljuje zelenom tekućinom. Bilo je posle i uzbune u celoj kući (majka: ''Kako si mogla da ga vodiš na to đubre, treba sad da odraste u nekog manijaka, vidiš da jadan nije oka sklopio zbog tebe'' i sl.), ali ja, na svu sreću, nisam izrastao u ludaka, iako u to i dan danas moram da uveravam pojedince. Ali sam zato u godinama koje su sledile postao totalni horor frik i kolekcionar najbizarnijih filmova raznih Larija Koena, Arđenta, Karpentera, Romera i sličnih heroja.
Nisam baš tako daleko hteo da idem i sa devojčicama, pa sam im na početku fino objasnio kako je i strah samo jedna od emocija i da je ovo ipak samo film i kako je moć fikcije veća i od života i slične gluposti. Mislim da me nisu ozbiljno ni konstatovale, već samo onako automatski klimale glavom. Iskreno, bio sam ubeđen kako je ovo ipak samo crtać i kako su sve te pripreme ionako bespotrebne.
Vrištanje i međusobno grljenje i držanje za ruke je krenulo već na samom početku filma kada klinci iz komšiluka, u predvečerje Noći veštica, provale kako je najgrozniji komšija u kraju otpremljen u bolnicu. Njegova kuća jezovitog izgleda odjednom je mamac za dečurliju koja kreće u avanturu.
Ovde ipak moram malo da pojasnim situaciju: animacija ovog crtanog filma nije ona kitnjasta na koju ste navikli u Diznijevim filmovima gde cvetići i leptirići lete na sve strane. Ja ne znam kako su ove slike oživeli Spilbergovi i Zemekisovi animatori, kasnije sam pročitao da je to nešto što se zove motion capture. I dalje mi nije jasno šta je to, ali efekat je genijalan, jer deca izgledaju kao prava, sa sve definisanim crtama lica, pa samim tim i sposobnošću da neodoljivo liče na pravu decu i shodno time tako se i ponašaju, a ipak su nacrtana. Drugim rečima, sve njihove emocije se jasno vide na njihovim licima, kao i kod pravih glumaca, a opet je crtać. Hm, znam da je ovo komplikovano za shvatiti, ali probajte ili, još bolje, idite i sami pogledajte.
U svakom slučaju, kuća je pravi zlikovac u ovom filmu, a deca na kraju sama uspevaju da je nekako obuzdaju i posle napetih avantura zbrišu sa lica zemlje. Početni strah je na kraju popustio i kod devojaka i smeh i radost su dominirali kada su se svetla upalila kod svih 5 posetilaca Doma sindikata.
Na trenutak sam pomislio kako ovde nešto nije u redu i kako se meni film verovatno više svideo nego devojčicama, ali kada su na red došle ocene, više nije bilo dileme. Odličan 5 za Čudovišnu kuću, konsenzusom.
Te večeri sam počeo da čitam neki horor roman Dena Simonsa, sa nekoliko dečaka koji se u malom američkom gradiću bore sa nekim đavolskim silama i ponovo se podsetio šta je prava jeza. J. je već odavno spavala pa nije bilo nikoga ko bi mi držao strah, te sam batalio knjigu i upalio TV. Tamo je Ugo Ćavez u sred UN-a uzviknuo: EL DIABLO.
Nije mi bilo smešno. Vidim već, ni večeras neće biti spavanja.
Ocene:
Ja *****
J. *****
N. *****
[email protected]
Režija: Gil Kenan
Glasovi: Stiv Bušemi, Megi Gilenhal, Džejson Li
Distribucija: Tak
Repertoar u domaćim bioskopima je sve tragičniji. Ove nedelje ne samo da nisam mogao da odlučim šta da gledam, već nije bilo ni izbora. Uredno sam sačekao i poslednji dan dedlajna, četvrtak, dan kada se menjaju filmovi, ali ove nedelje nijedan novi film nije imao svoju beogradsku premijeru. Bio je najavljivan jedan koji je obećavao, nešto kao Moja devojka superheroj, ali taj uopšte nije startovao. Baš šteta, imao sam jednom i ja devojku koja je bila superheroj a da to nije ni znala i baš sam se spremao da je pozovem kao eksperta – kad ono ništa. Pošto sam svesno odbio da idem da gledam neki domaći film nije mi preostalo ništa drugo već da pozovem upomoć već proverene devojke spremne na sve što im predložim za gledanje – J (7) i N (9), ekipu uigranu još na Piratima sa Kariba. Crtać na koji smo se zaputili zove se Čudovišna kuća, a J. me gnjavila sa tim filmom još od kako smo videli najavni trejler pre par meseci. E, pa evo im sada prilike da vide svoj prvi horor u životu.
Naravno, horor je i meni omiljeni žanr i red je da na najmlađe generacije malo prenesem tu svoju strast prema stravi i užasu. Znao sam da će im ovo možda biti i nezaboravan provod, tako sam se ja barem sećao noći kada me je starija sestra vodila da gledam Fridkinovog Isterivača đavola. Mislim da sam tada imao nekih 10-11 godina i da posle toga nisam mogao da spavam cele noći, zamišljao sam sopstvenu sestru kako joj se glava okreće za 360 stepeni i kako me bljuje zelenom tekućinom. Bilo je posle i uzbune u celoj kući (majka: ''Kako si mogla da ga vodiš na to đubre, treba sad da odraste u nekog manijaka, vidiš da jadan nije oka sklopio zbog tebe'' i sl.), ali ja, na svu sreću, nisam izrastao u ludaka, iako u to i dan danas moram da uveravam pojedince. Ali sam zato u godinama koje su sledile postao totalni horor frik i kolekcionar najbizarnijih filmova raznih Larija Koena, Arđenta, Karpentera, Romera i sličnih heroja.
Nisam baš tako daleko hteo da idem i sa devojčicama, pa sam im na početku fino objasnio kako je i strah samo jedna od emocija i da je ovo ipak samo film i kako je moć fikcije veća i od života i slične gluposti. Mislim da me nisu ozbiljno ni konstatovale, već samo onako automatski klimale glavom. Iskreno, bio sam ubeđen kako je ovo ipak samo crtać i kako su sve te pripreme ionako bespotrebne.
Vrištanje i međusobno grljenje i držanje za ruke je krenulo već na samom početku filma kada klinci iz komšiluka, u predvečerje Noći veštica, provale kako je najgrozniji komšija u kraju otpremljen u bolnicu. Njegova kuća jezovitog izgleda odjednom je mamac za dečurliju koja kreće u avanturu.
Ovde ipak moram malo da pojasnim situaciju: animacija ovog crtanog filma nije ona kitnjasta na koju ste navikli u Diznijevim filmovima gde cvetići i leptirići lete na sve strane. Ja ne znam kako su ove slike oživeli Spilbergovi i Zemekisovi animatori, kasnije sam pročitao da je to nešto što se zove motion capture. I dalje mi nije jasno šta je to, ali efekat je genijalan, jer deca izgledaju kao prava, sa sve definisanim crtama lica, pa samim tim i sposobnošću da neodoljivo liče na pravu decu i shodno time tako se i ponašaju, a ipak su nacrtana. Drugim rečima, sve njihove emocije se jasno vide na njihovim licima, kao i kod pravih glumaca, a opet je crtać. Hm, znam da je ovo komplikovano za shvatiti, ali probajte ili, još bolje, idite i sami pogledajte.
U svakom slučaju, kuća je pravi zlikovac u ovom filmu, a deca na kraju sama uspevaju da je nekako obuzdaju i posle napetih avantura zbrišu sa lica zemlje. Početni strah je na kraju popustio i kod devojaka i smeh i radost su dominirali kada su se svetla upalila kod svih 5 posetilaca Doma sindikata.
Na trenutak sam pomislio kako ovde nešto nije u redu i kako se meni film verovatno više svideo nego devojčicama, ali kada su na red došle ocene, više nije bilo dileme. Odličan 5 za Čudovišnu kuću, konsenzusom.
Te večeri sam počeo da čitam neki horor roman Dena Simonsa, sa nekoliko dečaka koji se u malom američkom gradiću bore sa nekim đavolskim silama i ponovo se podsetio šta je prava jeza. J. je već odavno spavala pa nije bilo nikoga ko bi mi držao strah, te sam batalio knjigu i upalio TV. Tamo je Ugo Ćavez u sred UN-a uzviknuo: EL DIABLO.
Nije mi bilo smešno. Vidim već, ni večeras neće biti spavanja.
Ocene:
Ja *****
J. *****
N. *****
[email protected]