Navarra sam prvi put gledao u ljeto 1999. godine. Najpoznatija generacija španske košarke je igrala finale juniorskog svjetskog prvenstva u Lisabonu protiv SAD-a. Dvorana puna do vrha, a ja sam golim rukama okretao satelitsku antenu u pokušaju da nađem 30 stepeni zapadno, gdje je bio portugalski kanal Sport koji je prenosio taj meč. Nekoliko mjeseci ranije krenula je priča...
"Ima jedan mali Španac, izgleda kao fudbaler ali je nezadrživ..." i "Tu je još i neki mršavi dugonja, milsim da se preziva Gasol ili tako nešto".
Ovo nam je pričao prijatelj koji je dugo vremena živio u Španiji i koji je tu čudesnu generaciju gledao godinu ranije kada su osvojili evropsko juniorsko prvenstvo. U finalu u Lisabonu Gasol, Navarro, Raul Lopez, German Gabriel, Berni Rodriguez, Felipe Reyes, Carlos Cabezas i Antonio Bueno su sa 94:87 savladali u fantastičnom meču SAD, za koje su nastupali Bobby Simmons (dugo vremena član Clippersa), Keyon Dooling, Casey Jacobsen (Bamberg), Nick Collison (OKC), Michael Wright koji je briljirao na Arizoni i već dugo vremena igra u Evropi, Chris Williams (ex Frankfurt) i bivši član Bosne Lance Williams, koji je u tom periodu važio za sigurnog NBA igrača (što se zbog povreda i nekih 80kg viška kasnije nije ispostavilo tačnim).
Navarro je izludio Amerikance svojim floaterima do te mjere da su zbunjeno gledali ka treneru nakon svakog koša. Juanov čeznutljivi pogled ka sudijama je bio aktuelan i tada i to nakon svakog dodira sa protivničkim igračem. Španija svjetski prvak, Navarro MVP... početak legendarne priče.
Teško je reći ko je prvi počeo da koristi floater u modernoj košarci. Moja memorija kaže Jeff Hornacek. On je šut jednom rukom u visokom luku trenirao sa ocem koji je stajao u sredini reketa i držao podignutu dugačku metlu preko koje je Jeff pogađao sa puno osjećaja. Odmah nakon Hornaceka su tu još dva imena - njegov saigrač iz Utaha - John Stockton i Gary Payton koji je volio da baci i polaganje do krova dvorane i onda gleda kako lopta ulazi kao kap. U sezoni 96/97 svi su pomahnitali za floaterom Milesa Simona koji je donio Arizoni titulu NCAA prvaka razbivši Vincea Cartera u polufinalu i Rona Mercera u finalu (54 poena u dvije utakmice)... Istovremeno, svoje oružje je u mlađim kategorijama Barcelone razvijao tada 16-godišnji Navarro.
"Nisam želio da ga mijenjam..." prisjeća se Augusti Cuesta, trener u mlađim kategorijama Barce. "Izgledao je čudno na terenu. Gotovo nijedan koš nije postizao na uobičajen način, ali sam u njemu prepoznao rođenog strijelca i nisam želio da ga sputavam previše. Nadimak La Bomba sam mu dao ja, jer je pravio rusvaj u protivničkoj odbrani svaki put kada bi ušao u igru. Danas se taj nadimak vezuje uz onaj njegov čuveni šut jednom rukom ali ja sam kod nadimka više mislio na njegovu cjelokupnu igru"
Nakon Navarra, šut jednom rukom sa visokom parabolom "La Bomba" je postao obavezno štivo u svim mlađim kategorijama španske košarke. Seniorski debi je došao pod vodstvom Joana Montesa 23. novembra 1997. godine. Tada 17-godišnji Navarro je Granadi za 10 minuta u igri ubacio 10 poena.
"Ima jedan mali Španac, izgleda kao fudbaler ali je nezadrživ..." i "Tu je još i neki mršavi dugonja, milsim da se preziva Gasol ili tako nešto".
Ovo nam je pričao prijatelj koji je dugo vremena živio u Španiji i koji je tu čudesnu generaciju gledao godinu ranije kada su osvojili evropsko juniorsko prvenstvo. U finalu u Lisabonu Gasol, Navarro, Raul Lopez, German Gabriel, Berni Rodriguez, Felipe Reyes, Carlos Cabezas i Antonio Bueno su sa 94:87 savladali u fantastičnom meču SAD, za koje su nastupali Bobby Simmons (dugo vremena član Clippersa), Keyon Dooling, Casey Jacobsen (Bamberg), Nick Collison (OKC), Michael Wright koji je briljirao na Arizoni i već dugo vremena igra u Evropi, Chris Williams (ex Frankfurt) i bivši član Bosne Lance Williams, koji je u tom periodu važio za sigurnog NBA igrača (što se zbog povreda i nekih 80kg viška kasnije nije ispostavilo tačnim).
Navarro je izludio Amerikance svojim floaterima do te mjere da su zbunjeno gledali ka treneru nakon svakog koša. Juanov čeznutljivi pogled ka sudijama je bio aktuelan i tada i to nakon svakog dodira sa protivničkim igračem. Španija svjetski prvak, Navarro MVP... početak legendarne priče.
Teško je reći ko je prvi počeo da koristi floater u modernoj košarci. Moja memorija kaže Jeff Hornacek. On je šut jednom rukom u visokom luku trenirao sa ocem koji je stajao u sredini reketa i držao podignutu dugačku metlu preko koje je Jeff pogađao sa puno osjećaja. Odmah nakon Hornaceka su tu još dva imena - njegov saigrač iz Utaha - John Stockton i Gary Payton koji je volio da baci i polaganje do krova dvorane i onda gleda kako lopta ulazi kao kap. U sezoni 96/97 svi su pomahnitali za floaterom Milesa Simona koji je donio Arizoni titulu NCAA prvaka razbivši Vincea Cartera u polufinalu i Rona Mercera u finalu (54 poena u dvije utakmice)... Istovremeno, svoje oružje je u mlađim kategorijama Barcelone razvijao tada 16-godišnji Navarro.
"Nisam želio da ga mijenjam..." prisjeća se Augusti Cuesta, trener u mlađim kategorijama Barce. "Izgledao je čudno na terenu. Gotovo nijedan koš nije postizao na uobičajen način, ali sam u njemu prepoznao rođenog strijelca i nisam želio da ga sputavam previše. Nadimak La Bomba sam mu dao ja, jer je pravio rusvaj u protivničkoj odbrani svaki put kada bi ušao u igru. Danas se taj nadimak vezuje uz onaj njegov čuveni šut jednom rukom ali ja sam kod nadimka više mislio na njegovu cjelokupnu igru"
Nakon Navarra, šut jednom rukom sa visokom parabolom "La Bomba" je postao obavezno štivo u svim mlađim kategorijama španske košarke. Seniorski debi je došao pod vodstvom Joana Montesa 23. novembra 1997. godine. Tada 17-godišnji Navarro je Granadi za 10 minuta u igri ubacio 10 poena.
Navarro je sa 23 godine učestvovao u osvajanju prve Eurolige u istoriji Barcelone. Tim koji je krajem 80-tih i tokom 90-tih bio pretplaćen na F4 ali nikada nije uspio da osvoji šampionat se konačno probio na tron 2003, pred domaćim navijačima u vjerovatno najružnijoj dvorani za košarku - Palau Sant Jordi. Ono što nisu uspjeli Epi, Solozabal, Odie Norris, Karnišovas, Montero, Gotfried i mnogi drugi - uradio je Navarro. Glavni igrač je bio Dejan Bodiroga uz podršku Gregora Fučke i Šarunasa Jasikevičiusa, ali je možda i najvažniju trojku u finalu protiv Benettona pogodio Navarro.
Španija je 2003. godine dohvatila i finale Eurobasketa koji je igran u Švedskoj, međutim protiv Litvanije na tom turniru nije mogao niko. Uprkos maestralnoj igri Pau Gasola (36 poena i 12 skokova), Španija je osvojila srebro i nekako od tog meča krenula je i moja iritacija igrom Navarra.
Iz neposredne blizine sam gledao kako pada na svaki dodir, kako i svako spuštanje ruke na bok dovodi da se Navarro uvija kao da mu je kompletan dalekovod pao na glavu. Čak mu je u jednom trenutku utakmice prišao i saigrač iz Barce Jasikevičius, te mu izgovorio svašta zbog simuliranja, ali Navarro je mirno nastavio po svome.
Bez Gasola u reprezentaciji nije išlo. Španija je u Beogradu dogurala do polufinala, ali je na kraju ostala bez medalje. Nakon kontroverzne pobjede protiv Hrvatske u četvrtfinalu (slobodna bacanja 49-12!? u korist Španije), u polufinalu ih je zaustavio Dirk Nowitzki, a u meču za treće mjesto su pregaženi od Francuske.
Prvi veliki trofej za Španiju u košarci je stigao godinu dana kasnije. Japan je bio sretan za Pepua Hernandeza i društvo. Navarro u polufinalu protiv Ginobillija nije mogao (samo 4 poena) ali je sve naplatio sa 20 u finalu protiv ošamućene Grčke i prvom titulom svjetskog prvaka za Španiju.
Na evropski naslov Španija je još morala čekati. Sve su spremili za proslavu u Madridu, ali se ukazao JR Holden, Navarrova crna mačka. Prvo je ostavio Navarra bez poena u finalu, a zatim postigao i najvažniji koš u modernoj istoriji ruske košarke (treba li da napominjem da sam skakao od sreće).
Španija je 2003. godine dohvatila i finale Eurobasketa koji je igran u Švedskoj, međutim protiv Litvanije na tom turniru nije mogao niko. Uprkos maestralnoj igri Pau Gasola (36 poena i 12 skokova), Španija je osvojila srebro i nekako od tog meča krenula je i moja iritacija igrom Navarra.
Iz neposredne blizine sam gledao kako pada na svaki dodir, kako i svako spuštanje ruke na bok dovodi da se Navarro uvija kao da mu je kompletan dalekovod pao na glavu. Čak mu je u jednom trenutku utakmice prišao i saigrač iz Barce Jasikevičius, te mu izgovorio svašta zbog simuliranja, ali Navarro je mirno nastavio po svome.
Bez Gasola u reprezentaciji nije išlo. Španija je u Beogradu dogurala do polufinala, ali je na kraju ostala bez medalje. Nakon kontroverzne pobjede protiv Hrvatske u četvrtfinalu (slobodna bacanja 49-12!? u korist Španije), u polufinalu ih je zaustavio Dirk Nowitzki, a u meču za treće mjesto su pregaženi od Francuske.
Prvi veliki trofej za Španiju u košarci je stigao godinu dana kasnije. Japan je bio sretan za Pepua Hernandeza i društvo. Navarro u polufinalu protiv Ginobillija nije mogao (samo 4 poena) ali je sve naplatio sa 20 u finalu protiv ošamućene Grčke i prvom titulom svjetskog prvaka za Španiju.
Na evropski naslov Španija je još morala čekati. Sve su spremili za proslavu u Madridu, ali se ukazao JR Holden, Navarrova crna mačka. Prvo je ostavio Navarra bez poena u finalu, a zatim postigao i najvažniji koš u modernoj istoriji ruske košarke (treba li da napominjem da sam skakao od sreće).
Ako ćemo da tražimo dlaku u jajetu, onda je to činjenica da Navarro u utakmicama gdje sudije dopuštaju više kontakta jednostavno nije efikasan i to narušava njegovu izuzetnost na terenu. Kada se dopusti čvrsta igra, snažni i brzi igrači na vanjskim pozicijama jednostavno slome Navarra (Ginobilli, Holden, Ponkrašov, pa čak i Božić, Kecman i Milosavljević).
Opet, teško je pronaći evropskog beka koji je u kontinuitetu igrao bolje protiv američkih selekcija i timova od Navarra. Čak i na posljednje dvije Olimpijade, gdje Navarro zbog povreda nije bio svoj, najbolje mečeve je odigrao u finalima protiv Dream Teama. Bryantu je u meču Barce i Lakersa u Staples Centru ubacio 34 poena uz osam pogođenih trojki. Sa Barcom je savladao Lakerse, tada NBA šampione, u jednoj utakmici.
U Evropi ne postoji igrač koji je u protekloj deceniji više puta izazvao reakciju "Pa j.... kako ovo!!" od Juana Carlosa Navarra. Čovjek koji je u stanju da sludi sve protivničke navijače, igrače i trenere pa čak i neutralne posmatrače svojim načinom postizanja koševa i stalnim pokušajima da kupi faul. Tri scene ću zavijek da pamtim.
Napaćeni Olympiacos je u finalu Eurolige 2010. u Parizu konačno prišao Barci, napad je isticao, preko šest hiljada navijača crvenih je zagrmilo sa tribina. Navarro je uzeo loptu odigrao jedan na jedan protiv Beverlya i pogodio horog iz pete sa neka četiri metra iz mrtvog ugla. Možete da zamislite scenu kada šest hiljada ljudi gotovo sinhronizovano odmahne rukom i opsuje.
U polufinalu Eurobasketa 2011, Makedonija je ostavila sve na terenu ali sa druge strane je bio Navarro. Makedonci su igrali sa 250% mogućnosti. Uzalud. Nakon dobre odbrane totalnog autsajdera, Špancima je isticao napad. Loptu je uzeo Navarro i pogodio trojku sa jedne noge sa osam metara, preko barem četiri ruke. Marin Dokuzovski je u očaju raširio ruke i opsovao.
Treća situacija su užasnuta lica francuskih navijača među kojima sam sjedio tokom finala Eurobasketa kada je Navarro počeo da ih rešeta. Znali su da pomoći nema.
Danas kada pogledate koliko kukaju i kakve uslove postavljaju razne košarkaške analfabete i diletanti koji treba da se odazovu na reprezentativne pripreme, vrijedi istaći jedan zanimljiv podatak. Juan Carlos Navarro u proteklih 15 godina nijednom nije propustio akcije španske reprezentacije - 15 GODINA! Čovjek od 1997. godine nije imao slobodno ljeto. Serija bi se mogla okončati na Eurobasketu u Sloveniji mada je Navarro i tu ostavio odškrinuta vrata, tako da je moguće da zaigra i tamo.
Opet, teško je pronaći evropskog beka koji je u kontinuitetu igrao bolje protiv američkih selekcija i timova od Navarra. Čak i na posljednje dvije Olimpijade, gdje Navarro zbog povreda nije bio svoj, najbolje mečeve je odigrao u finalima protiv Dream Teama. Bryantu je u meču Barce i Lakersa u Staples Centru ubacio 34 poena uz osam pogođenih trojki. Sa Barcom je savladao Lakerse, tada NBA šampione, u jednoj utakmici.
U Evropi ne postoji igrač koji je u protekloj deceniji više puta izazvao reakciju "Pa j.... kako ovo!!" od Juana Carlosa Navarra. Čovjek koji je u stanju da sludi sve protivničke navijače, igrače i trenere pa čak i neutralne posmatrače svojim načinom postizanja koševa i stalnim pokušajima da kupi faul. Tri scene ću zavijek da pamtim.
Napaćeni Olympiacos je u finalu Eurolige 2010. u Parizu konačno prišao Barci, napad je isticao, preko šest hiljada navijača crvenih je zagrmilo sa tribina. Navarro je uzeo loptu odigrao jedan na jedan protiv Beverlya i pogodio horog iz pete sa neka četiri metra iz mrtvog ugla. Možete da zamislite scenu kada šest hiljada ljudi gotovo sinhronizovano odmahne rukom i opsuje.
U polufinalu Eurobasketa 2011, Makedonija je ostavila sve na terenu ali sa druge strane je bio Navarro. Makedonci su igrali sa 250% mogućnosti. Uzalud. Nakon dobre odbrane totalnog autsajdera, Špancima je isticao napad. Loptu je uzeo Navarro i pogodio trojku sa jedne noge sa osam metara, preko barem četiri ruke. Marin Dokuzovski je u očaju raširio ruke i opsovao.
Treća situacija su užasnuta lica francuskih navijača među kojima sam sjedio tokom finala Eurobasketa kada je Navarro počeo da ih rešeta. Znali su da pomoći nema.
Danas kada pogledate koliko kukaju i kakve uslove postavljaju razne košarkaške analfabete i diletanti koji treba da se odazovu na reprezentativne pripreme, vrijedi istaći jedan zanimljiv podatak. Juan Carlos Navarro u proteklih 15 godina nijednom nije propustio akcije španske reprezentacije - 15 GODINA! Čovjek od 1997. godine nije imao slobodno ljeto. Serija bi se mogla okončati na Eurobasketu u Sloveniji mada je Navarro i tu ostavio odškrinuta vrata, tako da je moguće da zaigra i tamo.
Navarro ne impresionira svojom pojavom. Na ulici ga je teško prepoznati. Ako izuzmemo brzinu, nema nijedan izuzetan košarkaški kvalitet. Čak ni njegov šut nije posebno konstantan. Protivnik koji ga gleda sa strane uvijek misli da ga je zaustavio i uvijek ostane kratak za centimetar koji u košarci sve znači. Navarro nema silinu nekih drugih, također legendarnih igrača, uvijek djeluje da ga imate u šaci, ali uvijek se ispostavi da niste u pravu.
Sposobnost da pogodi važan šut i da padne od pogleda protivničkog igrača će postati nešto po čemu ćemo pamtiti Navarra. La Bomba na terenu uglavnom priča sa sudijama ili ih značajno pogleda nakon što navodno propuste da sviraju faul. Van terena je izuzetno šutljiv i povučen. Nema ga u medijima, vodi totalni porodični život. Jeste da puši cigare, ali to je tokom karijere radio i Zinedine Zidan, jeste da popije koje pivo ili čašu vina ali opet, to je među sportistima u Španiji sasvim normalna stvar. I dan-danas nakon svih trofeja, Navarro dodatno šutira nakon gotovo svakog treninga.
Svu svoju antipatiju prema njemu sam barem na trenutak pokopao nakon meča protiv Reala. Zadnje dvije sezone su mu uništene povredama. Do tog meča nije odigrao ništa i opet je pokazao kakav takmičar živi u njemu. Zaboravio je bol samo jedan meč i sasuo 33 poena Realu uz samo jedan promašaj iz igre.
Što je najbolje, nije im dao nijedan normalan koš, ako izuzmemo slobodna bacanja. Floateri, trojke sa jedne noge, nešto što izgleda kao polaganje lijevom rukom, onaj njegov čudni dribling iza leđa kada uvijek pogledom traži loptu jer nije siguran gdje je. Čak sam zaboravio i na čuveni sitni trokorak prije šuta, jer je nakon toga pogodio trojku sa devet metara u lice Carrolla. Čak su i njegovi saigrači iz reprezentacije, naviknuti na čitav arsenal bizarnih šuteva, u čudu gledali kako žgoljavi, bradati lik pogađa to što pogađa.
Da li je i dalje jedna od najiritantnijih košarkaških pojava ikada? Što se mene tiče dileme nema. Da li je jedinstven po stilu igre i načinu na koji postiže koševe? Zaista jeste. Da li je legenda i majstor ove igre? Na to pitanje je sa velikim slovima L i M odgovorio protiv Reala.
La Bomba Navarro, dame i gospodo.
Sposobnost da pogodi važan šut i da padne od pogleda protivničkog igrača će postati nešto po čemu ćemo pamtiti Navarra. La Bomba na terenu uglavnom priča sa sudijama ili ih značajno pogleda nakon što navodno propuste da sviraju faul. Van terena je izuzetno šutljiv i povučen. Nema ga u medijima, vodi totalni porodični život. Jeste da puši cigare, ali to je tokom karijere radio i Zinedine Zidan, jeste da popije koje pivo ili čašu vina ali opet, to je među sportistima u Španiji sasvim normalna stvar. I dan-danas nakon svih trofeja, Navarro dodatno šutira nakon gotovo svakog treninga.
Svu svoju antipatiju prema njemu sam barem na trenutak pokopao nakon meča protiv Reala. Zadnje dvije sezone su mu uništene povredama. Do tog meča nije odigrao ništa i opet je pokazao kakav takmičar živi u njemu. Zaboravio je bol samo jedan meč i sasuo 33 poena Realu uz samo jedan promašaj iz igre.
Što je najbolje, nije im dao nijedan normalan koš, ako izuzmemo slobodna bacanja. Floateri, trojke sa jedne noge, nešto što izgleda kao polaganje lijevom rukom, onaj njegov čudni dribling iza leđa kada uvijek pogledom traži loptu jer nije siguran gdje je. Čak sam zaboravio i na čuveni sitni trokorak prije šuta, jer je nakon toga pogodio trojku sa devet metara u lice Carrolla. Čak su i njegovi saigrači iz reprezentacije, naviknuti na čitav arsenal bizarnih šuteva, u čudu gledali kako žgoljavi, bradati lik pogađa to što pogađa.
Da li je i dalje jedna od najiritantnijih košarkaških pojava ikada? Što se mene tiče dileme nema. Da li je jedinstven po stilu igre i načinu na koji postiže koševe? Zaista jeste. Da li je legenda i majstor ove igre? Na to pitanje je sa velikim slovima L i M odgovorio protiv Reala.
La Bomba Navarro, dame i gospodo.
