Sicko (2007)
Režija: Majkl Mur
Uloge: Majkl Mur, Džordž Buš, lekari i bolesnici
Distribucija: verovatno niko
Nekako sam sâm sebi zacrtao da ću tokom svog boravka na američkom Srednjem zapadu pri odlasku u bioskop paziti da pokrijem sve aspekte bioskopskog i repertoarskog života ove zemlje. Tako sam prošle nedelje proverio kako funkcioniše umetnički film u specijalizovanom bioskopu koji ne dozvoljava pristup holivudskom mejnstrimu (vidi: Obećanja istoka), dok sam za kraj ostavio odlazak u najveći lokalni multipleks i to na neku od mnogobrojnih nedeljnih i potencijalnih blokbaster premijera. Zato sam se u utorak uveče, sa probranim društvom uputio u bioskop koji egzistira negde između ove dve opcije.
Orfej (Orpheum), prava filmska palata stara nekih 80 godina (za Ameriku iskonska starina), smešten je u centralnu ulicu gradića u kojem sam boravio, čarobni State Street i nekada je sasvim sigurno predstavljao centar kulturnih i ko zna kakvih još zbivanja u ovom studentskom gradu. I sada je, nema dileme, vrlo važna tačka za život naprednih, progresivnih, obrazovanih i politički svesnih građana liberalnog dela Viskonsina.
Uostalom, baš u ovoj kući za nekoliko dana gostuje Obama Barak, nova zvezda američke političke scene, jedini crnac u američkom Senatu i moguć predsednički kandidat demokrata u trci za mestom u Beloj kući, pa možda čak i prvi crni predsednik Amerike, a baš na dan kada smo odlučili da pogledamo novi dokumentarac Majkla Mura, u glavnoj sali ovog zdanja svirao je niko drugi do Majkl Frenti sa svojim pomalo zaboravljenim sastavom Spearhead. I Frenti je, sasvim sigurno, ovde promovisao svoje neslaganje sa sistemom, ratom u Iraku, konzervativizmom i ostalim mračnim stranama današnje Amerike. Za trenutak sam se pokajao kada sam video šta propuštam, ali znao sam da me vrlo uskoro iščekuju i razne koncertne atrakcije, pa sam ipak bez mnogo žaljenja i kukanja krenuo ka sporednoj, maloj dvorani u kojoj je trebalo da se odvija projekcija filma.
Moram da priznam da sam očekivao interesantne dogadjaje ne samo na platnu, već i svuda okolo. Nekako sam mislio da ću zakoračiti u salu prepunu studenata i profesora, da ću tokom i nakon projekcije moći da se naslušam raznih komentara, hvalospeva filmu i pogrda Bušu i njegovoj Americi, ali mom iznenadjenju nije bilo kraja kada sam uspeo da izbrojim čitavih 8 posetilaca + nas četvoro, naravno. K, T, Dj i ja (profesorka, profesor, buduća profesorka i turista) smo novi šok doživeli (ili barem samo ja) kada smo videli na šta liči rezervna dvorana Orfeja! Okej, zamislite gornju salu 20.oktobra, mnogo veću, istina, i totalno, ali totalno propalu i oronulu, sa neudobnim stolicama i praznim prostorom od oko 30 metara između prvog reda i platna, sa izlaznim vratima koja se svakih nekoliko sekundi sama otvaraju i zatvaraju i sa bukom sa Spearhead koncerta koja dopire do vas kao kada sedite u drugoj sali Doma sindikata u vreme kada u glavnoj nastupa Keba ili neko sličan. No, i zvuci koji ne pripadaju filmu, kao i postnuklearni ambijent, zaboravljeni su onog trenutka kada se pojavila vesela glava predsednika Amerike u kadru koji otvara novi film Majkla Mura.SICKO! Naslov valjda govori sve. Ukratko ipak, Majkl Mur secira sistem zdravstvene zaštite u Americi. Koji je katastrofalan. Koji je toliko strašan i uvredljiv da sam se po završetku filma zarekao da više nikada, NIKADA neću ni pričati ni misliti loše o našem jadnom zdravstvenom sistemu, ukoliko uopšte možete nešto tako da zamislite. Ja, ipak, imam svoju zdravstvenu knjižicu, bio zaposlen ili ne, i kada se razbolim, ja jednostavno odem u Dom zdravlja, tamo malo posedim i zatim sa doktorom proćaskam o svojoj bolesti. I tako dalje, sve za džabe. U Americi to, čini se, ne ide baš tako glatko. Preko 50 miliona Amerikanaca nema takvu privilegiju.
Početak je mračan i turoban, sa nekoliko nesrećnika koji kroz svoja iskustva predočavaju svu nepravdu i bezdušnost sistema koji je, kako saznajemo, Niksonovo čedo. Mučnina je dominantan osećaj sve dok Mur ne posegne za svojim omiljenim oruđem – poređenjem sa Kanadom, ali i ostatkom sveta. Tek tada autor i sam počinje da se pojavljuje i film odmah postaje skoro urnebesna komedija. Naravno, ovo je ona vrsta komedije u kojoj svaki grohot prati i stid, osećaj krivice, strah, pa konačno i nagon da nešto uradite. Baš onako kako je Majkl Mur i želeo.
Nema dileme, ponovo će se Muru zamerati na crno-belom slikanju stvarnosti, ponovo će se isticati uobičajeni plusevi i minusi koji prate njegov dokumentarni opus. Naročito će mu se prebacivati da je tokom filma ponovo gubio fokus (kao pred sam kraj kada je sa svojim bolesnicima posetio Kubu, a kao vrhunac i tamošnju vatrogasnu postaju ne bi li jednog od njujorških heroja 11. septembra suočio sa počastima kolega iz Havane), ali bez obzira na sve te po mnogima i nepotrebne i manipulativne izlete u Murovom izrazu i stilu, kraj filma ne može da se ne dočeka sa osećanjem potpunog očaja i neverice. Kako li se tek Amerikanci osećaju posle jedne ovakve projekcije?
Izvesno vreme smo sa uzbudjenjem komentarisali delove filma i delove surove stvarnosti. Zatim smo se prisećali Murovih duhovitosti i cinizma. Sve je to trajalo nešto duže nego što je to uobičajeno po izlasku iz bioskopske sale. Nekako mi je bilo glupo da bilo koga anketiram po pitanju ocene, jer ovo je jedan od onih slučajeva u kojima zaista nema smisla ocenjivati i procenjivati film kao umetničko delo. Ovo je pre svega dokumentarac, a argumenti i dijagnoza Majkla Mura su neoborivi bez obzira na sve. Uostalom, u obračunu sa ovakvim zlom, u mom sistemu vrednosti sve je dozvoljeno.
Ocene:
Svi: *****
Miško Bilbija
Režija: Majkl Mur
Uloge: Majkl Mur, Džordž Buš, lekari i bolesnici
Distribucija: verovatno niko
Nekako sam sâm sebi zacrtao da ću tokom svog boravka na američkom Srednjem zapadu pri odlasku u bioskop paziti da pokrijem sve aspekte bioskopskog i repertoarskog života ove zemlje. Tako sam prošle nedelje proverio kako funkcioniše umetnički film u specijalizovanom bioskopu koji ne dozvoljava pristup holivudskom mejnstrimu (vidi: Obećanja istoka), dok sam za kraj ostavio odlazak u najveći lokalni multipleks i to na neku od mnogobrojnih nedeljnih i potencijalnih blokbaster premijera. Zato sam se u utorak uveče, sa probranim društvom uputio u bioskop koji egzistira negde između ove dve opcije.
Orfej (Orpheum), prava filmska palata stara nekih 80 godina (za Ameriku iskonska starina), smešten je u centralnu ulicu gradića u kojem sam boravio, čarobni State Street i nekada je sasvim sigurno predstavljao centar kulturnih i ko zna kakvih još zbivanja u ovom studentskom gradu. I sada je, nema dileme, vrlo važna tačka za život naprednih, progresivnih, obrazovanih i politički svesnih građana liberalnog dela Viskonsina.
Uostalom, baš u ovoj kući za nekoliko dana gostuje Obama Barak, nova zvezda američke političke scene, jedini crnac u američkom Senatu i moguć predsednički kandidat demokrata u trci za mestom u Beloj kući, pa možda čak i prvi crni predsednik Amerike, a baš na dan kada smo odlučili da pogledamo novi dokumentarac Majkla Mura, u glavnoj sali ovog zdanja svirao je niko drugi do Majkl Frenti sa svojim pomalo zaboravljenim sastavom Spearhead. I Frenti je, sasvim sigurno, ovde promovisao svoje neslaganje sa sistemom, ratom u Iraku, konzervativizmom i ostalim mračnim stranama današnje Amerike. Za trenutak sam se pokajao kada sam video šta propuštam, ali znao sam da me vrlo uskoro iščekuju i razne koncertne atrakcije, pa sam ipak bez mnogo žaljenja i kukanja krenuo ka sporednoj, maloj dvorani u kojoj je trebalo da se odvija projekcija filma.
Moram da priznam da sam očekivao interesantne dogadjaje ne samo na platnu, već i svuda okolo. Nekako sam mislio da ću zakoračiti u salu prepunu studenata i profesora, da ću tokom i nakon projekcije moći da se naslušam raznih komentara, hvalospeva filmu i pogrda Bušu i njegovoj Americi, ali mom iznenadjenju nije bilo kraja kada sam uspeo da izbrojim čitavih 8 posetilaca + nas četvoro, naravno. K, T, Dj i ja (profesorka, profesor, buduća profesorka i turista) smo novi šok doživeli (ili barem samo ja) kada smo videli na šta liči rezervna dvorana Orfeja! Okej, zamislite gornju salu 20.oktobra, mnogo veću, istina, i totalno, ali totalno propalu i oronulu, sa neudobnim stolicama i praznim prostorom od oko 30 metara između prvog reda i platna, sa izlaznim vratima koja se svakih nekoliko sekundi sama otvaraju i zatvaraju i sa bukom sa Spearhead koncerta koja dopire do vas kao kada sedite u drugoj sali Doma sindikata u vreme kada u glavnoj nastupa Keba ili neko sličan. No, i zvuci koji ne pripadaju filmu, kao i postnuklearni ambijent, zaboravljeni su onog trenutka kada se pojavila vesela glava predsednika Amerike u kadru koji otvara novi film Majkla Mura.SICKO! Naslov valjda govori sve. Ukratko ipak, Majkl Mur secira sistem zdravstvene zaštite u Americi. Koji je katastrofalan. Koji je toliko strašan i uvredljiv da sam se po završetku filma zarekao da više nikada, NIKADA neću ni pričati ni misliti loše o našem jadnom zdravstvenom sistemu, ukoliko uopšte možete nešto tako da zamislite. Ja, ipak, imam svoju zdravstvenu knjižicu, bio zaposlen ili ne, i kada se razbolim, ja jednostavno odem u Dom zdravlja, tamo malo posedim i zatim sa doktorom proćaskam o svojoj bolesti. I tako dalje, sve za džabe. U Americi to, čini se, ne ide baš tako glatko. Preko 50 miliona Amerikanaca nema takvu privilegiju.
Početak je mračan i turoban, sa nekoliko nesrećnika koji kroz svoja iskustva predočavaju svu nepravdu i bezdušnost sistema koji je, kako saznajemo, Niksonovo čedo. Mučnina je dominantan osećaj sve dok Mur ne posegne za svojim omiljenim oruđem – poređenjem sa Kanadom, ali i ostatkom sveta. Tek tada autor i sam počinje da se pojavljuje i film odmah postaje skoro urnebesna komedija. Naravno, ovo je ona vrsta komedije u kojoj svaki grohot prati i stid, osećaj krivice, strah, pa konačno i nagon da nešto uradite. Baš onako kako je Majkl Mur i želeo.
Nema dileme, ponovo će se Muru zamerati na crno-belom slikanju stvarnosti, ponovo će se isticati uobičajeni plusevi i minusi koji prate njegov dokumentarni opus. Naročito će mu se prebacivati da je tokom filma ponovo gubio fokus (kao pred sam kraj kada je sa svojim bolesnicima posetio Kubu, a kao vrhunac i tamošnju vatrogasnu postaju ne bi li jednog od njujorških heroja 11. septembra suočio sa počastima kolega iz Havane), ali bez obzira na sve te po mnogima i nepotrebne i manipulativne izlete u Murovom izrazu i stilu, kraj filma ne može da se ne dočeka sa osećanjem potpunog očaja i neverice. Kako li se tek Amerikanci osećaju posle jedne ovakve projekcije?
Izvesno vreme smo sa uzbudjenjem komentarisali delove filma i delove surove stvarnosti. Zatim smo se prisećali Murovih duhovitosti i cinizma. Sve je to trajalo nešto duže nego što je to uobičajeno po izlasku iz bioskopske sale. Nekako mi je bilo glupo da bilo koga anketiram po pitanju ocene, jer ovo je jedan od onih slučajeva u kojima zaista nema smisla ocenjivati i procenjivati film kao umetničko delo. Ovo je pre svega dokumentarac, a argumenti i dijagnoza Majkla Mura su neoborivi bez obzira na sve. Uostalom, u obračunu sa ovakvim zlom, u mom sistemu vrednosti sve je dozvoljeno.
Ocene:
Svi: *****
Miško Bilbija