Eragon (2006)
Režija: Stefan Fengmajer
Uloge: Edvard Spelirs, Džeremi Ajrons, Robert Karlajl
Distribucija: Tak
Ovaj film se u kući B. čekao mesecima, tj. od onog trenutka kada smo J (7,5) i ja prvi put videli trejler za film o zmaju Safiri. Već tada, J. je imala fiksaciju na zmajeve, a njena kolekcija Megablokovih zmajeva brojala je 3 komada velikih iz jajeta + 2 velika sa svetlećim efektima + 1 mali iz malog jajeta. Sračunao sam u sebi kolika je vrednost ove zmajevske porodice i sledio se kada sam shvatio koliko diskova sam za te pare mogao da kupim. Ali ajde, voli dete, pa neka mu bude. Bolje i to nego oni poniji sa grimiznim grivama i ostale fensi/kič igračke za devojčice. Uostalom i tata je oduvek bio veliki zmajevac – i obdanište i osnovna škola su mi se zvali po JJ Zmaju, pored toga nekako sam uvek više cenio onu istočnjačku tradiciju i kulturu u kojoj su zmajevi dobra i pozitivna bića i prijatelji čoveka, za razliku od onih krvoločnih hrišćanskih slika u kojima se razni sveci iživljavaju na ovim divnim životinjama.
Pažljivo smo tražili društvo za gledanje i na kraju se odlučili za zicer varijantu – N (9) i njena mama S. Prvo sam pokupio devojke dok je mama S. čekala ispred biskiša (njen pakleni plan da stigne pre nas ispred bioskopa ne bi li baš ona kupila karte, ovog puta je uspeo), potrpao ih u auto i krenuo sa uobičajenim brain washing drilom: šta ima novo u školi (tata, raspust je), šta ste poslednje gledale od filmova (Artura i Minimoje, super je film, već i sličice skupljamo. Stvarno nije loš – primedba tate, od mene ****, a od J. svih *****), kako mama i tata, šta rade (bez odgovora) i sl. Ubrzo je razgovor zamro na relaciji zadnje sedište - šofer, ali se ja nisam predavao. Iz kasete sam izvadio sveže narezan CD grupe The Pipettes i svečano ga dao N. na poklon: ''Evo, svideće ti se 100%, J. ga obožava, a zanimljivo će ti biti i to što je skroz ženski bend!'' ''Pa, ja već imam svoj ženski bend, reče 9-godišnja N. Ja sviram gitaru i zovemo se SCREAMING HELL. J, hoćeš i ti da budeš članica našeg benda, šta bi da sviraš?'' ''Saksofon'', kaže J. ''A šta to beše saksofon?''
I tako dalje. Više nisam hteo da se petljam sa curama, na kraju je i J. primljena u bend, nastupili su sreća, sreća, radost, The Pipettes su gruvale i dalje, veseli auto je klizio ka Takvudu. Dakle Screaming Hell. Mislim da bi ovo ime trebalo zapamtiti.
Baš kao što sam i predvideo, mama S. nas je čekala sa kezom na licu i sa četiri karte u ruci. Ja sam se otvorio za koka kole i...film je mogao da počne. Nakon kretenskih reklama, vilica mi je pala skroz do poda kada sam video trejler za ‘’300’’ Frenka Milera, a onda se pojavila i Safira.
Safira je bila predivna, naročito na samom početku filma kada je vidimo kako se, onako diznijevski, zbunjeno pomalja iz svog jajeta i prvim trapavim koracima pokušava da se zatrči prema Eragonu, ali i kasnije, dok odrasta i uči da leti i bljuje vatru. Čak je i glas Rejčel Vajs totalno u funkciji ovog mitskog bića verovatno najbolja glumačka kreacija u filmu.
A ostalo – krš totalni! Znao sam da je film sumnjiv još kada sam prvi put video trejler, ali da je ovoliko dosadan i besmislen, nisam mogao ni da sanjam. Sve mi je bilo totalno bezveze, naročito gluma nepoznatih, a glavnih glumaca. Priča skroz nerazumljiva, naročito za decu, a kasnije sam saznao i da u filmu fali oko 70% sadržaja iz Paolinijevog slavnog romana. Sva sreća, inače bi pored svega još i trajao 3 sata.
Mama S. je bila sličnog mišljenja, dok su me deca iznenadila. Iako su se prilično vrpoljila tokom filma, i iako mi je J. jednog trenutka rekla na uvo kako ne razume baš šta se dešava i da joj je film dosadan, nekoliko minuta pred kraj prvo sam čuo tiho jecanje, a zatim i video potoke suza kod obe devojčice. Aždaja je na platnu izdisala, a ja nisam mogao da ne budem ‘spoiler’: ‘’Ništa ne brinite, nema šanse da nam Safira umre’’.
Naravno, nije umrla, ali emocije su očigledno presudile: ‘’Film je fenomenalan, fenomenalan’’, čuo sam u dvoglasu. Nisam mogao da se pomirim sa ovakvom providnom holivudskom manipulacijom i nekritičkim odnosom, pa sam pokušao da napravim pritisak i da podsetim decu na smušen scenario i blagu dosadu koju su i same pokazivale tokom filma, ali uspelo mi je samo da za pola ocene smanjim njihove petice. Čak me je i mama S. izgrdila zbog ovog jeftinog pokušaja prekrajanja dečje slobodne volje, pa sam na kraju odustao od baražnog rešetanja sirote dece: ‘’A šta vam se to toliko svidelo, a zar niste i same rekle da je dosadno, a zar nije Minimoj mnogo bolji’’ i sl.
Na kraju, jedno je bilo sigurno – devojčice su imala fantastično bioskopsko iskustvo: vrištale su od straha, plakale ko kiša, malo se i dosađivale. Vremenom, kada odrastu, doći će na red i loše recenzije. Što kasnije, nadam se.
Ocene:
Ja **
S ***
N ****1/2
J ****1/2
[email protected]
Režija: Stefan Fengmajer
Uloge: Edvard Spelirs, Džeremi Ajrons, Robert Karlajl
Distribucija: Tak
Ovaj film se u kući B. čekao mesecima, tj. od onog trenutka kada smo J (7,5) i ja prvi put videli trejler za film o zmaju Safiri. Već tada, J. je imala fiksaciju na zmajeve, a njena kolekcija Megablokovih zmajeva brojala je 3 komada velikih iz jajeta + 2 velika sa svetlećim efektima + 1 mali iz malog jajeta. Sračunao sam u sebi kolika je vrednost ove zmajevske porodice i sledio se kada sam shvatio koliko diskova sam za te pare mogao da kupim. Ali ajde, voli dete, pa neka mu bude. Bolje i to nego oni poniji sa grimiznim grivama i ostale fensi/kič igračke za devojčice. Uostalom i tata je oduvek bio veliki zmajevac – i obdanište i osnovna škola su mi se zvali po JJ Zmaju, pored toga nekako sam uvek više cenio onu istočnjačku tradiciju i kulturu u kojoj su zmajevi dobra i pozitivna bića i prijatelji čoveka, za razliku od onih krvoločnih hrišćanskih slika u kojima se razni sveci iživljavaju na ovim divnim životinjama.
Pažljivo smo tražili društvo za gledanje i na kraju se odlučili za zicer varijantu – N (9) i njena mama S. Prvo sam pokupio devojke dok je mama S. čekala ispred biskiša (njen pakleni plan da stigne pre nas ispred bioskopa ne bi li baš ona kupila karte, ovog puta je uspeo), potrpao ih u auto i krenuo sa uobičajenim brain washing drilom: šta ima novo u školi (tata, raspust je), šta ste poslednje gledale od filmova (Artura i Minimoje, super je film, već i sličice skupljamo. Stvarno nije loš – primedba tate, od mene ****, a od J. svih *****), kako mama i tata, šta rade (bez odgovora) i sl. Ubrzo je razgovor zamro na relaciji zadnje sedište - šofer, ali se ja nisam predavao. Iz kasete sam izvadio sveže narezan CD grupe The Pipettes i svečano ga dao N. na poklon: ''Evo, svideće ti se 100%, J. ga obožava, a zanimljivo će ti biti i to što je skroz ženski bend!'' ''Pa, ja već imam svoj ženski bend, reče 9-godišnja N. Ja sviram gitaru i zovemo se SCREAMING HELL. J, hoćeš i ti da budeš članica našeg benda, šta bi da sviraš?'' ''Saksofon'', kaže J. ''A šta to beše saksofon?''
I tako dalje. Više nisam hteo da se petljam sa curama, na kraju je i J. primljena u bend, nastupili su sreća, sreća, radost, The Pipettes su gruvale i dalje, veseli auto je klizio ka Takvudu. Dakle Screaming Hell. Mislim da bi ovo ime trebalo zapamtiti.
Baš kao što sam i predvideo, mama S. nas je čekala sa kezom na licu i sa četiri karte u ruci. Ja sam se otvorio za koka kole i...film je mogao da počne. Nakon kretenskih reklama, vilica mi je pala skroz do poda kada sam video trejler za ‘’300’’ Frenka Milera, a onda se pojavila i Safira.
Safira je bila predivna, naročito na samom početku filma kada je vidimo kako se, onako diznijevski, zbunjeno pomalja iz svog jajeta i prvim trapavim koracima pokušava da se zatrči prema Eragonu, ali i kasnije, dok odrasta i uči da leti i bljuje vatru. Čak je i glas Rejčel Vajs totalno u funkciji ovog mitskog bića verovatno najbolja glumačka kreacija u filmu.
A ostalo – krš totalni! Znao sam da je film sumnjiv još kada sam prvi put video trejler, ali da je ovoliko dosadan i besmislen, nisam mogao ni da sanjam. Sve mi je bilo totalno bezveze, naročito gluma nepoznatih, a glavnih glumaca. Priča skroz nerazumljiva, naročito za decu, a kasnije sam saznao i da u filmu fali oko 70% sadržaja iz Paolinijevog slavnog romana. Sva sreća, inače bi pored svega još i trajao 3 sata.
Mama S. je bila sličnog mišljenja, dok su me deca iznenadila. Iako su se prilično vrpoljila tokom filma, i iako mi je J. jednog trenutka rekla na uvo kako ne razume baš šta se dešava i da joj je film dosadan, nekoliko minuta pred kraj prvo sam čuo tiho jecanje, a zatim i video potoke suza kod obe devojčice. Aždaja je na platnu izdisala, a ja nisam mogao da ne budem ‘spoiler’: ‘’Ništa ne brinite, nema šanse da nam Safira umre’’.
Naravno, nije umrla, ali emocije su očigledno presudile: ‘’Film je fenomenalan, fenomenalan’’, čuo sam u dvoglasu. Nisam mogao da se pomirim sa ovakvom providnom holivudskom manipulacijom i nekritičkim odnosom, pa sam pokušao da napravim pritisak i da podsetim decu na smušen scenario i blagu dosadu koju su i same pokazivale tokom filma, ali uspelo mi je samo da za pola ocene smanjim njihove petice. Čak me je i mama S. izgrdila zbog ovog jeftinog pokušaja prekrajanja dečje slobodne volje, pa sam na kraju odustao od baražnog rešetanja sirote dece: ‘’A šta vam se to toliko svidelo, a zar niste i same rekle da je dosadno, a zar nije Minimoj mnogo bolji’’ i sl.
Na kraju, jedno je bilo sigurno – devojčice su imala fantastično bioskopsko iskustvo: vrištale su od straha, plakale ko kiša, malo se i dosađivale. Vremenom, kada odrastu, doći će na red i loše recenzije. Što kasnije, nadam se.
Ocene:
Ja **
S ***
N ****1/2
J ****1/2
[email protected]