John Tucker Must Die (2006)
Režija: Beti Tomas
Uloge: Džesi Metkaf, Britani Snou, Ašanti, Sofija Buš
Distribucija: Tak
Još pre nego što sam ušao u jednu od najmanjih sala u okviru bioskopa Takvud, tačno sam znao šta me čeka unutra u narednih par sati. Ne više od desetak devojčica u sali, dvadesetak minuta beskonačno dosadnih reklama i 90 minuta besmislene tinejdžerske komedije sa bljutavim saundtrekom i najlepšim curicama koje Holivud može u ovom trenutku da ponudi. Dobro sam se pripremio pred polazak u biskiš i silno se iznenadio kada sam proverom na internetu spoznao da ove devojčice i nisu baš omladinke srednjoškolke kakvim se predstavljaju u ‘’Džonu Takeru’’ – sve silne dvadesetogodišnjakinje, Ašanti čak 26. Odmah mi je bilo malo lakše pa sam nekako bezbolnije podneo i poskupljenje bioskopskih karata. Neobično sam se, u stvari, obradovao ovom ingenioznom potezu naših distributera jer sam znao da će sale ubuduće biti još praznije i sablasnije nego što su sada, ako je to ikako moguće, i da će se za mene bioskopski doživljaj uskoro stopiti sa kućnim gledanjem filmova, samo u još boljim uslovima – ogromno platno, a nema telefona da vam smetaju, nema ukućana, komšija, nema nikoga! Super!
Iako mi imena glavnih glumaca nisu ništa govorila, čim je film počeo sve mi je bilo jasno. Takera glumi onaj dečko baštovan iz ''Očajnih domaćica'' koji je kao klonirani Banderas kada je i sam bio tinejdžer, dok su devojke skupljene iz svih mogućih i nemogućih omladinskih serija, realiti programa i filmova. All-star postava, reklo bi se. Džon je, inače, najpopularniji momak u školi, razmaženi kapiten košarkaškog tima. Devojke su kreirane prema šablonu – jedna (crnkinja) je predvodnica 'čirlider' kaste, druga (plavuša) je briljantan student, treća (crnka) je ekološki osvešćeni aktivista, vegan. Ona glavna, četvrta, najmanje je zanimljiva i zgodna, neupečatljiva i dosadna. Iako sluša Elvisa Kostela (koji je, inače, samo incident, ostatak saundtreka jeste bljutav). Sve su one zaljubljene u Takera, a on izlazi sa svim devojkama u isto vreme. Posle perioda patnje i mirenja sa sudbinom, devojke odlučuju da to više ne može tako i da je vreme za osvetu prokletom muškarcu. Jadnog Takera čeka maltretman neviđenih razmera.
Iako u nekoliko trenutaka, naročito u prvoj trećini filma, slapstik i pojedini dobri fazoni zaista čine film zabavnim i duhovitim, ja sam od starta imao problem sa likovima i situacijama. Nekako sam nesvesno krenuo da se sećam svojih srednjoškolskih dana i vrlo brzo shvatio da se ili američke škole totalno razlikuju od naših ili su njihovi tinejdžeri od neke druge sorte. Tog Takera, na primer, barabe iz II ekonomske škole sa Voždovca bi svakodnevno izuvale i kinjile i to samo na osnovu toga kako izgleda i kako se oblači. Takođe, ja se uopšte ne sećam da su kod nas devojke bile toliko agresivne i navalentne; pre je situacija bila potpuno obrnuta, pa su dečaci bili ti koji su se kao muve okupljali oko najzgodnije devojke u razredu. No dobro, možda sam zaboravio, a možda su se i vremena promenila, ipak su moji srednjoškolski dani drevna istorija, mračni period ljudske civilizacije pre kompjutera, interneta i mobilnih telefona.
Film je još uvek trajao, a ja sam u sebi lagano paničio i prisećao se sa setom Džordža Lukasa, Ejmi Hekerling, Kamerona Kroua, Džosa Vidona i još mnogih drugih heroja koji su mi ovaj žanr učinili jednim od omiljenih. ''O.C.'' je za ovaj film predstavljao nedostižni ideal, a čak je i ''Beverli Hils 90210'' u poređenju sa 'Takerom', izgledao kao ''Američki grafiti''. Prisetio sam se i obećanja koje sam dao D-u, mom uredniku kojem sam garantovao da će svi tekstovi biti afirmativni i da nam je cilj da vratimo publiku u bioskope, bez malicioznih komentara i grubih reči.
Znao sam da će biti problema, pa sam se potrudio da malo prisluškujem tri devojke u redu iza mene koje su se konstantno kikotale i naslađivale mukama glavnog muškog junaka. Primetio sam ih još dok su sva svetla bila upaljena: Plavuša, Brineta i jedna Darkerka. Obično sednem što dalje od ovakve ekipice jer znam da će mobilni zvrndati tokom projekcije i da će me glasno komentarisanje nervirati. Ovog puta sam uživao u njihovom smehu i komentarima u kojima je dominiralo naslađivanje mukama kroz koje prolazi naslovni lik. SMS saobraćaj je bio kao u špicu na Gazeli, a šuškanje bombonama i čokoladama bi i najčvršćim karakterima predstavljalo nesnosno iskušenje, ali meni je ipak bilo nekako lakše. Posle svega, jadan onaj Džon iz njihove škole.
I tako, 90 minuta je ipak proletelo. P, B i D su se vratile na četvrti čas, a ja sam krenuo svojim putem. Usput, prošao sam pored svoje stare škole. Na zidu ogroman grafit – UA DINKIĆ! Oh Bože, teleportuj me u Kaliforniju. Blago američkim tinejdžerima.
Ocene:
Ja **
P, B i D: *****
[email protected]
Režija: Beti Tomas
Uloge: Džesi Metkaf, Britani Snou, Ašanti, Sofija Buš
Distribucija: Tak
Još pre nego što sam ušao u jednu od najmanjih sala u okviru bioskopa Takvud, tačno sam znao šta me čeka unutra u narednih par sati. Ne više od desetak devojčica u sali, dvadesetak minuta beskonačno dosadnih reklama i 90 minuta besmislene tinejdžerske komedije sa bljutavim saundtrekom i najlepšim curicama koje Holivud može u ovom trenutku da ponudi. Dobro sam se pripremio pred polazak u biskiš i silno se iznenadio kada sam proverom na internetu spoznao da ove devojčice i nisu baš omladinke srednjoškolke kakvim se predstavljaju u ‘’Džonu Takeru’’ – sve silne dvadesetogodišnjakinje, Ašanti čak 26. Odmah mi je bilo malo lakše pa sam nekako bezbolnije podneo i poskupljenje bioskopskih karata. Neobično sam se, u stvari, obradovao ovom ingenioznom potezu naših distributera jer sam znao da će sale ubuduće biti još praznije i sablasnije nego što su sada, ako je to ikako moguće, i da će se za mene bioskopski doživljaj uskoro stopiti sa kućnim gledanjem filmova, samo u još boljim uslovima – ogromno platno, a nema telefona da vam smetaju, nema ukućana, komšija, nema nikoga! Super!
Iako mi imena glavnih glumaca nisu ništa govorila, čim je film počeo sve mi je bilo jasno. Takera glumi onaj dečko baštovan iz ''Očajnih domaćica'' koji je kao klonirani Banderas kada je i sam bio tinejdžer, dok su devojke skupljene iz svih mogućih i nemogućih omladinskih serija, realiti programa i filmova. All-star postava, reklo bi se. Džon je, inače, najpopularniji momak u školi, razmaženi kapiten košarkaškog tima. Devojke su kreirane prema šablonu – jedna (crnkinja) je predvodnica 'čirlider' kaste, druga (plavuša) je briljantan student, treća (crnka) je ekološki osvešćeni aktivista, vegan. Ona glavna, četvrta, najmanje je zanimljiva i zgodna, neupečatljiva i dosadna. Iako sluša Elvisa Kostela (koji je, inače, samo incident, ostatak saundtreka jeste bljutav). Sve su one zaljubljene u Takera, a on izlazi sa svim devojkama u isto vreme. Posle perioda patnje i mirenja sa sudbinom, devojke odlučuju da to više ne može tako i da je vreme za osvetu prokletom muškarcu. Jadnog Takera čeka maltretman neviđenih razmera.
Iako u nekoliko trenutaka, naročito u prvoj trećini filma, slapstik i pojedini dobri fazoni zaista čine film zabavnim i duhovitim, ja sam od starta imao problem sa likovima i situacijama. Nekako sam nesvesno krenuo da se sećam svojih srednjoškolskih dana i vrlo brzo shvatio da se ili američke škole totalno razlikuju od naših ili su njihovi tinejdžeri od neke druge sorte. Tog Takera, na primer, barabe iz II ekonomske škole sa Voždovca bi svakodnevno izuvale i kinjile i to samo na osnovu toga kako izgleda i kako se oblači. Takođe, ja se uopšte ne sećam da su kod nas devojke bile toliko agresivne i navalentne; pre je situacija bila potpuno obrnuta, pa su dečaci bili ti koji su se kao muve okupljali oko najzgodnije devojke u razredu. No dobro, možda sam zaboravio, a možda su se i vremena promenila, ipak su moji srednjoškolski dani drevna istorija, mračni period ljudske civilizacije pre kompjutera, interneta i mobilnih telefona.
Film je još uvek trajao, a ja sam u sebi lagano paničio i prisećao se sa setom Džordža Lukasa, Ejmi Hekerling, Kamerona Kroua, Džosa Vidona i još mnogih drugih heroja koji su mi ovaj žanr učinili jednim od omiljenih. ''O.C.'' je za ovaj film predstavljao nedostižni ideal, a čak je i ''Beverli Hils 90210'' u poređenju sa 'Takerom', izgledao kao ''Američki grafiti''. Prisetio sam se i obećanja koje sam dao D-u, mom uredniku kojem sam garantovao da će svi tekstovi biti afirmativni i da nam je cilj da vratimo publiku u bioskope, bez malicioznih komentara i grubih reči.
Znao sam da će biti problema, pa sam se potrudio da malo prisluškujem tri devojke u redu iza mene koje su se konstantno kikotale i naslađivale mukama glavnog muškog junaka. Primetio sam ih još dok su sva svetla bila upaljena: Plavuša, Brineta i jedna Darkerka. Obično sednem što dalje od ovakve ekipice jer znam da će mobilni zvrndati tokom projekcije i da će me glasno komentarisanje nervirati. Ovog puta sam uživao u njihovom smehu i komentarima u kojima je dominiralo naslađivanje mukama kroz koje prolazi naslovni lik. SMS saobraćaj je bio kao u špicu na Gazeli, a šuškanje bombonama i čokoladama bi i najčvršćim karakterima predstavljalo nesnosno iskušenje, ali meni je ipak bilo nekako lakše. Posle svega, jadan onaj Džon iz njihove škole.
I tako, 90 minuta je ipak proletelo. P, B i D su se vratile na četvrti čas, a ja sam krenuo svojim putem. Usput, prošao sam pored svoje stare škole. Na zidu ogroman grafit – UA DINKIĆ! Oh Bože, teleportuj me u Kaliforniju. Blago američkim tinejdžerima.
Ocene:
Ja **
P, B i D: *****
[email protected]