SEZONA LOVA
Open Season (2006)
Režija: Rodžer Alers, Džil Kalton, Entoni Staki
Glasovi: Branislav Trifunović, Goran Jevtić, Nataša Marković
Distribucija: Tak
Naravno, jasno je da nikad u životu nisam gledao ovoliko dečijih filmova, čak ni kad sam bio dete.
Bioskop je u ta drevna vremena bio mnogo popularnija zabava nego danas, a ni konkurencija nije bila neka ozbiljna – podsećam da se radi o epohi sa samo dva TV kanala i bez kompjuterskih i internet igrica - ali crtanih filmova jednostavno nije bilo dovoljno u bioskopima.
Glavna zabava se odigravala subotom prepodne kada je Dvorana kulturnog centra puštala crtaće iz Vorner radionice – Duško Dugouško, Ptica Trkačica, Patak Dača i ta ekipa. Manje-više, tokom tog matinea vrteli su se isti oni filmovi koje smo mogli da gledamo i na Prvom programu svake večeri pre Dnevnika, ali veliko platno i ceo subotnji ritual (porodični doručak + odlazak u biskiš), bili su nezamenljivi i nezaboravni.
Vremena se ipak menjaju, pa sada, eto, živimo u vremenu kada imamo više primamljivih filmova nego bioskopa, što naravno nije posledica civilizacijskog napretka, već totalne bede i kolektivne gluposti koja kao epidemija vlada ovim gradom već decenijama.
U svakom slučaju, tog nedeljnog prepodneva hteo sam da sa J. (7) obnovim ceo jutarnji vikend ritual iz prošlih vremena, pa sam organizovao posetu Centru "Sava" i premijeri filma ‘’Sezona lova’’ zakazanoj za 11 sati ujutru - kakva roditeljska žrtva u sred vikenda! (Repertoar je nudio čak 3 primamljiva crtaća, a izbor je pao na onaj koji je bio sinhronizovan na srpski.)
Ne bih baš ovako otvoreno da se hvalim, ali organizacija je bila savršeno zamišljena: okej, budjenje će biti surovo, ali posle filma je bilo planirano da se ode do bake i deke na ručak, a onda J. može i da ostane malo tamo, dok sam sebe već video kako lenčarim i uživam u sportskom TV maratonu – formula i nekoliko zanimljivih fudbala. Nedeljni provod je bio zagarantovan.
Čak je i drušvo bilo savršeno odabrano – A, drugar samo par godina stariji od J. i njegova mama M, takođe iskusan bioskopski igrač i ljubitelj prepodnevnih filmskih matinea. Deca su još na zadnjem sedištu počela da brbljaju i da razmenjuju impresije o crtaćima koje su odgledali u poslednje vreme i koje tek planiraju da vide, a mama M. i ja smo jedno drugo pohvalili za roditeljsku požrtvovanost – ne samo da smo nesebično žrtvovali nedelju, već ćemo propustiti da u originalnoj verziji čujemo Aštona Kučera i Debru Mesing u glavnim glasovnim ulogama.
I sami smo razmenili sva nedavna dečja bioskopska iskustva i zaključili da je Piksar najveći i da ništa nije parents-friendly kao crtaći iz te radionice (Incredibles, Cars...), ali eto, za ljubav dece, odvojićemo svoje inače dragoceno nedeljno vreme i na ovaj Sonijev.
U ovom crtaću, inače, glavni junak je Bug, grizli odrastao u ljudskom okruženju kojeg sudbina šalje pravo u šumu i to na dan otvaranja lovne sezone. Kreće period adaptacije, pronalaženje novih šumskih prijatelja (srndać Eliot, dabrovi, tvorovi...) i konačno pokušaj da se ponovo pronadje dom i voljeni ljudski prijatelj. Na kraju sledi i očekivani obračun sa lovcima.
Deci nije ni trebalo da objašnjavamo koliko su lovci i inače grozna ljudska bića – uzvici oduševljenja u Sali u trenutku kada ih životinje ponižavaju i odnose konačnu pobedu valjda dovoljno govore i o edukativnoj poruci ovog filma.
Nakon filma, deca su pokazala da im mi više i ne trebamo u bioskopima osim kao servis za vožnju i plaćanje karata i poslastica: iako su se celim tokom filma smejali i očigledno iskreno uživali, i A. i J. su se vrlo zrelo složili da film "nije loš", ali da su gledali i smešnije. Malo smo se svi mučili oko ocena, naročito zato što su deca insistirala na polovičnim ocenama koje sam istog trenutka ukinuo kao mogućnost.
Odrasli su smatrali da su sinhronizacija i izbor glasova bili jako dobri, deca su mislila da je Eliot najzabavniji lik. Svi su se složili da je muzika bila fenomenalna, ja sam se pravio važan pa sam sa oduševljenjem počeo da pričam o Polu Vesterbergu i njegovoj grupi The Replacements i tom divnom muzičkom žanru koji se zove gitarski pop.
Taman kad sam krenuo da objašnjavam šta se to u Mineapolisu dešavalo sredinom 80-ih, shvatio sam da me niko ne sluša. Na kraju, klinci su imali pozitivan pristup pri ocenjivanju, mi odrasli smo glumili strogoću i forsirali kritički pristup.
Ja sam se, u stvari, u svemu sto posto slagao sa posadom automobila koja se kretala prema bakama i dekama i još jednom nedeljnom ručku. A. i mama M. su nas uskoro napustili uz silne poljubce i planove da se sledeće nedelje organizuje neka slična akcija, a J. i ja smo nastavili dalje. Uz bakinu jagnjeću čorbu i bečke šnicle (5 zvezdica za baku), J. je prepričavala kako to izgleda kada se Eliot pokaki, a meni je Pol Vesterberg i dalje zvonio u ušima. Dan je već bio predivan, a da fudbal još nije ni počeo! Živela nedelja!
Ocene:
Ja i mama M. ***
J. i A. ****
Ps. Ipak, na sve ocene dodati još po pola zvezdice. Zbog tvorova i pataka, zbog rogova koji otpadaju, zbog Pola Vesterberga i zbog Eliotove kake.
Open Season (2006)
Režija: Rodžer Alers, Džil Kalton, Entoni Staki
Glasovi: Branislav Trifunović, Goran Jevtić, Nataša Marković
Distribucija: Tak
Naravno, jasno je da nikad u životu nisam gledao ovoliko dečijih filmova, čak ni kad sam bio dete.
Bioskop je u ta drevna vremena bio mnogo popularnija zabava nego danas, a ni konkurencija nije bila neka ozbiljna – podsećam da se radi o epohi sa samo dva TV kanala i bez kompjuterskih i internet igrica - ali crtanih filmova jednostavno nije bilo dovoljno u bioskopima.
Glavna zabava se odigravala subotom prepodne kada je Dvorana kulturnog centra puštala crtaće iz Vorner radionice – Duško Dugouško, Ptica Trkačica, Patak Dača i ta ekipa. Manje-više, tokom tog matinea vrteli su se isti oni filmovi koje smo mogli da gledamo i na Prvom programu svake večeri pre Dnevnika, ali veliko platno i ceo subotnji ritual (porodični doručak + odlazak u biskiš), bili su nezamenljivi i nezaboravni.
Vremena se ipak menjaju, pa sada, eto, živimo u vremenu kada imamo više primamljivih filmova nego bioskopa, što naravno nije posledica civilizacijskog napretka, već totalne bede i kolektivne gluposti koja kao epidemija vlada ovim gradom već decenijama.
U svakom slučaju, tog nedeljnog prepodneva hteo sam da sa J. (7) obnovim ceo jutarnji vikend ritual iz prošlih vremena, pa sam organizovao posetu Centru "Sava" i premijeri filma ‘’Sezona lova’’ zakazanoj za 11 sati ujutru - kakva roditeljska žrtva u sred vikenda! (Repertoar je nudio čak 3 primamljiva crtaća, a izbor je pao na onaj koji je bio sinhronizovan na srpski.)
Ne bih baš ovako otvoreno da se hvalim, ali organizacija je bila savršeno zamišljena: okej, budjenje će biti surovo, ali posle filma je bilo planirano da se ode do bake i deke na ručak, a onda J. može i da ostane malo tamo, dok sam sebe već video kako lenčarim i uživam u sportskom TV maratonu – formula i nekoliko zanimljivih fudbala. Nedeljni provod je bio zagarantovan.
Čak je i drušvo bilo savršeno odabrano – A, drugar samo par godina stariji od J. i njegova mama M, takođe iskusan bioskopski igrač i ljubitelj prepodnevnih filmskih matinea. Deca su još na zadnjem sedištu počela da brbljaju i da razmenjuju impresije o crtaćima koje su odgledali u poslednje vreme i koje tek planiraju da vide, a mama M. i ja smo jedno drugo pohvalili za roditeljsku požrtvovanost – ne samo da smo nesebično žrtvovali nedelju, već ćemo propustiti da u originalnoj verziji čujemo Aštona Kučera i Debru Mesing u glavnim glasovnim ulogama.
I sami smo razmenili sva nedavna dečja bioskopska iskustva i zaključili da je Piksar najveći i da ništa nije parents-friendly kao crtaći iz te radionice (Incredibles, Cars...), ali eto, za ljubav dece, odvojićemo svoje inače dragoceno nedeljno vreme i na ovaj Sonijev.
U ovom crtaću, inače, glavni junak je Bug, grizli odrastao u ljudskom okruženju kojeg sudbina šalje pravo u šumu i to na dan otvaranja lovne sezone. Kreće period adaptacije, pronalaženje novih šumskih prijatelja (srndać Eliot, dabrovi, tvorovi...) i konačno pokušaj da se ponovo pronadje dom i voljeni ljudski prijatelj. Na kraju sledi i očekivani obračun sa lovcima.
Deci nije ni trebalo da objašnjavamo koliko su lovci i inače grozna ljudska bića – uzvici oduševljenja u Sali u trenutku kada ih životinje ponižavaju i odnose konačnu pobedu valjda dovoljno govore i o edukativnoj poruci ovog filma.
Nakon filma, deca su pokazala da im mi više i ne trebamo u bioskopima osim kao servis za vožnju i plaćanje karata i poslastica: iako su se celim tokom filma smejali i očigledno iskreno uživali, i A. i J. su se vrlo zrelo složili da film "nije loš", ali da su gledali i smešnije. Malo smo se svi mučili oko ocena, naročito zato što su deca insistirala na polovičnim ocenama koje sam istog trenutka ukinuo kao mogućnost.
Pola zvezdice plus za Eliotovu kaku
U svakom slučaju, prepričavanje najsmešnijih delova je trajalo, a mi odrasli nismo mogli da se ne složimo sa dečjim izborom. Mama M. je rekla da joj je na trenutke film bio malo dosadnjikav i predvidljiv, ali i da neodoljivo liči na još nekoliko crtaća sa sličnom temom, uključujući i aktuelni ‘’Preko ograde’’ (film, uzgred, superioran u odnosu na ‘’Sezonu lova’’, ali bez domaćih glasova).Odrasli su smatrali da su sinhronizacija i izbor glasova bili jako dobri, deca su mislila da je Eliot najzabavniji lik. Svi su se složili da je muzika bila fenomenalna, ja sam se pravio važan pa sam sa oduševljenjem počeo da pričam o Polu Vesterbergu i njegovoj grupi The Replacements i tom divnom muzičkom žanru koji se zove gitarski pop.
Taman kad sam krenuo da objašnjavam šta se to u Mineapolisu dešavalo sredinom 80-ih, shvatio sam da me niko ne sluša. Na kraju, klinci su imali pozitivan pristup pri ocenjivanju, mi odrasli smo glumili strogoću i forsirali kritički pristup.
Ja sam se, u stvari, u svemu sto posto slagao sa posadom automobila koja se kretala prema bakama i dekama i još jednom nedeljnom ručku. A. i mama M. su nas uskoro napustili uz silne poljubce i planove da se sledeće nedelje organizuje neka slična akcija, a J. i ja smo nastavili dalje. Uz bakinu jagnjeću čorbu i bečke šnicle (5 zvezdica za baku), J. je prepričavala kako to izgleda kada se Eliot pokaki, a meni je Pol Vesterberg i dalje zvonio u ušima. Dan je već bio predivan, a da fudbal još nije ni počeo! Živela nedelja!
Ocene:
Ja i mama M. ***
J. i A. ****
Ps. Ipak, na sve ocene dodati još po pola zvezdice. Zbog tvorova i pataka, zbog rogova koji otpadaju, zbog Pola Vesterberga i zbog Eliotove kake.