Control (2007)
Režija: Anton Korbijn
Uloge: Sem Rajli, Samanta Morton
Distribucija: Megakom
Pravi 'Joy Division' dan za popodnevnu premijeru filma Kontrol na Festivalu autorskog filma u Beogradu -siv, hladan, kišovit. I ostali elementi koji prate takvo vreme bili su uključeni u opštu sliku – saobraćajni kolaps, bare, vozači, pešaci. Naravno, bio sam potpuno nespreman, ni kišobran, ni kapuljača, ništa. Ipak, nekako sam se probijao kroz košmar terazijskih trotoara i podzemnih prolaza i pred blagajnu DKC-a stigao čak 15-ak minuta pre početka projekcije. Istog trenutka kada su mi na blagajni rekli da –''Ha, ha, pa naravno da nema karata'', stigao mi je sms koji me je obavestio da je K. zaglavljen na Brankovom mostu i da sigurno kasni. K'o što rekoh, pravi Joy Division dan.
Iako sam znao da će film vrlo uskoro ipak doći u bioskope, nekako me je baš svrbelo da ga pogledam na prvoj projekciji. Nisam se pripremao tako što sam ceo dan slušao Unknown Pleasures ili kopao po starim VHS-ovima da pronađem retke i muljave snimke JD koncerata, ali sam u stvari baš bio nestrpljiv i radoznao. I nebo nam se ipak smilovalo: prvo me je presreo I. koji mi je odnekud rodio dve karte, pa je onda nastao haos u holu ispred dvorane jer su jedni izlazili, drugi ulazili, što je značilo da će početak biti odložen, što je omogućilo autobusu sa K-om da se probije u grad, što je, konačno, i meni dalo malo vremena da se osvrnem oko sebe. Ipak, ovakve premijere se ne dešavaju svaki dan.
Istina, na onoj glavnoj, večernjoj premijeri, verovatno je bilo još uzbudljivije, sa mnogo više selebritija i možda kamera, ali ni ovaj matine nije bio loš. Poneki reditelj ili glumac, gomila novinara, poneki poznanik, ali sve u svemu – krcata dvorana, rasprodato čak i stajanje. Iskreno, zaista uživam u praznim salama, ljudi me vrlo često nerviraju u bioskopima i šire, ali ovo je bila zaista upečatljiva scena. Grad je u impresivnom broju i sa neskrivenim poštovanjem i nestrpljenjem došao da vidi jedan mali, crno-beli film o Ianu Kertisu, momku koji je u životu napravio nekoliko pesama i zatim nestao. Odlično.Počelo je strejt, baš kako i volim da se odvijaju biografski filmovi. K-a je narkolepsija napala već u osmom minutu filma i trajala je skoro do polovine. Istina, uredno bi odreagovao svaki put kada bi se saundtrek uključio u film, ali svejedno, kasnije, kada smo izašli iz bioskopa, rekao sam mu da nije mnogo propustio i da je sve izgledalo kao neki film Akija Kaurismakija – divne crno-bele slike se ređaju jedna za drugom, kao slajdovi. Uostalom, to je i najmanje što se moglo očekivati od Antona Korbijna.
Upoznajemo Englesku i Iana, on gleda i sluša Igija Popa i Bouvija, upoznaje Debi, događa se onaj čuveni koncert Pistolsa pred 30-ak odabranih, upoznaje Huka i ostale, zovu se Varšava, pa zatim menjaju ime, upoznaju menadžera, dolaze do studija, prvi snimci, potpis krvlju Tonija Vilsona, venčanje, ćerka. Možda ne baš ovim redom, ali otprilike tako nekako.
Drugi deo je sve teži i komplikovaniji. Anik Onore, epi napadi, raspad braka. Klinička depresija, beznađe i očaj, uskoro i kraj. Uglavnom sve iz vizure Kertisove žene, po čijem sećanju je film i nastao.
Nagomilana kolektivna empatija, recimo, celu dvoranu drži prikovanom za ekran još neko vreme uz odjavne zvuke benda. Pored neophodnog vremena za dekompresiju i pripremu za izlazak u grad sumorniji i od Mančestera, dobijam i šansu da se ponovo osvrnem oko sebe. Romantika i depresija su u glavnoj ulozi, baš kao i u Joy Division muzici.
Sa svojim drugom ne pričam puno o filmu, uglavnom se ćutke probijamo ka kolima. Slažemo se da nema kajanja zbog svog maltertmana kroz koji smo prošli da bismo odgledali Kontrol. Ipak, nekoliko dana kasnije, K. je nešto stroži prema filmu, pa mi šalje sms sa ocenom i preciznim uputstvom kako da objasnim broj zvezdica. Eno ga dole, prepisan doslovce. Mada, ovo i nije film za ocenjivanje.
Nedavno sam pričao sa N, tinejdžerkom. Amerikankom. Sluša opasnu muziku, sva je opasna. Svakakve nove grupe mi je otkrila. I neke stare čak! Slučajno pomenem New Order, ona nema pojma. Joy Division, Ian Kertis, ništa. Koliko sam joj samo zavidio što će tek da otkrije ovu muziku. Nisam siguran da N. ovim filmom treba da započne svoje upoznavanje, ali znam da svi oni koji nisu bili u DKC-u na premijeri filma Kontrol, moraju da budu vrlo pažljivi i da svakog dana proveravaju u novinama strane sa bioskopskim najavama. A kada se pojavi reč Kontrol, pravac bioskop. Ukoliko je hladno i vlažno i odvratno – tim pre.
Ocene:
Ja: ****
K: ** + * na staru slavu
Režija: Anton Korbijn
Uloge: Sem Rajli, Samanta Morton
Distribucija: Megakom
Pravi 'Joy Division' dan za popodnevnu premijeru filma Kontrol na Festivalu autorskog filma u Beogradu -siv, hladan, kišovit. I ostali elementi koji prate takvo vreme bili su uključeni u opštu sliku – saobraćajni kolaps, bare, vozači, pešaci. Naravno, bio sam potpuno nespreman, ni kišobran, ni kapuljača, ništa. Ipak, nekako sam se probijao kroz košmar terazijskih trotoara i podzemnih prolaza i pred blagajnu DKC-a stigao čak 15-ak minuta pre početka projekcije. Istog trenutka kada su mi na blagajni rekli da –''Ha, ha, pa naravno da nema karata'', stigao mi je sms koji me je obavestio da je K. zaglavljen na Brankovom mostu i da sigurno kasni. K'o što rekoh, pravi Joy Division dan.
Iako sam znao da će film vrlo uskoro ipak doći u bioskope, nekako me je baš svrbelo da ga pogledam na prvoj projekciji. Nisam se pripremao tako što sam ceo dan slušao Unknown Pleasures ili kopao po starim VHS-ovima da pronađem retke i muljave snimke JD koncerata, ali sam u stvari baš bio nestrpljiv i radoznao. I nebo nam se ipak smilovalo: prvo me je presreo I. koji mi je odnekud rodio dve karte, pa je onda nastao haos u holu ispred dvorane jer su jedni izlazili, drugi ulazili, što je značilo da će početak biti odložen, što je omogućilo autobusu sa K-om da se probije u grad, što je, konačno, i meni dalo malo vremena da se osvrnem oko sebe. Ipak, ovakve premijere se ne dešavaju svaki dan.
Istina, na onoj glavnoj, večernjoj premijeri, verovatno je bilo još uzbudljivije, sa mnogo više selebritija i možda kamera, ali ni ovaj matine nije bio loš. Poneki reditelj ili glumac, gomila novinara, poneki poznanik, ali sve u svemu – krcata dvorana, rasprodato čak i stajanje. Iskreno, zaista uživam u praznim salama, ljudi me vrlo često nerviraju u bioskopima i šire, ali ovo je bila zaista upečatljiva scena. Grad je u impresivnom broju i sa neskrivenim poštovanjem i nestrpljenjem došao da vidi jedan mali, crno-beli film o Ianu Kertisu, momku koji je u životu napravio nekoliko pesama i zatim nestao. Odlično.Počelo je strejt, baš kako i volim da se odvijaju biografski filmovi. K-a je narkolepsija napala već u osmom minutu filma i trajala je skoro do polovine. Istina, uredno bi odreagovao svaki put kada bi se saundtrek uključio u film, ali svejedno, kasnije, kada smo izašli iz bioskopa, rekao sam mu da nije mnogo propustio i da je sve izgledalo kao neki film Akija Kaurismakija – divne crno-bele slike se ređaju jedna za drugom, kao slajdovi. Uostalom, to je i najmanje što se moglo očekivati od Antona Korbijna.
Upoznajemo Englesku i Iana, on gleda i sluša Igija Popa i Bouvija, upoznaje Debi, događa se onaj čuveni koncert Pistolsa pred 30-ak odabranih, upoznaje Huka i ostale, zovu se Varšava, pa zatim menjaju ime, upoznaju menadžera, dolaze do studija, prvi snimci, potpis krvlju Tonija Vilsona, venčanje, ćerka. Možda ne baš ovim redom, ali otprilike tako nekako.
Drugi deo je sve teži i komplikovaniji. Anik Onore, epi napadi, raspad braka. Klinička depresija, beznađe i očaj, uskoro i kraj. Uglavnom sve iz vizure Kertisove žene, po čijem sećanju je film i nastao.
Nagomilana kolektivna empatija, recimo, celu dvoranu drži prikovanom za ekran još neko vreme uz odjavne zvuke benda. Pored neophodnog vremena za dekompresiju i pripremu za izlazak u grad sumorniji i od Mančestera, dobijam i šansu da se ponovo osvrnem oko sebe. Romantika i depresija su u glavnoj ulozi, baš kao i u Joy Division muzici.
Sa svojim drugom ne pričam puno o filmu, uglavnom se ćutke probijamo ka kolima. Slažemo se da nema kajanja zbog svog maltertmana kroz koji smo prošli da bismo odgledali Kontrol. Ipak, nekoliko dana kasnije, K. je nešto stroži prema filmu, pa mi šalje sms sa ocenom i preciznim uputstvom kako da objasnim broj zvezdica. Eno ga dole, prepisan doslovce. Mada, ovo i nije film za ocenjivanje.
Nedavno sam pričao sa N, tinejdžerkom. Amerikankom. Sluša opasnu muziku, sva je opasna. Svakakve nove grupe mi je otkrila. I neke stare čak! Slučajno pomenem New Order, ona nema pojma. Joy Division, Ian Kertis, ništa. Koliko sam joj samo zavidio što će tek da otkrije ovu muziku. Nisam siguran da N. ovim filmom treba da započne svoje upoznavanje, ali znam da svi oni koji nisu bili u DKC-u na premijeri filma Kontrol, moraju da budu vrlo pažljivi i da svakog dana proveravaju u novinama strane sa bioskopskim najavama. A kada se pojavi reč Kontrol, pravac bioskop. Ukoliko je hladno i vlažno i odvratno – tim pre.
Ocene:
Ja: ****
K: ** + * na staru slavu