Ni ja, a ni drugari s kojima sedi, nismo baš likovi koji mogu do kraja da shvate muke jednog iskrenog čamdžije, poreklom inače iz kraja u kome najveću reku ne mogu da pregaze samo deca koja još nisu prohodala.

Čovek o kome govorim se pre više decenija, po dolasku u Beograd, prosto zaljubio u „vodu“. Toliko da je od prvog većeg honorara kupio najpre dunavsku šajku i legendarni motor „penta četvorka“, pa onda tokom godina najpre malo veći čamac, pa onda drvenjak koji je imao kabinu sa dva ležaja, da bi pre više od jedne decenije iz daleke Švedske došlepao sjajan čamac, već „razradjen“, ne voli izraz polovan, čamac, ma jahticu koju od tada mazi i pazi i – rekoh već – nervira se što kako fraste broj dana koje je zbog više sile propustio i nije otišao na reku.

Bio sam nekoliko puta s njim na reci, nekad na dan, nekad duže, ekipa čamdžija koji uglavnom idu zajedno sastavljena je od dobrih tipova koji niti vole da ih drugi smaraju niti su oni tome skloni. Da, pecanje se podrazumeva, ali nije prioritet. Evo uzmite mene na primer, nisam baš neki, verujte mi na reč. Sada je velika voda prošla, drugar je, naravno, već negde kod Gradišta, možda se spustio i do Kladova, znaću to tačno kad mu se, po dogovoru javim jer imam nameru provesti neki od sledećih vikenda na reci.

Iako još uvek volim pecanje, prestao sam da se trudim onda kad sam uhvatio sebe da mi ama baš ništa ne znači da li sam na kraju dana napunio čuvarku ribom, već da sam više nego zadovoljan samom činjenicom da sam bio pored vode i da mi je važnije da gledam rečne ptice grabljivice ili rodu koja kruži nego da li mrda vrh moga štapa.

U čemu je promena?

Pa u tome što je pecanje, koje se inače preporučuje kao terapija protiv stresa, postalo za mene još opuštenije jer sam došao do nivoa u kome mi je potpuno svejedno da li će nešto da „lupi“ ili ne. Zadovoljstvo je time dobilo potpuno drugi kvalitet, a vremenom sam ukapirao da ga mogu ponoviti i ovde u varoši, na nekom od kejova pored Dunava ili Save.

E sad, nisam ja baš neki šetač, ma koliko da znam da je to zdravo i bla, bla, bla... Mogu, eventualno u društvu, ali sam - ni pod razno! Ličio bi sebi na „ludog Nastu“ (izvorno je ova izreka sačinjena po izvesnom ludom Anastasu, Nasti, ali su mu, sirotom, tokom vremena «promenili pol» pa je postao „luda Nasta“).

Elem, sedeći pored reke, blejeći u vodu koja protiče, ponekad sam sebi ličim na lik iz onog vica koga pita Haso – „Šta je Mujo, sediš i misliš“, a ovaj mu odgovori – „Ma ne, samo sedim“.

E sad, ponekad se upitam da li je to svjevrsan način eskapisma, bekstva od stvarnosti? Mislim da nije. Pre će biti da se u pojedinim intervalima „mozak prepuni“ utiscima svkodnevice, znamo kakva je, pa kao da poželi da se resetuje, da promeni ritam i smirujući prizor vode koja protiče postaje pravi katalizator da se neko vreme ni o čemu ne misli. A treba to čoveku s vremena na vreme i uz to – baš prija.

Da, bez obzira na hedonizam u nadnaslovu rubrike, mislim da bi bilo patetično da sam u ovu priču «ubacio» i druge varijante šetnji ili boravka pored reke. He, he... Neka to rade oni koji su s rečima vičniji, a i romantičniji od mene.