Biciklizam me nikada nije zanimao. Iskren da budem, prije bih gledao boju kako se suši ili test signal nego ijednu etapu Tour de Francea. Ustvari, što sam stariji, košarka je jedini sport koji mogu da gledam konstantno, ostale dosta teško. Ipak, priča Lancea Armstronga me je natjerala da navijam za njega kao za malo kojeg sportistu u svom životu.
Karcinom. Rak. Tumor. Različiti, užasni nazivi za istu, najogavniju bolest koja postoji. Svi ili gotovo svi smo, nažalost, u porodici imali nekoga koga je uzela ta bolest. Stari ljudi kažu da je, kada te pokosi srce, "fina smrt" i da se taj i taj "nije mučio". Kada neko oboli od raka i umre, onda uglavnom kažu "da se jadan čovjek napatio". Meni je ta bolest odnijela jednog od ljudi koje sam volio najviše na svijetu.
Moj dedo je bio čovjek koji me je odgojio. Volio sam ga u nekim trenucima i više od svojih roditelja. Kada se razbolio, doktori su rekli maksimalno tri mjeseca, izdržao je deset. Gledao sam svaki dan njegovo onemoćalo tijelo i nadao se da će nekim čudom da ozdravi. U posljednjim mjesecima snaga ga je toliko napustila da sam ga ja ujutro brijao, jer dedo naviku redovnog brijanja nije želio da prekine čak ni u najtežim trenucima. Iako sam bio tupavi balavac negdje u dubini duše bio sam svjestan situacije. Mama je kriomice plakala, a otac je uglavnom gledao nijemo u tačku na zidu. Ja nisam mogao da plačem, čak ni kada je umro. Okamenio sam. Postavljao sam pitanje koje se valjda postavlja u tim godinama. Kako neko koga voliš može da umire pred tvojim očima, a da ti ne možeš ništa da uradiš? Kasnije shvatiš da rijetki i zaista sretni pobjede tu bolest.
Slučajevi poput Lancea Armstronga se dese valjda jednom u sto miliona. On je bio prvi za kojeg sam čuo da je pobjedio rak i zatim postao vanserijski pobjednik. Što je neuporedivo važnije od sporta i svih priznanja, vratio je nadu, vjeru u život, vjeru da voljom i pozitivnim razmišljanjem možeš da pobjediš sve. Jordan, Schumacher, Maier, Ronaldo, svi su mi izgledali kao patuljci naspram Armstronga.
Priču o Lanceu Armstrongu sam prvi put gledao na CNN-u. Lance se vraćao nakon više od godinu dana borbe sa rakom. Bio je izliječen i trenirao je za povratak na Tour de France. Samo 15-ak mjeseci ranije, Lance je važio za vrlo talentovanog biciklistu koji je morao da odustane sa TDF-a zbog malaksalosti. Doktoru se javio dva mjeseca kasnije, nakon što je počeo da iskašljava krv. Pregled je bio brz, a dijagnoza katastrofalna. Rak testisa koji je metastazirao na stomak, pluća i mozak. Operacija hitna, šanse za preživljavanje - kako to američki doktori vole da formulišu - ispod 40%.
Njegova slika iz bolnice učinila je da se naježim kao malo kada u životu. Obrijana glava, desetine cjevčica priključenih na ruke i usta, ispijeno lice. To ispijeno lice je nešto što uvijek pamtiš kada vidiš oboljelog od raka. Obrazi koji ne postoje, oči koje gube sjaj. To lice je nešto što nikada ne možeš da izbaciš iz glave. Suze nisam mogao da zaustavim. Od tada sam redovno pratio šta se događa sa Lanceom Armstrongom. Podignutih ruku u zrak ponosno gledao kako pobjedonosno završava etape ili vrti pedale kroz Jelisejska žuta polja odjeven u žutu majicu i osvaja jedan, drugi, treći, četvrti, peti, šesti, sedmi...Tour de France. Volja pobjeđuje sve.
Karcinom. Rak. Tumor. Različiti, užasni nazivi za istu, najogavniju bolest koja postoji. Svi ili gotovo svi smo, nažalost, u porodici imali nekoga koga je uzela ta bolest. Stari ljudi kažu da je, kada te pokosi srce, "fina smrt" i da se taj i taj "nije mučio". Kada neko oboli od raka i umre, onda uglavnom kažu "da se jadan čovjek napatio". Meni je ta bolest odnijela jednog od ljudi koje sam volio najviše na svijetu.
Moj dedo je bio čovjek koji me je odgojio. Volio sam ga u nekim trenucima i više od svojih roditelja. Kada se razbolio, doktori su rekli maksimalno tri mjeseca, izdržao je deset. Gledao sam svaki dan njegovo onemoćalo tijelo i nadao se da će nekim čudom da ozdravi. U posljednjim mjesecima snaga ga je toliko napustila da sam ga ja ujutro brijao, jer dedo naviku redovnog brijanja nije želio da prekine čak ni u najtežim trenucima. Iako sam bio tupavi balavac negdje u dubini duše bio sam svjestan situacije. Mama je kriomice plakala, a otac je uglavnom gledao nijemo u tačku na zidu. Ja nisam mogao da plačem, čak ni kada je umro. Okamenio sam. Postavljao sam pitanje koje se valjda postavlja u tim godinama. Kako neko koga voliš može da umire pred tvojim očima, a da ti ne možeš ništa da uradiš? Kasnije shvatiš da rijetki i zaista sretni pobjede tu bolest.
Slučajevi poput Lancea Armstronga se dese valjda jednom u sto miliona. On je bio prvi za kojeg sam čuo da je pobjedio rak i zatim postao vanserijski pobjednik. Što je neuporedivo važnije od sporta i svih priznanja, vratio je nadu, vjeru u život, vjeru da voljom i pozitivnim razmišljanjem možeš da pobjediš sve. Jordan, Schumacher, Maier, Ronaldo, svi su mi izgledali kao patuljci naspram Armstronga.
Priču o Lanceu Armstrongu sam prvi put gledao na CNN-u. Lance se vraćao nakon više od godinu dana borbe sa rakom. Bio je izliječen i trenirao je za povratak na Tour de France. Samo 15-ak mjeseci ranije, Lance je važio za vrlo talentovanog biciklistu koji je morao da odustane sa TDF-a zbog malaksalosti. Doktoru se javio dva mjeseca kasnije, nakon što je počeo da iskašljava krv. Pregled je bio brz, a dijagnoza katastrofalna. Rak testisa koji je metastazirao na stomak, pluća i mozak. Operacija hitna, šanse za preživljavanje - kako to američki doktori vole da formulišu - ispod 40%.
Njegova slika iz bolnice učinila je da se naježim kao malo kada u životu. Obrijana glava, desetine cjevčica priključenih na ruke i usta, ispijeno lice. To ispijeno lice je nešto što uvijek pamtiš kada vidiš oboljelog od raka. Obrazi koji ne postoje, oči koje gube sjaj. To lice je nešto što nikada ne možeš da izbaciš iz glave. Suze nisam mogao da zaustavim. Od tada sam redovno pratio šta se događa sa Lanceom Armstrongom. Podignutih ruku u zrak ponosno gledao kako pobjedonosno završava etape ili vrti pedale kroz Jelisejska žuta polja odjeven u žutu majicu i osvaja jedan, drugi, treći, četvrti, peti, šesti, sedmi...Tour de France. Volja pobjeđuje sve.
Autobiografiju sam pročitao barem deset puta. Uz njegov dokumentarac plakao neprekidno. Uopšte nikada u životu nisam gledao nešto što bolje motiviše od dokumentarnog filma o Lanceu Armstrongu. Scena u kojoj Armstrong nakon operacija, hemoterapija, tone lijekova lomi, ali doslovno lomi Jana Ullricha u brdskoj etapi i zatim se okreće i vrišti ka nemoćnom Janu "Come on!!,Come on!!" učinila je da pomislim kako mogu da pomjerim zid. Odmah sam otrčao da igram basket. Bez obzira na doping, niko nikada nije vozio brdske etape kao Lance Armstrong. Kao da gledate bicikliste među kojima je čovjek na motoru koji se polako udaljava i niko ne može da mu se približi.
Kada sam svojevremeno pisao tekst o jednom od najdražih igrača, Alonzo Mourningu, sjetio sam se njegovih riječi na pitanje šta mu je dalo snage tokom bolesti i transplantacije bubrega. Odgovor je bio: "Lance Armstrong. Njegova knjiga koju nisam ispuštao iz ruku i njegove riječi tokom telefonskih razgovora su mi dale vjeru da mogu da preživim sve ovo".
Lance je svojom životnom pričom i sportskim pobjedama inspirisao milione ljudi. Osnovao je fondaciju LiveStrong koja je za borbu protiv raka prikupila gotovo 350 miliona dolara, a žute narukvice LiveStrong su postale apsolutni hit.
Uvijek odličan pred kamerama, Lance je postao jedan od najtraženijih govornika na svijetu. Posjećivao je naučne tribine, univerzitetete, bolnice, gdje su ga ljudi dodirivali kao da će tako na sebe prenijeti dio njegove aure, kao da će dodirom porasti šanse i za njihovo ozdravljenje. Gledao sam na CBS-u kako su oboljelima od raka u SAD-u tokom mučnih hemoterapija puštani Lanceovi finiši kroz Jelisejska polja. Njegovi trijumfalni ulasci u cilj Tour De Francea su činili da se bolesni grle od radosti kao da se to dešava upravo u tom trenutku, kao da nije snimak trke. Nije ih bilo briga. Nisu znali nijednog biciklistu osim Lancea Armstronga. On je sjedio u toj istoj stolici. On je primao te iste užasne terapije. On je sve to pobjedio. On je taj borac, on je ta nada.
Više se i ne sjećam koliko sam puta opsovao majku Gregu LeMondu. Čovjeku o kojem nisam znao ništa, osim da je par puta pobjedio na Tour de Franceu. Le Mond je prvi otvoreno prozivao Armstronga za doping, a moja reakcija je uvijek bila kako je u pitanju ogorčen čovjek kojem je krivo zbog uspjeha kolege. Pitao sam se zna li LeMond šta Armstrong znači ljudima, ismijavao njegova opažanja. Optužbe su se tokom godina gomilale, ali Lance je bio tako prokleto uvjerljiv u svojim demantima da nije bilo šanse da povjerujem u bilo šta drugo. Uostalom Lance Armstrong je na doping testiran 600 puta u karijeri i nikada nije pao, nijednom.
Kada sam svojevremeno pisao tekst o jednom od najdražih igrača, Alonzo Mourningu, sjetio sam se njegovih riječi na pitanje šta mu je dalo snage tokom bolesti i transplantacije bubrega. Odgovor je bio: "Lance Armstrong. Njegova knjiga koju nisam ispuštao iz ruku i njegove riječi tokom telefonskih razgovora su mi dale vjeru da mogu da preživim sve ovo".
Lance je svojom životnom pričom i sportskim pobjedama inspirisao milione ljudi. Osnovao je fondaciju LiveStrong koja je za borbu protiv raka prikupila gotovo 350 miliona dolara, a žute narukvice LiveStrong su postale apsolutni hit.
Uvijek odličan pred kamerama, Lance je postao jedan od najtraženijih govornika na svijetu. Posjećivao je naučne tribine, univerzitetete, bolnice, gdje su ga ljudi dodirivali kao da će tako na sebe prenijeti dio njegove aure, kao da će dodirom porasti šanse i za njihovo ozdravljenje. Gledao sam na CBS-u kako su oboljelima od raka u SAD-u tokom mučnih hemoterapija puštani Lanceovi finiši kroz Jelisejska polja. Njegovi trijumfalni ulasci u cilj Tour De Francea su činili da se bolesni grle od radosti kao da se to dešava upravo u tom trenutku, kao da nije snimak trke. Nije ih bilo briga. Nisu znali nijednog biciklistu osim Lancea Armstronga. On je sjedio u toj istoj stolici. On je primao te iste užasne terapije. On je sve to pobjedio. On je taj borac, on je ta nada.
Više se i ne sjećam koliko sam puta opsovao majku Gregu LeMondu. Čovjeku o kojem nisam znao ništa, osim da je par puta pobjedio na Tour de Franceu. Le Mond je prvi otvoreno prozivao Armstronga za doping, a moja reakcija je uvijek bila kako je u pitanju ogorčen čovjek kojem je krivo zbog uspjeha kolege. Pitao sam se zna li LeMond šta Armstrong znači ljudima, ismijavao njegova opažanja. Optužbe su se tokom godina gomilale, ali Lance je bio tako prokleto uvjerljiv u svojim demantima da nije bilo šanse da povjerujem u bilo šta drugo. Uostalom Lance Armstrong je na doping testiran 600 puta u karijeri i nikada nije pao, nijednom.
L' Equipe je objavio priču o njegovim sklonjenim nalazima urina koji su nakon naknadnog i novog načina testiranja potvrdili da je dopingovan. Međutim, nezavisna istraga nakon Lanceove tužbe je potvrdila da nalazi urina nisu testirani na provjeren i pouzdan način. Le Monde je objavio da se nakon operacije, tokom borbe sa rakom, Lance povjerio svojim doktorima kako je koristio doping u velikoj količni, a tome su svjedočili njegovi tadašnji prijatelji, bračni par - kolega biciklista Frankie Andreu i njegova žena Betsy, koju je Armstrong kasnije omalovažavao na svakom koraku. Međutim, kompletan doktorski tim je demantovao te navode.
Knjiga pod nazivom LA Confidentiel je prva publikacija u kojoj se detaljno opisuje Armstrongovo dopingovanje, ali ni ona nije uspjela da sruši mit o "čistom" Lanceu. Čak je i njih tužio i dobio na sudu.
Urušavanje je počelo kada je istupio bivši kolega Tyler Hamilton, te bivši pobjednik Tour de Francea Floyd Landis. I dok je Landis svojim nemuštim iskazima donekle uspio da se kompromituje, protiv Hamiltonovog nastupa odbrane nije bilo. Hamilton je čak izjavio da je Armstrong pao na doping testu 2001. godine tokom Tour de Suisse, ali da je to zataškala Međunarodna unija biciklista, odnosno njeni čelni ljudi. Zauzvrat je Armstrong njima "donirao" 125 hiljada dolara za navodnu borbu protiv dopinga.
Završni udarac Lanceu je zadala njegova "desna ruka", dugogodišnji kolega i saigrač, čovjek koji je učestvovao u svih sedam TDF pobjeda Lancea Armstronga, George Hincapie. Uz Armstronga, Hincapie je zaradio oko 15 miliona dolara. Mudro je sačekao kraj karijere i zatim dotukao svog mentora. Zauzvrat je dobio šest mjeseci suspenzije i brisanje rezultata od 2004. do 2006. godine. Pare mu niko neće tražiti nazad.
Armstrong je u jednom danu izgubio oko 75 miliona dolara. Otkazali su mu svi sponzori. Obrisani su mu svi rezultati, uključujući i sedam pobjeda na Tour de Franceu. Postao je najveći prevarant u sportu. Ne zbog dopinga. Tokom njegove sedmogodišnje dominacije na Tour de Franceu svi su bili dopingovani. To je javna činjenica. Ukoliko bi Međunarodna unija biciklista htjela da nekome drugome dodijeli prvo mjesto iz toga perioda - nema kome. Samo jedan testirani biciklista iz prvih 20 na TDF u periodu 1999-2005 nije pao na doping testu, tako da svi rezultati moraju da se brišu.
Znate već priču kako su oni koji prave doping uvijek tri koraka ispred onih koji se protiv njega bore. Ono što boli je Lanceovo besramno nijekanje i demantovanje optužbi. Kao najbolji glumac Lance je gledao sve u oči i bestidno lagao. Čak je agresivno napadao one koji su govorili istinu. Prijetio je na sve strane. Zavrtao ruke, zastrašivao, vršio pritiske preko uticajnih prijatelja. Na kraju je voda došla do grla.
Moje razočarenje traje još od oktobra, ali čekao sam Lancea da izađe u javnost i da se pokaje. Meni bi to bilo dovoljno. Donio je nadu onima kojima je zaista potrebna i zbog toga sam bio spreman da pređem preko svega. Ali, Lance je tokom intervjua sa Oprah Winfrey izgledao i zvučao kao čovjek bez duše. Čak je i priča o priznanju svom sinu izgledala lažno i namješteno. Zapitao sam da li je moguće da i to laže i u trenutku shvatio da jeste. Nisam imao snage da slušam dalje. Ugasio sam kompjuter.
Knjiga pod nazivom LA Confidentiel je prva publikacija u kojoj se detaljno opisuje Armstrongovo dopingovanje, ali ni ona nije uspjela da sruši mit o "čistom" Lanceu. Čak je i njih tužio i dobio na sudu.
Urušavanje je počelo kada je istupio bivši kolega Tyler Hamilton, te bivši pobjednik Tour de Francea Floyd Landis. I dok je Landis svojim nemuštim iskazima donekle uspio da se kompromituje, protiv Hamiltonovog nastupa odbrane nije bilo. Hamilton je čak izjavio da je Armstrong pao na doping testu 2001. godine tokom Tour de Suisse, ali da je to zataškala Međunarodna unija biciklista, odnosno njeni čelni ljudi. Zauzvrat je Armstrong njima "donirao" 125 hiljada dolara za navodnu borbu protiv dopinga.
Završni udarac Lanceu je zadala njegova "desna ruka", dugogodišnji kolega i saigrač, čovjek koji je učestvovao u svih sedam TDF pobjeda Lancea Armstronga, George Hincapie. Uz Armstronga, Hincapie je zaradio oko 15 miliona dolara. Mudro je sačekao kraj karijere i zatim dotukao svog mentora. Zauzvrat je dobio šest mjeseci suspenzije i brisanje rezultata od 2004. do 2006. godine. Pare mu niko neće tražiti nazad.
Armstrong je u jednom danu izgubio oko 75 miliona dolara. Otkazali su mu svi sponzori. Obrisani su mu svi rezultati, uključujući i sedam pobjeda na Tour de Franceu. Postao je najveći prevarant u sportu. Ne zbog dopinga. Tokom njegove sedmogodišnje dominacije na Tour de Franceu svi su bili dopingovani. To je javna činjenica. Ukoliko bi Međunarodna unija biciklista htjela da nekome drugome dodijeli prvo mjesto iz toga perioda - nema kome. Samo jedan testirani biciklista iz prvih 20 na TDF u periodu 1999-2005 nije pao na doping testu, tako da svi rezultati moraju da se brišu.
Znate već priču kako su oni koji prave doping uvijek tri koraka ispred onih koji se protiv njega bore. Ono što boli je Lanceovo besramno nijekanje i demantovanje optužbi. Kao najbolji glumac Lance je gledao sve u oči i bestidno lagao. Čak je agresivno napadao one koji su govorili istinu. Prijetio je na sve strane. Zavrtao ruke, zastrašivao, vršio pritiske preko uticajnih prijatelja. Na kraju je voda došla do grla.
Moje razočarenje traje još od oktobra, ali čekao sam Lancea da izađe u javnost i da se pokaje. Meni bi to bilo dovoljno. Donio je nadu onima kojima je zaista potrebna i zbog toga sam bio spreman da pređem preko svega. Ali, Lance je tokom intervjua sa Oprah Winfrey izgledao i zvučao kao čovjek bez duše. Čak je i priča o priznanju svom sinu izgledala lažno i namješteno. Zapitao sam da li je moguće da i to laže i u trenutku shvatio da jeste. Nisam imao snage da slušam dalje. Ugasio sam kompjuter.
Čovjek u kojem su milioni ljudi pronašli nadu je na kraju ispao patološki lažov i prevarant. Pljunuo je u lice svima i otišao na svoj ranč. Za njegov život nema brige, ostalo mu je 50-ak miliona dolara.
Kažu da je najveća kazna kada ostaneš sam u mraku sa svojom savjesću... Lanceu to nije problem, on savjesti nema...
(foto: Beta/AP)
Kažu da je najveća kazna kada ostaneš sam u mraku sa svojom savjesću... Lanceu to nije problem, on savjesti nema...
(foto: Beta/AP)
