I Am Legend (2007)
Režija: Frensis Lorens
Uloge: Vil Smit
Distribucija: Tak
Znam da će mnogima ovo da zvuči besmisleno, ali meni nije bilo svejedno da odem na projekciju filma 'Ja sam legenda'. Zaista je tako. Nekako sam previše bio upućen u materiju. Ceo jedan deo svog detinjstva pamtim po Metisonovom romanu koji sam, onako tinejdžerski, progutao za par sati (što i nije bilo toliko teško, koliko se sećam; ne više od 150 strana), a ni 'Omega Man' nije prošao tek tako. Pre nekoliko godina sam odgledao i onu prvu verziju, 'Last Man on Earth' sa Vinsentom Prajsom iz 1964, tako da sam ovim odlaskom imao zaokružen ceo jedan ciklus. Dakle, nije mi bilo svejedno.
Zato sam verovatno i odlučio da odem sam na projekciju - ne da bi se mnogo toga promenilo i da sam hteo da idem sa nekim -– uostalom, J. ipak nisam mogao tako rano da izložim zombifikovanim vampirima ili šta su već ona bića koja proganjaju nesrećnog Roberta Nevila već decenijama.
Naravno, ni iz vizure tinejdžera, a ni sada bogami (čak štaviše), nisam mislio da je pukovnik Robert Nevil preterano nesrećan. Možda grešim, ali koji to klinac nije makar na kratko pozavideo poslednjem čoveku na planeti? Pa još u Njujorku!? Koliko puta sam maštao i zamišljao sebe u sličnoj situaciji - potpuno sam u gradu, možeš da biraš prevozno sredstvo, da sam bazaš po radnjama, bioskopima i već gde poželiš. Mnogo godina kasnije, ništa se nije promenilo. I dalje bi bilo sjajno da sam sam u gradu, pa makar i ovom. Naročito u ovom.
U takvom raspoloženju, dakle, odvezao sam se do Delta sitija. Još dok sam ulazio, setio sam se još jednog zombi filma koji sam kao dečak (a i zauvek) baš obožavao. U Romerovoj 'Zori mrtvih' grupa ljudi je zatvorena u jednom ogromnom Delta sitiju negde u američkoj nedođiji i tamo pokušava da se odupre armiji zombija. Jedan od najvećih filmova svih vremena, nema šta, naterao me je da ponovo počnem da maštam i zamišljam baš ovo zdanje kao poprište poslednje bitke za već neki opstanak civilizacije. Nije mi bilo preterano teško da svoje sugrađane zamislim kao zombije, naročito sada, u vreme izbora i jedno vreme sam se bavio destruktivnim razmišljanjima. Režija: Frensis Lorens
Uloge: Vil Smit
Distribucija: Tak
Znam da će mnogima ovo da zvuči besmisleno, ali meni nije bilo svejedno da odem na projekciju filma 'Ja sam legenda'. Zaista je tako. Nekako sam previše bio upućen u materiju. Ceo jedan deo svog detinjstva pamtim po Metisonovom romanu koji sam, onako tinejdžerski, progutao za par sati (što i nije bilo toliko teško, koliko se sećam; ne više od 150 strana), a ni 'Omega Man' nije prošao tek tako. Pre nekoliko godina sam odgledao i onu prvu verziju, 'Last Man on Earth' sa Vinsentom Prajsom iz 1964, tako da sam ovim odlaskom imao zaokružen ceo jedan ciklus. Dakle, nije mi bilo svejedno.
Zato sam verovatno i odlučio da odem sam na projekciju - ne da bi se mnogo toga promenilo i da sam hteo da idem sa nekim -– uostalom, J. ipak nisam mogao tako rano da izložim zombifikovanim vampirima ili šta su već ona bića koja proganjaju nesrećnog Roberta Nevila već decenijama.
Naravno, ni iz vizure tinejdžera, a ni sada bogami (čak štaviše), nisam mislio da je pukovnik Robert Nevil preterano nesrećan. Možda grešim, ali koji to klinac nije makar na kratko pozavideo poslednjem čoveku na planeti? Pa još u Njujorku!? Koliko puta sam maštao i zamišljao sebe u sličnoj situaciji - potpuno sam u gradu, možeš da biraš prevozno sredstvo, da sam bazaš po radnjama, bioskopima i već gde poželiš. Mnogo godina kasnije, ništa se nije promenilo. I dalje bi bilo sjajno da sam sam u gradu, pa makar i ovom. Naročito u ovom.
Mirisi 'food court-a' su me vratili u stvarnost i uskoro sam stajao u nepreglednom redu od dve osobe ispred blagajne našeg najboljeg bioskopa koji će, upozoravam, grčki vlasnici verovatno vrlo brzo zatvoriti ili preregistrovati u mega giros siti ili suvlaki planet ili štagod, samo ne u bioskop! Četvoro ljudi je prisustvovalo projekciji u 5 popodne. Sve sa mnom!
Ponavljam, smatrao sam da samo ispranog mozga i totalno bez očekivanja mogu da opstanem danas u biskopu. Usput, bio sam ubeđen da stvari ne mogu da budu toliko loše - trejler je izgledao odlično, plakat takođe, Vil Smit definitivno nije na mojoj 'shit listi', čak mi je i 'Konstantin' Frensisa Lorensa bio sasvim okej. Čini se da u stvari nije bilo nijednog krupnog razloga da očekujem loš film.
Ono što sam dobio zauzvrat, nadmašilo je sva moja očekivanja, makar u prve dve trećine filma. Napušteni London je u Deni Bojlovom '28 dana kasnije' spektakularan i jeziv, vizuelno nenadmašan i za pamćenje. Napušteni Njujork u 'Legendi' je veličanstven i nestvaran – već tri godine napušten i opustošen, sa lavovima i jelenima koji vladaju Leksingtonom i ostalim avenijama; sa automobilima razbacanim po ulicama; sa monstrumima sakrivenim po mračnim zgradama. Totalno jezovito i fascinantno. Robert Nevil je potpuno sam, društvo mu pravi samo jedan hrabri vučjak. Njihove šetnje Menhetnom su luda avantura, uzbudljive i zabavne. U isto vreme, teskoba i napetost, skoro bolni saspens. Njujork bez buke, grad u kojem je tišina strašnija od bilo kakve akcije. Bio sam sklupčan u svojoj udobnoj fotelji, ali mi nije bilo svejedno.
I onda, baš kao i u mojim dečačkim maštarijama, sve se menja kada se pojave ljudi. Sa njima dolaze i ostale izvikane ljudske kategorije – vera, nada, moral i sl. Razne otrcane, besmislene religiozne i filozofske fraze. Genijalan koncept se pretvara u holivudski kliše, rupe u scenariju postaju provalije. Ko su ljudi koji su imuni? Ko je žena koja nikada nije čula za Boba Marlija? Kakve veze ima lek protiv raka sa ludilom koje je napalo čovečanstvo? I tako u nedogled.
Svejedno, 'Ja sam legenda' je, iako definitivno propuštena i upropaštena prilika, film za preporuku. Ništa novo nećete spoznati nakon gledanja, završna trećina će vas definitivno razočarati, možda čak i iznervirati i razbesneti. Ipak, nekada je i pola filma dovoljno za odličan bioskopski doživljaj.
Ocene:
Ja: ***