Deja Vu (2006)
Režija: Toni Skot
Glasovi: Denzel Vašington, Pola Paton, Val Kilmer
Distribucija: Taramaunt
Nakon onog nesrećnog iskustva sa crno belim likovima koji su me napadali tokom poslednje posete bioskopu, rešio sam da u 2006. odustanem od daljih odlazaka u sve tri beogradske sale i da u pomoć pozovem onog gospodina u crveno belom, inače dobrog i plemenitog čoveka i da probam da nekako sumiram proteklu godinu. Posle nekoliko minuta naprezanja, odlučio sam da krenem linijom manjeg otpora, te sam momentalno pozvao J. (7,5) na raport.
''Slušaj mala, pričao sam sa Deda Mrazom i poručio ti je da mu napišeš pismo, da kažeš kakva si bila ove godine, da li si slušala tatu, da napraviš spisak poklona koje bi želela (ne može plejstejšn) i ja ću mu to pismo poslati na Island. E da, rekao je i da mu napraviš spisak najboljih filmova koje si gledala ove godine, nešto mu treba za godišnji izveštaj'', nekako sam završio rečenicu.
''Pismo sam već napisala, ali tebi, nemoj da me farbaš, vrlo dobro znam da Deda Mraz ne postoji, a znam i da ga ti forsiraš samo zato što je obučen u crveno-belo. I da znaš, stavila sam i plejstejšn. Evo ti spisak'', surova je bila J.
Tako, dakle, deca rastu. Pravi vremenski paradoks! Ne sećam se kad sam i sam odrastao i prestao da verujem u ovog bradatog dobročinitelja, ali znam da sam pre 7,5 godina ponovo postao vernik i to sa velikim žarom. Trgao sam se sada na ove njene reči i momentalno, po drugi put, odrastao i sazreo. Nekako sam se tužno osećao, ali sam barem mogao da se konačno razračunam sa ovim odvratnim korporacijskim simbolom i da ga konačno svrstam rame uz rame sa svim ostalim zlikovcima ovog sveta, Barbikom, Leksom, Džokerom...
J. me je prekinula i spasla daljeg trabunjanja, ''A što se tiče filmova, nema dileme - Dadilja Mekfi!'' ''Stvarno, počeo sam ja, nije neki crtać? 'Automobili', recimo, ili 'Monster House'?'' ''Ma tata, super su crtaći, ali znaš li ti uopšte koliko ja imam godina?'' Tuš!
Pomešanih osećanja krenuo sam na ispunjenje svog prvog zadatka u 2007. Svašta je bilo na repertoaru, ali pošto sam znao da je počeo raspust i da me u naredne tri nedelje čekaju razni minimoji i zmajevi, bez razmišljanja sam odabrao jedan pravi muški film, sa Denzelom i Valom, od Brukhajmera i Tonija Skota.
Sve je bilo jasno, mozak nisam ni morao da ponesem. Znao sam šta me tamo čeka, neka sumanuta tehno-triler priča, puno eksplozija i jurnjave, mogući epi napad uzrokovan strobo efektima i hepi end na kraju. Dva sata, verovatno. Idem da vidim šta je novo u CGI svetu, idem da gledam pravi američki akcioni, visokobudžetni spektakl. ''Spreman sam'', kriknuo sam željan pravog bioskopskog užitka! Holywood, dazzle me!
Iako sve počne uz jednu istinski spektakularnu eksploziju, prvih pola sata gledao sam odličan, ali ipak običan, tradicionalan krimić. Denzel (u uobičajeno dobroj formi) istražuje teroristički napad u Nju Orleansu u kojem je poginulo na stotine ljudi i sve to ide uz već poznate policijske istražne metode, sve dok se na licu mesta ne pojavi Val Kilmer sa družinom komjuteraša. Tog trenutka nešto čudno počinje da se dešava i ja shvatam da će i moje moždane vijuge imati neku satisfakciju u narednih dva sata. Iako sam bio spreman na nove tehnološke izmišljotine koje će pokušati da nam prodaju kao neku sasvim realnu i već postojeću opciju, film je lagano počeo da postaje SF i to od onih SF-ova sa putovanjem kroz vreme i teleportacijom, jedan od onih u kojima morate da vodite računa o već pomenutim vremenskim paradoksima i paralelnim svetovima.
Divan obrt i još lepše iznenadjenje. Oko mene u punoj dvorani (ona odvratna treća sala Doma sindikata, tzv. bioskop), sve počinje da kuva. Jedna iza mene nikako da shvati kako to čas mrtav, čas živ, neka druga traži rupe u priči, Tip-Ispred-Mene se (sa razlogom) raspituje ko je riba na platnu, ova što su je ubili, nevidjeno izgleda. Pola Paton, saznajemo obojica sa odjavne špice.
Pred kraj, film počinje malo da se raspada, ali ko mari – i ovo do sada vidjeno je dovoljno.
Veliki i fantastični obrti i mali deža vi detalji teraju me da do kraja jurcam sa Denzelom i Polom i na kraju savladam ogavnog teroristu (ni Arapin ni Srbin, već pravi američki patriota).
Hvala ti, Holivude!
Ocene:
Ja ****
T.I.M. *****
Režija: Toni Skot
Glasovi: Denzel Vašington, Pola Paton, Val Kilmer
Distribucija: Taramaunt
Nakon onog nesrećnog iskustva sa crno belim likovima koji su me napadali tokom poslednje posete bioskopu, rešio sam da u 2006. odustanem od daljih odlazaka u sve tri beogradske sale i da u pomoć pozovem onog gospodina u crveno belom, inače dobrog i plemenitog čoveka i da probam da nekako sumiram proteklu godinu. Posle nekoliko minuta naprezanja, odlučio sam da krenem linijom manjeg otpora, te sam momentalno pozvao J. (7,5) na raport.
''Slušaj mala, pričao sam sa Deda Mrazom i poručio ti je da mu napišeš pismo, da kažeš kakva si bila ove godine, da li si slušala tatu, da napraviš spisak poklona koje bi želela (ne može plejstejšn) i ja ću mu to pismo poslati na Island. E da, rekao je i da mu napraviš spisak najboljih filmova koje si gledala ove godine, nešto mu treba za godišnji izveštaj'', nekako sam završio rečenicu.
''Pismo sam već napisala, ali tebi, nemoj da me farbaš, vrlo dobro znam da Deda Mraz ne postoji, a znam i da ga ti forsiraš samo zato što je obučen u crveno-belo. I da znaš, stavila sam i plejstejšn. Evo ti spisak'', surova je bila J.
Tako, dakle, deca rastu. Pravi vremenski paradoks! Ne sećam se kad sam i sam odrastao i prestao da verujem u ovog bradatog dobročinitelja, ali znam da sam pre 7,5 godina ponovo postao vernik i to sa velikim žarom. Trgao sam se sada na ove njene reči i momentalno, po drugi put, odrastao i sazreo. Nekako sam se tužno osećao, ali sam barem mogao da se konačno razračunam sa ovim odvratnim korporacijskim simbolom i da ga konačno svrstam rame uz rame sa svim ostalim zlikovcima ovog sveta, Barbikom, Leksom, Džokerom...
J. me je prekinula i spasla daljeg trabunjanja, ''A što se tiče filmova, nema dileme - Dadilja Mekfi!'' ''Stvarno, počeo sam ja, nije neki crtać? 'Automobili', recimo, ili 'Monster House'?'' ''Ma tata, super su crtaći, ali znaš li ti uopšte koliko ja imam godina?'' Tuš!
Pomešanih osećanja krenuo sam na ispunjenje svog prvog zadatka u 2007. Svašta je bilo na repertoaru, ali pošto sam znao da je počeo raspust i da me u naredne tri nedelje čekaju razni minimoji i zmajevi, bez razmišljanja sam odabrao jedan pravi muški film, sa Denzelom i Valom, od Brukhajmera i Tonija Skota.
Sve je bilo jasno, mozak nisam ni morao da ponesem. Znao sam šta me tamo čeka, neka sumanuta tehno-triler priča, puno eksplozija i jurnjave, mogući epi napad uzrokovan strobo efektima i hepi end na kraju. Dva sata, verovatno. Idem da vidim šta je novo u CGI svetu, idem da gledam pravi američki akcioni, visokobudžetni spektakl. ''Spreman sam'', kriknuo sam željan pravog bioskopskog užitka! Holywood, dazzle me!
Iako sve počne uz jednu istinski spektakularnu eksploziju, prvih pola sata gledao sam odličan, ali ipak običan, tradicionalan krimić. Denzel (u uobičajeno dobroj formi) istražuje teroristički napad u Nju Orleansu u kojem je poginulo na stotine ljudi i sve to ide uz već poznate policijske istražne metode, sve dok se na licu mesta ne pojavi Val Kilmer sa družinom komjuteraša. Tog trenutka nešto čudno počinje da se dešava i ja shvatam da će i moje moždane vijuge imati neku satisfakciju u narednih dva sata. Iako sam bio spreman na nove tehnološke izmišljotine koje će pokušati da nam prodaju kao neku sasvim realnu i već postojeću opciju, film je lagano počeo da postaje SF i to od onih SF-ova sa putovanjem kroz vreme i teleportacijom, jedan od onih u kojima morate da vodite računa o već pomenutim vremenskim paradoksima i paralelnim svetovima.
Divan obrt i još lepše iznenadjenje. Oko mene u punoj dvorani (ona odvratna treća sala Doma sindikata, tzv. bioskop), sve počinje da kuva. Jedna iza mene nikako da shvati kako to čas mrtav, čas živ, neka druga traži rupe u priči, Tip-Ispred-Mene se (sa razlogom) raspituje ko je riba na platnu, ova što su je ubili, nevidjeno izgleda. Pola Paton, saznajemo obojica sa odjavne špice.
Pred kraj, film počinje malo da se raspada, ali ko mari – i ovo do sada vidjeno je dovoljno.
Veliki i fantastični obrti i mali deža vi detalji teraju me da do kraja jurcam sa Denzelom i Polom i na kraju savladam ogavnog teroristu (ni Arapin ni Srbin, već pravi američki patriota).
Hvala ti, Holivude!
Ocene:
Ja ****
T.I.M. *****