POKAJANJE (Atonement, Džo Rajt)
Pre nekoliko meseci sam pročitao ovaj neverovatan roman Iana Mekjuena. Ne radi se baš o literaturi koju inače gutam, pa čisto sumnjam da bih tek tako ulazio u klinč sa knjigom u kojoj na prvih 100 strana neka deca početkom XX veka prave kućnu pozorišnu predstavu, ali B. je bila više nego uporna i nedeljama me nagovarala i obećavala fantastičan čitalački doživljaj.
Nema dileme, sigurno jedna od najdosadnijih knjiga koje sam čitao u životu, ali isto tako i knjiga koja se u svojoj poslednjoj trećini pretvara u jedan veličanstven roman. Zbog ovakvih romana, rekao bih, književnost valjda i postoji.
Okej, vrlo je nezahvalno pisati o filmu ili knjizi koja u sebi krije tako fantastičan preokret i u percepciji sadržaja i celokupnom doživljaju umetnosti, a u isto vreme ne otkriti detalje koji taj preokret čine tako neočekivanim i fantastičnim. Naravno, ovo nije triler po Agati Kristi u kojem se na kraju otkrije identitet ubice koji će iznenaditi čitaoca; ovde na delu imamo mnogo ubojitije sile.
Brajoni je devojčica koja pravi predstavu za svoju mnogobrojnu porodicu, ali događaj koji će te večeri zakomplikovati živote i sudbine svih aktera tog slavlja, više liči na klasičan zločin iz nekog petparačkog romana - u mraku aristokratskog poseda desio se pokušaj silovanja. Brajoni je već besna na udvarača svoje setre, pa joj nije teško da upravo u njemu vidi siluetu koja beži u mrak. Policiji je dovoljan i takav iskaz i u narednim decenijama koje su pred glavnim likovima, sve je posledica tog svedočenja. I to bi trebalo da vam je dovoljno.
Sve je sjajno u ovom filmu Džoa Rajta - epoha je kao da je gledamo kroz prozor, Kira Najtli je oličenje stvorenja vrednog ultimativne žrtve. Niko na ovom svetu ne bi mogao da u potpunosti dočara magiju Mekjuenove knjige i njegove katarzične preokrete, ali Džo Rajt je prišao bliže nego što se iko mogao tome nadati. Pravo je čudo, a možda i nepravda, da baš ovaj film nije pokupio glavne Oskare. (****1/2)
Pre nego što sam krenuo na projekciju filma koji sam na ovogodišnjem FEST-u možda i najviše priželjkivao da vidim, malo sam se potsetio super zanimljive filmografije Vesa Andersona, ali u isto vreme i primetio da i drugi Anderson, Pi Ti, reditelj filma 'Biće krvi', ima vrlo sličnu filmografiju – obojica su praktično iste, 1996. godine debitovali, a na FEST-u imaju svoj 5. film. Baš zanimljivo, no vratićemo se tome nešto kasnije.Pre nekoliko meseci sam pročitao ovaj neverovatan roman Iana Mekjuena. Ne radi se baš o literaturi koju inače gutam, pa čisto sumnjam da bih tek tako ulazio u klinč sa knjigom u kojoj na prvih 100 strana neka deca početkom XX veka prave kućnu pozorišnu predstavu, ali B. je bila više nego uporna i nedeljama me nagovarala i obećavala fantastičan čitalački doživljaj.
Nema dileme, sigurno jedna od najdosadnijih knjiga koje sam čitao u životu, ali isto tako i knjiga koja se u svojoj poslednjoj trećini pretvara u jedan veličanstven roman. Zbog ovakvih romana, rekao bih, književnost valjda i postoji.
Okej, vrlo je nezahvalno pisati o filmu ili knjizi koja u sebi krije tako fantastičan preokret i u percepciji sadržaja i celokupnom doživljaju umetnosti, a u isto vreme ne otkriti detalje koji taj preokret čine tako neočekivanim i fantastičnim. Naravno, ovo nije triler po Agati Kristi u kojem se na kraju otkrije identitet ubice koji će iznenaditi čitaoca; ovde na delu imamo mnogo ubojitije sile.
Brajoni je devojčica koja pravi predstavu za svoju mnogobrojnu porodicu, ali događaj koji će te večeri zakomplikovati živote i sudbine svih aktera tog slavlja, više liči na klasičan zločin iz nekog petparačkog romana - u mraku aristokratskog poseda desio se pokušaj silovanja. Brajoni je već besna na udvarača svoje setre, pa joj nije teško da upravo u njemu vidi siluetu koja beži u mrak. Policiji je dovoljan i takav iskaz i u narednim decenijama koje su pred glavnim likovima, sve je posledica tog svedočenja. I to bi trebalo da vam je dovoljno.
Sve je sjajno u ovom filmu Džoa Rajta - epoha je kao da je gledamo kroz prozor, Kira Najtli je oličenje stvorenja vrednog ultimativne žrtve. Niko na ovom svetu ne bi mogao da u potpunosti dočara magiju Mekjuenove knjige i njegove katarzične preokrete, ali Džo Rajt je prišao bliže nego što se iko mogao tome nadati. Pravo je čudo, a možda i nepravda, da baš ovaj film nije pokupio glavne Oskare. (****1/2)
VOZ ZA DARDŽILING (The Darjeeling Limited, Ves Anderson)
Možda nije 'Indijski nokturno', ali i ''Voz za Dardželing'' sasvim sigurno može da se podvede pod kategoriju koju je moj drugar K. baš povodom Kornoovog filma nazvao kontemplativnim 'road' filmom.
Tri brata sa ne baš najsrećnijom i najjasnijom porodičnom istorijom kreću na put kroz Indiju, ne bi li se nekako ponovo zbližili, ali i stigli do svoje majke koja je u jednom hrišćanskom manastiru. Duhovno putovanje se nakon niza peripetija završava u indijskom bespuću gde braća ostaju potpuno sama u sred pustinje. No, pravo, neplanirano putovanje je tek pred njima.
Biću skroz iskren - mene je ovaj film potpuno kupio već negde nakon 5 uvodnih minuta. Prvo nezaboravan uvod i epizoda Bila Mareja koji se probija kroz saobraćajnu gužvu ne bi li stigao na voz, a zatim i fantastična, slo-mo scena trke za istim vozom uz jednu zaboravljenu, a sad ponovo oživljenu pesmu Kinksa (This Time Tomorrow). Magičan trenutak, kakvih će u ovom filmu biti na pretek. Istina, i ovaj film pokreće pitanja na neke teme koje me nikada nisu ni zanimale, ali svejedno, spektakularno živopisno i na trenutke urnebesno putovanje nisu skidali osmeh sa mog lica sve do kraja. Kasnije sam bio besan što u ovom gradu ne mogu da kapitalizujem taj osećaj jednim rogan džošem ili tika masalom, ali šta da se radi.
I da, umalo da zaboravim, semafor je na kraju bio neumoljiv - Anderson Ves 5 : Anderson Pol Tomas 0. (****)
SVINI TOD: PAKLENI BERBERIN IZ ULICE TOD
(Sweeney Todd: The Demon Barber of Fleete Street, Tim Barton
Džoni Dep je Svini Tod, takođe poznat i kao Bendžamin Barker, robijaš optužen za zločin koji nije počinio. Nakon 15 godina zatvora, on se vraća u London gde otvara berbersku radnju, baš iznad pekare u kojoj gospođa Lovet pravi najgore pite u Londonu. Svini Tod je željan osvete i besan na ceo svet, meso je sve skuplje, pa tako nastaje ovaj morbidni tandem serijalnih ubica koji će za 120 minuta ovog nekada brodvejskog, a sada holivudskog mjuzikla, prerezati na desetine nedužnih vratova i napraviti na stotine ukusnih pita sa mesom. Režija Tim Barton.
Ovo bi trebalo sve da nam kaže o novom Bartonovom filmu. Vizuelno bogat i atraktivan kao i svi njegovi dosadašnji filmovi, mračan i bajkovit, sa krvavim scenama u stilu Darija Arđenta...mogao bih dugo još da nabrajam sve kvalitete ovog filma koji su u principu uobičajeni za sve Bartonove filmove. Naravno, ima i ono ali. Muzika pre svega. Ja inače imam problema sa ovakvim orkestriranim muzičkim deonicama - meni sve to izgleda potpuno anahrono danas i čak mi je teško i da pratim radnju kada glumci odjednom prestanu da glume i počnu da pevaju nekakvim izveštačenim glasovima.
Uostalom, zar ne bi na Bartona više ličilo da je poverio muziku nekom Vejnu Kojnu ili Dejvu Fridmenu? Ili da je makar na bilo koji drugi način inače neupečatljive pesme učinio modernijim i dinamičnijim. To se na žalost nije desilo, pa je kod mene nakon odgledanog mjuzikla ostao neki neodređen osećaj. A u samoj Sali, groteskne scene i dosadne pesme su se smenjivale, a i mom strpljenju se nazirao kraj. Konačno krvoproliće me je ipak zadržalo u dvorani, ali na povratku kući u kolima se pričalo o svemu osim o filmu. (**1/2)
LISTA POSLEDNJIH ŽELJA (The Bucket List, Rob Rajner)
Na prvi pogled, ovakvi gerijatrijski filmovi teško da mogu da privuku širu publiku, mene posebno. Uostalom, evo o čemu se radi u ovom: dva starca, jedan korporativni milijarder, drugi mehaničar, dolaze do terminalnog stadijuma svojih jezivih bolesti. Obojica imaju još samo nekoliko meseci života, pa zato odlučuju da naprave svoje liste poslednjih želja, odnosno svako svoju listu stvari za kojima su oduvek čeznuli, ali nikada sebi nisu mogli da priušte, iz bilo kog razloga. Bavljenje ekstremnim sportovima, smejanje do suza, osvajanje planinskih vrhova, safari, učestvovanje u auto trkama, skaj dajving... Svejedno, vreme im ističe.
Naravno, odmah sam se setio mnogih staračkih filmova koji su po sličnom receptu do sada funkcionisali, pa me je to jos više prestrašilo, ali sam se zatim setio i nekih genijalnih filmova sa 'senior citizens', pre svega filma ''Unforgiven'', a zatim i nekih komedija – ''Cocoon'' ili ''Space Cowboys''. A bilo mi je zanimljivo i to što se Rob Rajner prihvatio ove romantične komedije sa neizbežnim tragičnim završetkom.
I zaista, majstor tog rom-kom žanra, Rob Rajner (''Kada je Hari sreo Seli'') je baš tako postavio i ovu priču. Ovaj čudni par funckioniše baš kao i svaki drugi, zaljubljeni par. Jedan je namćorast (Nikolson, naravno), drugi je predobar (Frimen). Polako, oni uspostavljaju harmoničnu vezu i kreću u hedonističko osvajanje planete. Očekivano, pred kraj tonovi filma postaju sve tužniji i mračniji, a na žalost i preterano opterećeni suštinskim pitanjima o prolaznosti i svrsishodnosti života, odnosa sa porodicom i sl. Naši heroji na kraju svakako umiru, a ovaj podjednako blesav i ozbiljan film upravo i u svakom drugom pogledu ostaje tu negde, na sredini. (**1/2)
Miško Bilbija - mail