Gospa iz vode
Lady In the Water (2006)
Režija: M. Najt Šajmalan
Uloge: Pol DjĐamati, Džefri Rajt, Brajs Dalas Hauard
Distribucija: Tak
Apsolutno me ne zanima šta drugi kažu o Em Najtu Šajmalanu, naročito ne sada kada su se svi odjednom obrušili na njega, i ona mejnstrim publika koja je filmove kao što su ''Znaci'' i ''Šesto čulo'' napravila blokbasterima, ali i ona koja je po raznim forum/blog prostranstvima širom planete slavila pojavu ovog indijskog vunderkinda i njegovo originalno čitanje fantazije, horora, naučne fantastike i drugih, od strane glavnih tokova potcenjenih, varijanti ovakve žanrovske literature.
Ja lično od prvih trenutaka volim sve Šajmalanove filmove i scenarije uključujući i onog za malog miša Stjuarta (J. - *****) i zbog toga sam mesecima već pohotno gledao foršpane za ''Gospu iz vode'', najnoviju priču za laku noć ovog smešnog tipa sa još smešnijim imenom.
Najsmešniji od svega je preprič ovog filma: nastojnik jednog oronulog kondominijuma pronalazi u bazenu prelepu devojku-nimfu koja želi da se vrati u svoj svet, ali njoj to ne dozvoljavaju opaka bića koja se kriju u travi i čije opake crvene oči možes da vidiš samo u ogledalu. Naš nastojnik je, medjutim, pravi heroj i uz pomoć ostalih stanara on pokušava da spase ćutljivu lepoticu.
Prava dečja fantazija i bajka, nikakav horor ili nešto strašno. AHA! Film sam gledao u 11 sati ujutru i bio sam vrlo srećan kada me je nakon projekcije napolju sačekao lep i sunčan dan. Totalno sam bio prestrašen i odavno nisam gledao film koji me je toliko uvukao u sebe skoro svim svojim elementima – i glumom malog i običnog Pola Djamatija i fenomenalnom Brajs Dalas koja je u stvari ponovila ulogu iz filma ''Zabit'' i sjajnom slikom koju nam je opet priredio Kristofer Dojl i neverovatnim bićima (od trave i granja - fantastično!) koja vrebaju iza svakog žbuna i svim ostalim već poznatim Šajmalanovim fazonima.
Svi valjda znamo da je najteža i najizazovnija stvar za svakog umetnika da izazove jake emocije kod svoje publike. Ja sam bio laka meta i, da se ne lažemo, otkinuo sam se od straha dok su se zla bića prikradala goloj nimfi i dok je gomila luzera pokušavala da je zaštiti. Krajičkom oka, ipak, pratio sam i reakcije Dečka Koji Pali i Gasi Svetla u Takvudovoj dvorani.
Ovakvi tipovi obično provedu u sali prvih i poslednjih 2,5 minuta, ali ovaj je bio kao zakovan za platno.
Kada je konačno upalio svetlo video sam da je prilično bled, a sa usana sam mu pročitao sočnu psovku upućenu i filmu i reditelju i monstrumima u filmu, a verovatno i u svom životu. Da sam ga pitao, verovatno bi se pobljuvao po filmu, ali body language je govorio nešto drugo. I DKPIGS je imao ono neverovatno bioskopsko iskustvo koje će ga neko vreme progoniti, a na kraju učiniti zaludjenikom za bioskopskim mrakom. U medjuvremenu će svima ispričati kako je gledao neopevanu glupost sa nekim nimfama koje dolaze iz nekog Plavog sveta. Zbog ovakvog efekta ovaj Šajmalanov film i propada i na bioskopskim blagajnama i kod filmskih kritičara.
Šajmalan je, na kraju, sve samo nije folirant. U stvari, teško mi je da se setim nekog talentovanijeg mladog reditelja koji danas pravi iskrenije filmove od njega. I za ovaj poslednji sam tvrdi kako se radi o običnoj priči koju je smislio svojim ćerkama za laku noć. Baš bih voleo da upoznam ove dve curice.
Ocene:
Ja *****
DKPIGS *****
Režija: Martin Skorseze
Uloge: Leonardo Di Kaprio, Met Dejmon, Džek Nikolson
Distribucija: Tak
Pokušao sam da bez puno predrasuda odem na projekciju novog filma Martina Skorsezea. Probao sam, u stvari, da se pravim kao da nikad nisam gledao originalni hongkonški ''Infernal Affairs'', kao i da se ne sećam nijednog Skorsezeovog filma.
Jako težak zadatak, naročito kada ne gajite neke preterane simpatije prema njegovom dosadašnjem opusu i kada u isto vreme mislite da je već pomenuti film iz Hong Konga prilično fenomenalan. Logično, ni posle odgledanog filma ništa se bitnije nije promenilo na oba plana.
Ko ne zna, priča je klasičan palp i ide otprilike ovako. Mafija ima svoju krticu (ili pacova, kako Amerikanci vole da kažu) infiltriranu u specijalnu jedinicu za borbu protiv organizovanog kriminala, policija ima svog čoveka sa skrivenim identitetom u najvišim vrhovima kriminalne družine. Svako zna svačije poteze i planove, pa se sva jurnjava na kraju svodi na čišćenje sopstvenih redova i traganje za izdajnikom i špijunom.
I dok kod Kineza to sve ide bez mnogo psihologije i raznih metafora, kod Skorsezea svaki detalj ima i neka prikrivena značenja. Na kraju bih i preživeo seanse sa šrinkom i teror sa saundtrekom (kakav crni Elizabetaun, ovde se čovek oseća kao u pravom džuboksu sa najmanje tri pesme po minutu filmskog vremena; i pritom ništa specijalno – sve sami hitovi Stounsa i Petsi Klajn i sl.), ali poslednji kadar sa pacovom koji šeta simsom, a u pozadini se vidi neki capitol building ili kojigod već simbol vlasti, bio je previše.
Moj drugar G. koji je jedan od dvojice ljudi u ovom gradu u čije mišljenje po pitanju filma nemam nikada ni trunke sumnje, bio je takoje razočaran i čak zgrožen, pa sam ja na kraju morao da ga smirujem i ubedjujem da, ipak, ima i ovde šta da se vidi i da je konačni revolveraški obračun prilično spektakularan i da su glumci jako ubedljivi i dobri i da u stvari film i ne treba porediti sa originalom, ali na kraju sam mu samo digao pritisak pa je, po običaju, počeo i da se dere i svašta da priča. Na kraju sam odustao od diskusije u koju ni sam nisam verovao i obećao da ću mu hitno nabaviti originalni film koji nije imao prilike da gleda. Tek posle njega će u stvari da se iznervira zbog ovih 150 propalih minuta.
Ocene:
Ja **
G: *1/2
Režija: Džon Hilkot
Uloge: Gaj Pirs, Rej Vinston, Deni Hjuston, Džon Hart
Distribucija: Tak
I ovde sam bio malo zabrinut: koliko god već godinama voleo Nika Kejva i obožavao mnoge njegove albume i pesme, nekako nikad nisam baš puno razumeo njegove literarne radove i uvek sam imao velike probleme da se izborim sa uvodnom stranom njegovih knjiga.
Zato sam i bio skeptičan kada sam čuo da je napisao scenario za australijski vestern koji usput masovno hvali i britanska štampa. Sve je mirisalo na neko grdno foliranje i unapred sam zamišljao prljave i muvama prekrivene spodobe koje po australijskim pustinjama tragaju za svojim demonima i bez mnogo izgovorenih rečenica seju smrt za sobom, ubijaju nesrećne Indijance (pardon, Aboridžane) i već nešto slično.
Tu će biti, bio sam skoro siguran, i neverovatno slikanih prizora spektakularne australijske prirode i očaravajućih zalazaka sunca. Samo sam se nadao da neće biti kengura.
I stvarno, tako sve i počne, ima i muva i sunca i krvi i znoja i poremećenih zlikovaca, silovanja i ubistava, ali upravo je Nik Kejv tu da spase dan i to ne samo saundtrakom (koji je, uzgred, moćan zahvaljujući pre svega Vorenu Elisu), već baš svojim scenarijom koji je iznenađdjjuće precizan i u kojem se smenjuju očekivana kejvovska elegičnost i nežnost i brutalna realnost sveta u ovom bespuću krajem XIX veka. I da, zalasci sunca i prizori iz pustinje su apsolutno spektakularni.
Sa mnom je bio i A, drugi od već pomenute dvojice kojima slepo verujem kada su filmovi u pitanju. Tako je bilo i ovog puta, bez puno razmenjenih reči, konačno smo zadovoljni šmugnuli iz sale, izbegli prijatne i neprijatne susrete i nakon odličnog filma pohitali kući da vidimo šta se desilo na teškom gostovanju u Zubinom Potoku.
Ocene:
Ja ****
A. ****
Lady In the Water (2006)
Režija: M. Najt Šajmalan
Uloge: Pol DjĐamati, Džefri Rajt, Brajs Dalas Hauard
Distribucija: Tak
Apsolutno me ne zanima šta drugi kažu o Em Najtu Šajmalanu, naročito ne sada kada su se svi odjednom obrušili na njega, i ona mejnstrim publika koja je filmove kao što su ''Znaci'' i ''Šesto čulo'' napravila blokbasterima, ali i ona koja je po raznim forum/blog prostranstvima širom planete slavila pojavu ovog indijskog vunderkinda i njegovo originalno čitanje fantazije, horora, naučne fantastike i drugih, od strane glavnih tokova potcenjenih, varijanti ovakve žanrovske literature.
Ja lično od prvih trenutaka volim sve Šajmalanove filmove i scenarije uključujući i onog za malog miša Stjuarta (J. - *****) i zbog toga sam mesecima već pohotno gledao foršpane za ''Gospu iz vode'', najnoviju priču za laku noć ovog smešnog tipa sa još smešnijim imenom.
Najsmešniji od svega je preprič ovog filma: nastojnik jednog oronulog kondominijuma pronalazi u bazenu prelepu devojku-nimfu koja želi da se vrati u svoj svet, ali njoj to ne dozvoljavaju opaka bića koja se kriju u travi i čije opake crvene oči možes da vidiš samo u ogledalu. Naš nastojnik je, medjutim, pravi heroj i uz pomoć ostalih stanara on pokušava da spase ćutljivu lepoticu.
Prava dečja fantazija i bajka, nikakav horor ili nešto strašno. AHA! Film sam gledao u 11 sati ujutru i bio sam vrlo srećan kada me je nakon projekcije napolju sačekao lep i sunčan dan. Totalno sam bio prestrašen i odavno nisam gledao film koji me je toliko uvukao u sebe skoro svim svojim elementima – i glumom malog i običnog Pola Djamatija i fenomenalnom Brajs Dalas koja je u stvari ponovila ulogu iz filma ''Zabit'' i sjajnom slikom koju nam je opet priredio Kristofer Dojl i neverovatnim bićima (od trave i granja - fantastično!) koja vrebaju iza svakog žbuna i svim ostalim već poznatim Šajmalanovim fazonima.
Svi valjda znamo da je najteža i najizazovnija stvar za svakog umetnika da izazove jake emocije kod svoje publike. Ja sam bio laka meta i, da se ne lažemo, otkinuo sam se od straha dok su se zla bića prikradala goloj nimfi i dok je gomila luzera pokušavala da je zaštiti. Krajičkom oka, ipak, pratio sam i reakcije Dečka Koji Pali i Gasi Svetla u Takvudovoj dvorani.
Ovakvi tipovi obično provedu u sali prvih i poslednjih 2,5 minuta, ali ovaj je bio kao zakovan za platno.
Kada je konačno upalio svetlo video sam da je prilično bled, a sa usana sam mu pročitao sočnu psovku upućenu i filmu i reditelju i monstrumima u filmu, a verovatno i u svom životu. Da sam ga pitao, verovatno bi se pobljuvao po filmu, ali body language je govorio nešto drugo. I DKPIGS je imao ono neverovatno bioskopsko iskustvo koje će ga neko vreme progoniti, a na kraju učiniti zaludjenikom za bioskopskim mrakom. U medjuvremenu će svima ispričati kako je gledao neopevanu glupost sa nekim nimfama koje dolaze iz nekog Plavog sveta. Zbog ovakvog efekta ovaj Šajmalanov film i propada i na bioskopskim blagajnama i kod filmskih kritičara.
Šajmalan je, na kraju, sve samo nije folirant. U stvari, teško mi je da se setim nekog talentovanijeg mladog reditelja koji danas pravi iskrenije filmove od njega. I za ovaj poslednji sam tvrdi kako se radi o običnoj priči koju je smislio svojim ćerkama za laku noć. Baš bih voleo da upoznam ove dve curice.
Ocene:
Ja *****
DKPIGS *****
Pakleni ugovor
Departed (2006)Režija: Martin Skorseze
Uloge: Leonardo Di Kaprio, Met Dejmon, Džek Nikolson
Distribucija: Tak
Pokušao sam da bez puno predrasuda odem na projekciju novog filma Martina Skorsezea. Probao sam, u stvari, da se pravim kao da nikad nisam gledao originalni hongkonški ''Infernal Affairs'', kao i da se ne sećam nijednog Skorsezeovog filma.
Jako težak zadatak, naročito kada ne gajite neke preterane simpatije prema njegovom dosadašnjem opusu i kada u isto vreme mislite da je već pomenuti film iz Hong Konga prilično fenomenalan. Logično, ni posle odgledanog filma ništa se bitnije nije promenilo na oba plana.
Ko ne zna, priča je klasičan palp i ide otprilike ovako. Mafija ima svoju krticu (ili pacova, kako Amerikanci vole da kažu) infiltriranu u specijalnu jedinicu za borbu protiv organizovanog kriminala, policija ima svog čoveka sa skrivenim identitetom u najvišim vrhovima kriminalne družine. Svako zna svačije poteze i planove, pa se sva jurnjava na kraju svodi na čišćenje sopstvenih redova i traganje za izdajnikom i špijunom.
I dok kod Kineza to sve ide bez mnogo psihologije i raznih metafora, kod Skorsezea svaki detalj ima i neka prikrivena značenja. Na kraju bih i preživeo seanse sa šrinkom i teror sa saundtrekom (kakav crni Elizabetaun, ovde se čovek oseća kao u pravom džuboksu sa najmanje tri pesme po minutu filmskog vremena; i pritom ništa specijalno – sve sami hitovi Stounsa i Petsi Klajn i sl.), ali poslednji kadar sa pacovom koji šeta simsom, a u pozadini se vidi neki capitol building ili kojigod već simbol vlasti, bio je previše.
Moj drugar G. koji je jedan od dvojice ljudi u ovom gradu u čije mišljenje po pitanju filma nemam nikada ni trunke sumnje, bio je takoje razočaran i čak zgrožen, pa sam ja na kraju morao da ga smirujem i ubedjujem da, ipak, ima i ovde šta da se vidi i da je konačni revolveraški obračun prilično spektakularan i da su glumci jako ubedljivi i dobri i da u stvari film i ne treba porediti sa originalom, ali na kraju sam mu samo digao pritisak pa je, po običaju, počeo i da se dere i svašta da priča. Na kraju sam odustao od diskusije u koju ni sam nisam verovao i obećao da ću mu hitno nabaviti originalni film koji nije imao prilike da gleda. Tek posle njega će u stvari da se iznervira zbog ovih 150 propalih minuta.
Ocene:
Ja **
G: *1/2
Ponuda
The Proposition (2005)Režija: Džon Hilkot
Uloge: Gaj Pirs, Rej Vinston, Deni Hjuston, Džon Hart
Distribucija: Tak
I ovde sam bio malo zabrinut: koliko god već godinama voleo Nika Kejva i obožavao mnoge njegove albume i pesme, nekako nikad nisam baš puno razumeo njegove literarne radove i uvek sam imao velike probleme da se izborim sa uvodnom stranom njegovih knjiga.
Zato sam i bio skeptičan kada sam čuo da je napisao scenario za australijski vestern koji usput masovno hvali i britanska štampa. Sve je mirisalo na neko grdno foliranje i unapred sam zamišljao prljave i muvama prekrivene spodobe koje po australijskim pustinjama tragaju za svojim demonima i bez mnogo izgovorenih rečenica seju smrt za sobom, ubijaju nesrećne Indijance (pardon, Aboridžane) i već nešto slično.
Tu će biti, bio sam skoro siguran, i neverovatno slikanih prizora spektakularne australijske prirode i očaravajućih zalazaka sunca. Samo sam se nadao da neće biti kengura.
I stvarno, tako sve i počne, ima i muva i sunca i krvi i znoja i poremećenih zlikovaca, silovanja i ubistava, ali upravo je Nik Kejv tu da spase dan i to ne samo saundtrakom (koji je, uzgred, moćan zahvaljujući pre svega Vorenu Elisu), već baš svojim scenarijom koji je iznenađdjjuće precizan i u kojem se smenjuju očekivana kejvovska elegičnost i nežnost i brutalna realnost sveta u ovom bespuću krajem XIX veka. I da, zalasci sunca i prizori iz pustinje su apsolutno spektakularni.
Sa mnom je bio i A, drugi od već pomenute dvojice kojima slepo verujem kada su filmovi u pitanju. Tako je bilo i ovog puta, bez puno razmenjenih reči, konačno smo zadovoljni šmugnuli iz sale, izbegli prijatne i neprijatne susrete i nakon odličnog filma pohitali kući da vidimo šta se desilo na teškom gostovanju u Zubinom Potoku.
Ocene:
Ja ****
A. ****