The Proposition (2005)
Režija: Džon Hilkot
Uloge: Gaj Pirs, Rej Vinston, Deni Hjuston, Džon Hart
Distribucija: Tak
I ovde sam bio malo zabrinut: koliko god već godinama voleo Nika Kejva i obožavao mnoge njegove albume i pesme, nekako nikad nisam baš puno razumeo njegove literarne radove i uvek sam imao velike probleme da se izborim sa uvodnom stranom njegovih knjiga.
Zato sam i bio skeptičan kada sam čuo da je napisao scenario za australijski vestern koji usput masovno hvali i britanska štampa. Sve je mirisalo na neko grdno foliranje i unapred sam zamišljao prljave i muvama prekrivene spodobe koje po australijskim pustinjama tragaju za svojim demonima i bez mnogo izgovorenih rečenica seju smrt za sobom, ubijaju nesrećne Indijance (pardon, Aboridžane) i već nešto slično.
Tu će biti, bio sam skoro siguran, i neverovatno slikanih prizora spektakularne australijske prirode i očaravajućih zalazaka sunca. Samo sam se nadao da neće biti kengura.
I stvarno, tako sve i počne, ima i muva i sunca i krvi i znoja i poremećenih zlikovaca, silovanja i ubistava, ali upravo je Nik Kejv tu da spase dan i to ne samo saundtrakom (koji je, uzgred, moćan zahvaljujući pre svega Vorenu Elisu), već baš svojim scenarijom koji je iznenađdjjuće precizan i u kojem se smenjuju očekivana kejvovska elegičnost i nežnost i brutalna realnost sveta u ovom bespuću krajem XIX veka. I da, zalasci sunca i prizori iz pustinje su apsolutno spektakularni.
Sa mnom je bio i A, drugi od već pomenute dvojice kojima slepo verujem kada su filmovi u pitanju. Tako je bilo i ovog puta, bez puno razmenjenih reči, konačno smo zadovoljni šmugnuli iz sale, izbegli prijatne i neprijatne susrete i nakon odličnog filma pohitali kući da vidimo šta se desilo na teškom gostovanju u Zubinom Potoku.
Ocene:
Ja ****
A. ****
Režija: Džon Hilkot
Uloge: Gaj Pirs, Rej Vinston, Deni Hjuston, Džon Hart
Distribucija: Tak
I ovde sam bio malo zabrinut: koliko god već godinama voleo Nika Kejva i obožavao mnoge njegove albume i pesme, nekako nikad nisam baš puno razumeo njegove literarne radove i uvek sam imao velike probleme da se izborim sa uvodnom stranom njegovih knjiga.
Zato sam i bio skeptičan kada sam čuo da je napisao scenario za australijski vestern koji usput masovno hvali i britanska štampa. Sve je mirisalo na neko grdno foliranje i unapred sam zamišljao prljave i muvama prekrivene spodobe koje po australijskim pustinjama tragaju za svojim demonima i bez mnogo izgovorenih rečenica seju smrt za sobom, ubijaju nesrećne Indijance (pardon, Aboridžane) i već nešto slično.
Tu će biti, bio sam skoro siguran, i neverovatno slikanih prizora spektakularne australijske prirode i očaravajućih zalazaka sunca. Samo sam se nadao da neće biti kengura.
I stvarno, tako sve i počne, ima i muva i sunca i krvi i znoja i poremećenih zlikovaca, silovanja i ubistava, ali upravo je Nik Kejv tu da spase dan i to ne samo saundtrakom (koji je, uzgred, moćan zahvaljujući pre svega Vorenu Elisu), već baš svojim scenarijom koji je iznenađdjjuće precizan i u kojem se smenjuju očekivana kejvovska elegičnost i nežnost i brutalna realnost sveta u ovom bespuću krajem XIX veka. I da, zalasci sunca i prizori iz pustinje su apsolutno spektakularni.
Sa mnom je bio i A, drugi od već pomenute dvojice kojima slepo verujem kada su filmovi u pitanju. Tako je bilo i ovog puta, bez puno razmenjenih reči, konačno smo zadovoljni šmugnuli iz sale, izbegli prijatne i neprijatne susrete i nakon odličnog filma pohitali kući da vidimo šta se desilo na teškom gostovanju u Zubinom Potoku.
Ocene:
Ja ****
A. ****