Nekoliko dana sam se zabavljao prateći više nego žustru raspravu vlade i duvandžija. Praznjikava državna kasa, da li se tome iko ovde više čudi, nagnala vlast da traži način da je koliko toliko popuni. Priča se o većim porezima na stanove i kuće ali bogami i o povećanju akcize na duvan. E sad, vlasnici stanova, naročito onih prosečnih cca 60m2 se po pravilu nekako pasivno ponašaju.
Skočiće porez pa šta se tu može. E ali duvandžije su „nešto malo bolje organizovane“ pa nadigle dževu. Protive se povećanju akciza, kao kvari se raniji dogovor o državnim dažbinama na duvan. Skok akciza značio bi poskupljenje cigareta. To za posledicu ima smanjenje potrošnje a to opet manji prihod duvanskih kompanija i verovatno manje para u budžetu. Mučne pušače niko ne pominje. Oni su ionako u totalnoj defanzivi. Još od početka primene onog zakona čudnog imena a koji brani pušenje u javnom prostoru. More, i kafane sve više postale mesta odakle proteruju pušače. Ima doduše još mesta gde se slobodno može pušiti. Sličica koja ilustruje ovaj tekst načinjena je u jednom poznatom prestoničkom restoranu.
U opštoj kampanji zabrane pušenja ovo dodje kao neka vrsta olakšanja. Znaka da pušači ipak nisu do kraja prokužena vrsta. Sve češće se u Beogradu može videti kako zaposlenici u nekom preduzeću ili radnji cupkaju na ulici ispred pušeći i eventulano srčući kafu. Nekako žurno i uz vidnu neprijatnost. Kao da su za nešto krivi. Vratile mi se u sećanje slike iz Londona. Negde polovinom '90-tih bilo mi je čudno kada sam prvi put to video.
Ni tada mi situacija nije bila smešna. Na moje pitanje koliko taj pritisak na pušače utiče na njihov radni učinak te nije li veća šteta od koristi prijatelji koji su i živeli u Britaniji su me prosvetlili sledećim objašnjenjem. Ključne uštede su u iznosima osiguranja. Za zgrade u kojima se puši premije su dramatično veće jer je veća i opasnost od požara. Uz to štedi se i na troškovima lečenja takozvanih pušačkih bolesti.
Eto stiglo to i u Srbiju. Doduše, u takozvanim razvijenim demokratijama sada se razmišlja da li je baš tako rigorozan odnos prema pušačima sasvim opravdan. Ovde se tak započelo za rigidnom primenom zabrana. Valjda se neće čekati 15-tak godina na promišljenje kojim se sada bave razvijeni. Ipak, sasvim sumnjam da će, vratimo se akcizi na duvan pomenutoj s početka teksta, država propustiti da drastično poskupi cigarete. U narečenom Londonu, na primer, kutija je preko 6 funti. Dakle neće se ni ovde više jeftino pušiti. Mada, ako bi se poredili kupovna moći standard u Engleskoj i Srbiji videli bismo da su cigarete ovde već preskupe.
Sve zajedno dodje mi da osnujem NGO za zaštitu pušačkih prava. I to je valjda neko ljudsko pravo. I da se razumemo. Ne spadam u pušače. Ne više. Ima skoro godina kako sam prestao. Posle skoro pola veka pušačkog staža. I nije mi lekar zabranio. Došlo onako. Prestao sam u tome da uzivam. Više sam manijačio i preterivao nego što mi je cigareta pričinjavala zadovoljstvo. Nešto se preokrenulo. Kao mladji motao sam duvan, pušio lulu. Imam čak malu kolekciju. No, sve se to negde izgubilo i pretvorilo u sumanuto sagorevanje duvana. Otuda mislim da više neću zapaliti. Ja sam, rekao bih, svoje cigare pogoreo. Žena i dalje puši a meni ni na kraj pameti da je prekorim ili nagovaram da i ona prestane. Pa to je njeno pravo. Da odluči hoće li da puši ili ne. Nervira me što generalno raste pritisak na pušače. Postaje besmisleno i ponižavajuće.