Očekivao se juriš na titulu posebno nakon dovođenja Dwighta Howarda i Stevea Nasha. Mnogi su bili skeptični prema trenerskim sposobnostima Mikea Browna i isticali njegove godine u Clevelandu kao primjer da nije osoba za velike rezultate. Ipak i Brown bi trebalo da izvuče barem NBA finale sa nukleusom Bryant, Howard, Nash pa taman da ostatak ekipe sastavljaju svaku noć ispred Staples Centra? Ne.

Brown je otpušten iako je pokušao instaliranjem Princeton napada uz dovođenje jednog od stručnjaka za taj sistem - Eddie Jordana da osvježi svoje napadačke ideje, koje su uglavnom smatrane - rudimentarnim. Tekuća sezona Lakersa prijeti da preraste u najluđu ikada čak i po njihovim standardima. Upućeni kažu da u klubu trenutno tinja barem 15 različitih svađa.

Godinama naučiš da sa Lakersima nikada nije dosadno. Bez obzira da li se, što se uglavnom očekuje, borili za titulu ili tavorili u mediokritetstvu, Lakersi su ponosna franšiza, a zanimanje medija za ovaj tim je toliko da svaka, pa i najmanja sitnica, koja miriše na početak neke kontroverze završi na naslovnim stranama.

Odrastao sam prateći Magica, Kareema, Worthya, Scotta, Perkinsa i drugove. Stariji će se sjetiti kako je u vrh interesovanja odjednom dolutao Sedale Threatt nakon što je Magic zaražen virusom HIV-a i postao jedna od glavnih priča u NBA (Kasnije ćemo saznati da je Threatt imao i 14 djece sa valjda 10 ili 11 različitih žena i da nijednoj nije plaćao alimentaciju). Threattove identične statistike u recimo Millwaukeeu ili Dallasu ne bi značile gotovo ništa ali u LA Timesu su značile dovoljan broj članaka o tome kako "nije lako hodati Magicovim stopama ali momak po imenu Sedale radi sasvim dobar posao".

(Kada sam prvi put vidio Davida Riversa u dresu Olympiacosa danima sam razbijao glavu odakle mi je poznat. Onda sam gledajući na kaseti utakmicu Lakersa iz '89 nakon kontre i asistencije bez gledanja Magica za Byrona Scotta ugledao Riversa kako frenetično vrti peškir na kraju klupe u znak odobravanja. Igrač Riversovog kvaliteta je u Lakersima bio dobar samo za mahanje peškirom).

Kada se pomene ime Kobea Bryanta u posljednje vrijeme uvijek se sjetim njegove rečenice iz knjige "Posljednja sezona", u kojoj je Phil Jackson jednog od najboljih igrača današnjice rastavio na proste faktore, a zatim se vratio i vodio ga do dvije titule NBA prvaka (To valjda samo Philu može da prođe).

Tokom utakmice sa Utahom Bryant je imao velikih problema sa realizacijom. Phil ga je izveo iz igre i pokušao na lijep način da mu skrene pažnju na... "veliki broj nerezonskih šuteva". Bryant je procijedio kroz zube: "Treneru, samo da me krene šut, j..... im mater!!" Ta rečenica i onaj snimak sa utakmice protiv Orlanda kada Matt Barnes pokuša trzajem lopte ka licu da uplaši Bryanta, a ovaj hladan kao led nastavi da ga gleda bez ijednog treptaja su dvije stvari koje mi iz nekog razloga uvijek u posljednje vrijeme prvo idu uz Kobeovo ime.

Kobea sam upoznao tokom finala 2008. godine protiv Celticsa i ostao do kraja pozitivno iznenađen. Nikada nisam sreo veću zvijezdu koja više zna o ostalim igračima od Bryanta. Iako je u toku bilo NBA finale, iako se žestoko mučio protiv odbrane Celticsa, Kobe je već tada pomalo gledao protivnike SAD-a na predstojećim Olimpijskim igrama u Pekingu. Gledao je Špance u nekoj utakmici protiv Portugala i zatim, mrtav-hladan ispalio: "Onaj tip Ehora (čovjek se preziva Evora) je izuzetno snažan. Baš nezgodan igrač".

Sama činjenica da neko poput Bryanta zna startnog centra portugalske reprezentacije govori koliki je Kobe košarkaški štreber i koliko se razlikuje u tom segmentu od ostalih velikih zvjezda u svim sportovima. Vrlo često susreti sa takvim ljudima su razočarenja, jer intervjui budu pojam suhoparnosti i odgovora po koje bolje i da niste dolazili. Sa Bryantom to jednostavno nije slučaj.

Kada se pojavio svi su bili zapanjeni jednom njegovom osobinom - nevjerovatnim samopouzdanjem, koje je vrlo često prelazilo u gotovo bezobraznu aroganciju. Bryant je kao 17-godišnjak imao individualni trening za Lakerse na kojem je igrao protiv Michaela Coopera. Sve to je gledao i Jerry West, koji je već nakon 10 minuta napustio trening i svom asistentu rekao "Dovoljno sam vidio. Bolji je od svakog beka kojeg imamo trenutno u timu". Bryant je na terenu razorio Coopera, koji je u svoje vrijeme važio za jednog od najboljih defanzivaca.

Svi koji prate Kobea pamte ona četiri air-balla koja je ispalio u playoffu protiv Utaha u eliminacionoj utakmici za Lakerse. "Nema puno igrača koji imaju petlju da šutnu te lopte", godinama kasnije priznao je njegov vjerovatno najveći neprijatelj Shaquille O'Neal.

Koji uopšte igrač može sa 18 godina u najvažnijoj utakmici dotadašnje karijere promašiti u prelomnim trenucima utakmice četiri puta i to kompletnu konstrukciju koša i onda se naredne sezone vratiti jači i bez ikakvih psihičkih posljedica. Samo Kobe. Kakva je to mentalna snaga 18 -godišnjeg dječaka koji debelo omane u svom debiju na najvećoj sceni i to ga ne sputa, naprotiv. Kobe je dio objašnjenja dao prošle godine...

"Ne igram da bih se dopao j...... kritičarima. Igram iz svog uživanja i ljubavi prema košarci. Igram za pobjedu. To su stvari za koje živim. Kada je neizvjesna tekma dosta igrača se uplaši pritiska. Plaše se šta će drugi ljudi reći o njima ako pogriješe ili promaše. Ja taj strah nemam. To mi omogućava da brzo zaboravim loše poteze i promašaje te da nastavim da šutiram i igram svoju igru".

(Čovjek zaista puno psuje u svojim izjavama. Šta da se radi.)

Kada Bryant pomene da daje sve za pobjedu odmah se sjetim riječi jednog od najvećih košarkaških umova, legendarnog Texa Wintera... "Kobe zna kako se košarka igra na pravi način, ali često ne želi da tako igra. Za njega pobjeda često nije pobjeda ako nije došla onako kako je on zamislio".

Tu dolazimo do misterije koja traje već 17 godina. Da li Bryant daje sve za pobjedu svoje ekipe pa makar to značilo da radi neke druge stvari osim bjesomučnog šutiranja i pokušaja da uništi direktnog čuvara. Vrlo često odgovor je ne. Uostalom on je bio glavni razlog odlaska O'Neala i Phila Jacksona iz Lakersa koji su vrlo lako mogli vladati ligom prethodnih 10 godina. Bryant je žeilo da bude prva violina, što je uostalom i direktno priznao Philu Jacksonu u njihovom posljednjem razgovoru, na kraju sezone 2003/04. U tom periodu Bryant je započeo svađu sa Ray Allenom koja traje i danas. Razlog je sljedeća Rayova izjava...

"Bryant će ove sezone igrati vrlo sebično (2004/05). Jednostavno osjeća potrebu da pokaže ljudima u ovoj ligi i navijačima da mu bolje ide bez Shaqa. Kobeu sada nije jasno da mu trebaju dva i po dobra igrača uz njega kako bi tim bio dobar u playoffu i eventualno napao titulu šampiona. Za godinu ili dvije kada vidi da ne ide, zvaće Jerry Bussa i tražiti pojačanja ili će tražiti da ga mijenjaju u neki drugi tim".

Ray je ovakvu izjavu dao u oktobru 2004 godine. Ipak Lakersi su uspjeli da za dvije kese slatkiša dovedu Pau Gasola i osvoje dvije titule prvaka pet godina kasnije. U međuvremenu Bryant je bio najbolji strijelac lige, Lakersi su propuštali playoff ili ispadali u prvom krugu. I da, Bryant je u nekoliko navrata tražio trade zbog toga što nije bio okružen "adekvatnim i sposobnim" igračima.

"U ovoj ligi postoje samo dvojica pravih košarkaških ubica."

Kobe je ovo izgovorio prije tačno 11 godina. Mislio je na sebe i tada člana Washington Wizardsa Michaela Jordana. Bryant je bez obzira na svu aroganciju sadržanu u ovoj izjavi, zaista to. Autentični, nemilosrdni košarkaški ubica. Kobe je prvo nemilosrdan prema sebi zatim prema roditeljima, saigračima, trenerima, novinarima i tako redom. Tokom ljeta su poznati Bryantovi treninzi u tri ili pet ujutro. Kako je stariji stalno se trudi da pravilnom ishranom produži svoj igrački vijek (81 poen Torontu je ubacio nakon što je "zgužvao" pepperoni pizzu i popio litar coca cole). Išao je u Njemačku na eksperimentalnu terapiju koljena kako bi riješio hronične bolove koje je trpio iz utakmice u utakmicu. Bryant je igrao u kontinuitetu sa dva polomljena prsta na desnoj, šuterskoj ruci.

Njegova sposobnost da izblokira vanjski uticaj i odigra na vrhunskom nivou u trenucima kada mu se svijet ruši je nešto što samo on posjeduje u novoj generaciji igrača (To ću zauvijek da pamtim. Način na koji je igrao playoff između pojavljivanja u sudnici tokom famozne optužbe za silovanje. Čovjek se na utakmicama protiv San Antonija pojavljivao bukvalno na pola zagrijavanja i zatim uništavao Spurse, kao da na njima liječi sve frustracije. Pogledajte te utakmice. Njegova igra i hladnokrvnost je fascinantna.)

Opet, ta igračka nemilosrdnost se uglavnom manifestovala u najgorem obliku u svim situacijama van terena. Bryant se na ovaj ili onaj način posvađao sa većinom saigrača. Pretukao je Samaki Walkera. O odnosu sa Shaqom znate sve. Svađao se sa Karlom Maloneom, sa Philom Jacksonom. Postao je jedini superstar protiv kojeg je njegov trener napisao čitavu knjigu. Nije pričao sa roditeljima čak tri godine zato što je želio da oženi sadašnju suprugu Vanessu, čemu su se mama i tata usprotivili. Nije ih ni pozvao na vjenčanje. Javno je kritikovao 90% uprave Lakersa te svoje omiljene mete Pau Gasola (uglavnom bez razloga) i Andrew Bynuma (uglavnom opravdano). Iz nekog bizarnog razloga i dalje vodi medijski rat protiv Smusha Parkera!? (Vidjeli ste kako Parker izgleda sa ginekomastijom u dresu Cibone. Zašto ga Bryant dokači svako malo, ostaje nejasno.)

I ova sezona Lakersa izgleda kao katastrofa u najavi. Nakon otkaza Brownu tim je par utakmica vodio Bernie Bickerstaff. Svi su očekivali dolazak Phila Jacksona (kojem je u ponoć saopšteno telefonom da neće biti trener. Navodno je i Kobe favorizovao D'Antonija), ali na klupu je sjeo Mike D'Antoni (Glavna šala među navijačima Lakersa sada je izrada trenerske aplikacije na androidu za Mikea D'Antonija)

Bryant je odmah raspalio po menadžmentu Lakersa na čelu sa potpuno izgubljenim sinom Jerry Bussa. Svoju porciju je dobio i dežurni krivac Mitch Kupchak. Zatim su na red došli saigrači, gdje Kobe ima poseban pik na Dwighta Howarda, kojem je do sada udijelio i kompliment "Nemaš pojma kako se osvajaju titule".

To je vjerovatno najgora moguća kombinacija. Kobe je posebno alergičan na centre kojima košarka baš i nije prva stvar u životu. Howard definitivno nije isti nakon operacije leđa. Napadački je uvijek bio ispodprosječan, svoju igru gotovo da nije unaprijedio od dolaska u ligu, a kada nema dovoljno lopti, onda se kao i svaki centar duri i neće da igra odbranu. Operacija je za sada poništila njegovu eksplozivnost u skoku i Howard odjednom mora više da razmišlja u igri, što ne izgleda posebno dobro.

Uz svu muku Lakersa... sporost, nepostojanje odbrane u tranziciji i užasan protok lopte nadovezala se i tvrdoglavost Mikea D'Antonija, koji očajno rješava situaciju sa Pau Gasolom (Da li je moguće da Earl Clark dobija prednost nad Gasolom u bilo kojem univerzumu i sistemu). Kako sada stvari stoje teško da će Pau dočekati kraj sezone u Los Angelesu jer D'Antoni po svaku cijenu želi krilnog centra sa dobrim šutom za tri poena!? (Kako neko može ne uklopiti Pau Gasola u bilo koji sistem je za plakanje. Govorimo o igraču koji je u sedmoj utakmici finala 2010. bio daleko najbolji igrač Lakersa, koji je totalno izdominirao finale Olimpijade u Londonu protiv SAD-a prije šest mjeseci.)

Uhvatio sam sebe kako u posljednjih par sedmica potajno navijam za Kobea. Jednostavno, playoff bez Lakersa i njega nije isti. Bryant je u posljednja dva meča podijelio 28 asistencija i sada ostaje da vidimo da li su to bile tradicionalne tri utakmice u sezoni gdje se pojavi humanitarni Kobe koji dijeli lopte na sve strane, a zatim se opet vraća svojim provjerenim vrijednostima, odnosno šutiranju 35 lopti po tekmi, ili je u pitanju neki novi stil koji će da potraje.

Lakersi će ove sezone trebati svaku Kobeovu asistenciju i svaki rezonski šut i potez kako bi se dokopali playoffa, o tituli u ovom trenutku malo ko razmišlja. Čovjek koji je osvojio pet titula, pogodio čitavo skladište odlučujućih šuteva, čovjek koji nam je podario 81 poen u jednom meču, koji je iz sudnice rješavao playoff utakmice, koji je vratio svjetski košarkaški poredak maestralnom završnicom protiv Španije u Pekingu dok su većini saigrača klecala koljena, izgleda će košarkašku penziju dočekati loveći rekord Kareema Abdul Jabbara.

Ja i dalje sanjam finale Miami - Lakers i konačni sudar Lebron - Kobe, koji nam je izmakao 2009. godine...pa makar morao da navijam za Bryanta... do NBA finala...

(foto: Beta/AP, Guliver/Getty Images)

Očekivao se juriš na titulu posebno nakon dovođenja Dwighta Howarda i Stevea Nasha. Mnogi su bili skeptični prema trenerskim sposobnostima Mikea Browna i isticali njegove godine u Clevelandu kao primjer da nije osoba za velike rezultate. Ipak i Brown bi trebalo da izvuče barem NBA finale sa nukleusom Bryant, Howard, Nash pa taman da ostatak ekipe sastavljaju svaku noć ispred Staples Centra? Ne.

Brown je otpušten iako je pokušao instaliranjem Princeton napada uz dovođenje jednog od stručnjaka za taj sistem - Eddie Jordana da osvježi svoje napadačke ideje, koje su uglavnom smatrane - rudimentarnim. Tekuća sezona Lakersa prijeti da preraste u najluđu ikada čak i po njihovim standardima. Upućeni kažu da u klubu trenutno tinja barem 15 različitih svađa.

Godinama naučiš da sa Lakersima nikada nije dosadno. Bez obzira da li se, što se uglavnom očekuje, borili za titulu ili tavorili u mediokritetstvu, Lakersi su ponosna franšiza, a zanimanje medija za ovaj tim je toliko da svaka, pa i najmanja sitnica, koja miriše na početak neke kontroverze završi na naslovnim stranama.

Odrastao sam prateći Magica, Kareema, Worthya, Scotta, Perkinsa i drugove. Stariji će se sjetiti kako je u vrh interesovanja odjednom dolutao Sedale Threatt nakon što je Magic zaražen virusom HIV-a i postao jedna od glavnih priča u NBA (Kasnije ćemo saznati da je Threatt imao i 14 djece sa valjda 10 ili 11 različitih žena i da nijednoj nije plaćao alimentaciju). Threattove identične statistike u recimo Millwaukeeu ili Dallasu ne bi značile gotovo ništa ali u LA Timesu su značile dovoljan broj članaka o tome kako "nije lako hodati Magicovim stopama ali momak po imenu Sedale radi sasvim dobar posao".

(Kada sam prvi put vidio Davida Riversa u dresu Olympiacosa danima sam razbijao glavu odakle mi je poznat. Onda sam gledajući na kaseti utakmicu Lakersa iz '89 nakon kontre i asistencije bez gledanja Magica za Byrona Scotta ugledao Riversa kako frenetično vrti peškir na kraju klupe u znak odobravanja. Igrač Riversovog kvaliteta je u Lakersima bio dobar samo za mahanje peškirom).

Kada se pomene ime Kobea Bryanta u posljednje vrijeme uvijek se sjetim njegove rečenice iz knjige "Posljednja sezona", u kojoj je Phil Jackson jednog od najboljih igrača današnjice rastavio na proste faktore, a zatim se vratio i vodio ga do dvije titule NBA prvaka (To valjda samo Philu može da prođe).

Tokom utakmice sa Utahom Bryant je imao velikih problema sa realizacijom. Phil ga je izveo iz igre i pokušao na lijep način da mu skrene pažnju na... "veliki broj nerezonskih šuteva". Bryant je procijedio kroz zube: "Treneru, samo da me krene šut, j..... im mater!!" Ta rečenica i onaj snimak sa utakmice protiv Orlanda kada Matt Barnes pokuša trzajem lopte ka licu da uplaši Bryanta, a ovaj hladan kao led nastavi da ga gleda bez ijednog treptaja su dvije stvari koje mi iz nekog razloga uvijek u posljednje vrijeme prvo idu uz Kobeovo ime.

Kobea sam upoznao tokom finala 2008. godine protiv Celticsa i ostao do kraja pozitivno iznenađen. Nikada nisam sreo veću zvijezdu koja više zna o ostalim igračima od Bryanta. Iako je u toku bilo NBA finale, iako se žestoko mučio protiv odbrane Celticsa, Kobe je već tada pomalo gledao protivnike SAD-a na predstojećim Olimpijskim igrama u Pekingu. Gledao je Špance u nekoj utakmici protiv Portugala i zatim, mrtav-hladan ispalio: "Onaj tip Ehora (čovjek se preziva Evora) je izuzetno snažan. Baš nezgodan igrač".

Sama činjenica da neko poput Bryanta zna startnog centra portugalske reprezentacije govori koliki je Kobe košarkaški štreber i koliko se razlikuje u tom segmentu od ostalih velikih zvjezda u svim sportovima. Vrlo često susreti sa takvim ljudima su razočarenja, jer intervjui budu pojam suhoparnosti i odgovora po koje bolje i da niste dolazili. Sa Bryantom to jednostavno nije slučaj.

Kada se pojavio svi su bili zapanjeni jednom njegovom osobinom - nevjerovatnim samopouzdanjem, koje je vrlo često prelazilo u gotovo bezobraznu aroganciju. Bryant je kao 17-godišnjak imao individualni trening za Lakerse na kojem je igrao protiv Michaela Coopera. Sve to je gledao i Jerry West, koji je već nakon 10 minuta napustio trening i svom asistentu rekao "Dovoljno sam vidio. Bolji je od svakog beka kojeg imamo trenutno u timu". Bryant je na terenu razorio Coopera, koji je u svoje vrijeme važio za jednog od najboljih defanzivaca.

Svi koji prate Kobea pamte ona četiri air-balla koja je ispalio u playoffu protiv Utaha u eliminacionoj utakmici za Lakerse. "Nema puno igrača koji imaju petlju da šutnu te lopte", godinama kasnije priznao je njegov vjerovatno najveći neprijatelj Shaquille O'Neal.

Koji uopšte igrač može sa 18 godina u najvažnijoj utakmici dotadašnje karijere promašiti u prelomnim trenucima utakmice četiri puta i to kompletnu konstrukciju koša i onda se naredne sezone vratiti jači i bez ikakvih psihičkih posljedica. Samo Kobe. Kakva je to mentalna snaga 18 -godišnjeg dječaka koji debelo omane u svom debiju na najvećoj sceni i to ga ne sputa, naprotiv. Kobe je dio objašnjenja dao prošle godine...

"Ne igram da bih se dopao j...... kritičarima. Igram iz svog uživanja i ljubavi prema košarci. Igram za pobjedu. To su stvari za koje živim. Kada je neizvjesna tekma dosta igrača se uplaši pritiska. Plaše se šta će drugi ljudi reći o njima ako pogriješe ili promaše. Ja taj strah nemam. To mi omogućava da brzo zaboravim loše poteze i promašaje te da nastavim da šutiram i igram svoju igru".

(Čovjek zaista puno psuje u svojim izjavama. Šta da se radi.)

Kada Bryant pomene da daje sve za pobjedu odmah se sjetim riječi jednog od najvećih košarkaških umova, legendarnog Texa Wintera... "Kobe zna kako se košarka igra na pravi način, ali često ne želi da tako igra. Za njega pobjeda često nije pobjeda ako nije došla onako kako je on zamislio".

Tu dolazimo do misterije koja traje već 17 godina. Da li Bryant daje sve za pobjedu svoje ekipe pa makar to značilo da radi neke druge stvari osim bjesomučnog šutiranja i pokušaja da uništi direktnog čuvara. Vrlo često odgovor je ne. Uostalom on je bio glavni razlog odlaska O'Neala i Phila Jacksona iz Lakersa koji su vrlo lako mogli vladati ligom prethodnih 10 godina. Bryant je žeilo da bude prva violina, što je uostalom i direktno priznao Philu Jacksonu u njihovom posljednjem razgovoru, na kraju sezone 2003/04. U tom periodu Bryant je započeo svađu sa Ray Allenom koja traje i danas. Razlog je sljedeća Rayova izjava...

"Bryant će ove sezone igrati vrlo sebično (2004/05). Jednostavno osjeća potrebu da pokaže ljudima u ovoj ligi i navijačima da mu bolje ide bez Shaqa. Kobeu sada nije jasno da mu trebaju dva i po dobra igrača uz njega kako bi tim bio dobar u playoffu i eventualno napao titulu šampiona. Za godinu ili dvije kada vidi da ne ide, zvaće Jerry Bussa i tražiti pojačanja ili će tražiti da ga mijenjaju u neki drugi tim".

Ray je ovakvu izjavu dao u oktobru 2004 godine. Ipak Lakersi su uspjeli da za dvije kese slatkiša dovedu Pau Gasola i osvoje dvije titule prvaka pet godina kasnije. U međuvremenu Bryant je bio najbolji strijelac lige, Lakersi su propuštali playoff ili ispadali u prvom krugu. I da, Bryant je u nekoliko navrata tražio trade zbog toga što nije bio okružen "adekvatnim i sposobnim" igračima.

"U ovoj ligi postoje samo dvojica pravih košarkaških ubica."

Kobe je ovo izgovorio prije tačno 11 godina. Mislio je na sebe i tada člana Washington Wizardsa Michaela Jordana. Bryant je bez obzira na svu aroganciju sadržanu u ovoj izjavi, zaista to. Autentični, nemilosrdni košarkaški ubica. Kobe je prvo nemilosrdan prema sebi zatim prema roditeljima, saigračima, trenerima, novinarima i tako redom. Tokom ljeta su poznati Bryantovi treninzi u tri ili pet ujutro. Kako je stariji stalno se trudi da pravilnom ishranom produži svoj igrački vijek (81 poen Torontu je ubacio nakon što je "zgužvao" pepperoni pizzu i popio litar coca cole). Išao je u Njemačku na eksperimentalnu terapiju koljena kako bi riješio hronične bolove koje je trpio iz utakmice u utakmicu. Bryant je igrao u kontinuitetu sa dva polomljena prsta na desnoj, šuterskoj ruci.

Njegova sposobnost da izblokira vanjski uticaj i odigra na vrhunskom nivou u trenucima kada mu se svijet ruši je nešto što samo on posjeduje u novoj generaciji igrača (To ću zauvijek da pamtim. Način na koji je igrao playoff između pojavljivanja u sudnici tokom famozne optužbe za silovanje. Čovjek se na utakmicama protiv San Antonija pojavljivao bukvalno na pola zagrijavanja i zatim uništavao Spurse, kao da na njima liječi sve frustracije. Pogledajte te utakmice. Njegova igra i hladnokrvnost je fascinantna.)

Opet, ta igračka nemilosrdnost se uglavnom manifestovala u najgorem obliku u svim situacijama van terena. Bryant se na ovaj ili onaj način posvađao sa većinom saigrača. Pretukao je Samaki Walkera. O odnosu sa Shaqom znate sve. Svađao se sa Karlom Maloneom, sa Philom Jacksonom. Postao je jedini superstar protiv kojeg je njegov trener napisao čitavu knjigu. Nije pričao sa roditeljima čak tri godine zato što je želio da oženi sadašnju suprugu Vanessu, čemu su se mama i tata usprotivili. Nije ih ni pozvao na vjenčanje. Javno je kritikovao 90% uprave Lakersa te svoje omiljene mete Pau Gasola (uglavnom bez razloga) i Andrew Bynuma (uglavnom opravdano). Iz nekog bizarnog razloga i dalje vodi medijski rat protiv Smusha Parkera!? (Vidjeli ste kako Parker izgleda sa ginekomastijom u dresu Cibone. Zašto ga Bryant dokači svako malo, ostaje nejasno.)

I ova sezona Lakersa izgleda kao katastrofa u najavi. Nakon otkaza Brownu tim je par utakmica vodio Bernie Bickerstaff. Svi su očekivali dolazak Phila Jacksona (kojem je u ponoć saopšteno telefonom da neće biti trener. Navodno je i Kobe favorizovao D'Antonija), ali na klupu je sjeo Mike D'Antoni (Glavna šala među navijačima Lakersa sada je izrada trenerske aplikacije na androidu za Mikea D'Antonija)

Bryant je odmah raspalio po menadžmentu Lakersa na čelu sa potpuno izgubljenim sinom Jerry Bussa. Svoju porciju je dobio i dežurni krivac Mitch Kupchak. Zatim su na red došli saigrači, gdje Kobe ima poseban pik na Dwighta Howarda, kojem je do sada udijelio i kompliment "Nemaš pojma kako se osvajaju titule".

To je vjerovatno najgora moguća kombinacija. Kobe je posebno alergičan na centre kojima košarka baš i nije prva stvar u životu. Howard definitivno nije isti nakon operacije leđa. Napadački je uvijek bio ispodprosječan, svoju igru gotovo da nije unaprijedio od dolaska u ligu, a kada nema dovoljno lopti, onda se kao i svaki centar duri i neće da igra odbranu. Operacija je za sada poništila njegovu eksplozivnost u skoku i Howard odjednom mora više da razmišlja u igri, što ne izgleda posebno dobro.

Uz svu muku Lakersa... sporost, nepostojanje odbrane u tranziciji i užasan protok lopte nadovezala se i tvrdoglavost Mikea D'Antonija, koji očajno rješava situaciju sa Pau Gasolom (Da li je moguće da Earl Clark dobija prednost nad Gasolom u bilo kojem univerzumu i sistemu). Kako sada stvari stoje teško da će Pau dočekati kraj sezone u Los Angelesu jer D'Antoni po svaku cijenu želi krilnog centra sa dobrim šutom za tri poena!? (Kako neko može ne uklopiti Pau Gasola u bilo koji sistem je za plakanje. Govorimo o igraču koji je u sedmoj utakmici finala 2010. bio daleko najbolji igrač Lakersa, koji je totalno izdominirao finale Olimpijade u Londonu protiv SAD-a prije šest mjeseci.)

Uhvatio sam sebe kako u posljednjih par sedmica potajno navijam za Kobea. Jednostavno, playoff bez Lakersa i njega nije isti. Bryant je u posljednja dva meča podijelio 28 asistencija i sada ostaje da vidimo da li su to bile tradicionalne tri utakmice u sezoni gdje se pojavi humanitarni Kobe koji dijeli lopte na sve strane, a zatim se opet vraća svojim provjerenim vrijednostima, odnosno šutiranju 35 lopti po tekmi, ili je u pitanju neki novi stil koji će da potraje.

Lakersi će ove sezone trebati svaku Kobeovu asistenciju i svaki rezonski šut i potez kako bi se dokopali playoffa, o tituli u ovom trenutku malo ko razmišlja. Čovjek koji je osvojio pet titula, pogodio čitavo skladište odlučujućih šuteva, čovjek koji nam je podario 81 poen u jednom meču, koji je iz sudnice rješavao playoff utakmice, koji je vratio svjetski košarkaški poredak maestralnom završnicom protiv Španije u Pekingu dok su većini saigrača klecala koljena, izgleda će košarkašku penziju dočekati loveći rekord Kareema Abdul Jabbara.

Ja i dalje sanjam finale Miami - Lakers i konačni sudar Lebron - Kobe, koji nam je izmakao 2009. godine...pa makar morao da navijam za Bryanta... do NBA finala...

(foto: Beta/AP, Guliver/Getty Images)

Očekivao se juriš na titulu posebno nakon dovođenja Dwighta Howarda i Stevea Nasha. Mnogi su bili skeptični prema trenerskim sposobnostima Mikea Browna i isticali njegove godine u Clevelandu kao primjer da nije osoba za velike rezultate. Ipak i Brown bi trebalo da izvuče barem NBA finale sa nukleusom Bryant, Howard, Nash pa taman da ostatak ekipe sastavljaju svaku noć ispred Staples Centra? Ne.

Brown je otpušten iako je pokušao instaliranjem Princeton napada uz dovođenje jednog od stručnjaka za taj sistem - Eddie Jordana da osvježi svoje napadačke ideje, koje su uglavnom smatrane - rudimentarnim. Tekuća sezona Lakersa prijeti da preraste u najluđu ikada čak i po njihovim standardima. Upućeni kažu da u klubu trenutno tinja barem 15 različitih svađa.

Godinama naučiš da sa Lakersima nikada nije dosadno. Bez obzira da li se, što se uglavnom očekuje, borili za titulu ili tavorili u mediokritetstvu, Lakersi su ponosna franšiza, a zanimanje medija za ovaj tim je toliko da svaka, pa i najmanja sitnica, koja miriše na početak neke kontroverze završi na naslovnim stranama.

Odrastao sam prateći Magica, Kareema, Worthya, Scotta, Perkinsa i drugove. Stariji će se sjetiti kako je u vrh interesovanja odjednom dolutao Sedale Threatt nakon što je Magic zaražen virusom HIV-a i postao jedna od glavnih priča u NBA (Kasnije ćemo saznati da je Threatt imao i 14 djece sa valjda 10 ili 11 različitih žena i da nijednoj nije plaćao alimentaciju). Threattove identične statistike u recimo Millwaukeeu ili Dallasu ne bi značile gotovo ništa ali u LA Timesu su značile dovoljan broj članaka o tome kako "nije lako hodati Magicovim stopama ali momak po imenu Sedale radi sasvim dobar posao".

(Kada sam prvi put vidio Davida Riversa u dresu Olympiacosa danima sam razbijao glavu odakle mi je poznat. Onda sam gledajući na kaseti utakmicu Lakersa iz '89 nakon kontre i asistencije bez gledanja Magica za Byrona Scotta ugledao Riversa kako frenetično vrti peškir na kraju klupe u znak odobravanja. Igrač Riversovog kvaliteta je u Lakersima bio dobar samo za mahanje peškirom).

Kada se pomene ime Kobea Bryanta u posljednje vrijeme uvijek se sjetim njegove rečenice iz knjige "Posljednja sezona", u kojoj je Phil Jackson jednog od najboljih igrača današnjice rastavio na proste faktore, a zatim se vratio i vodio ga do dvije titule NBA prvaka (To valjda samo Philu može da prođe).

Tokom utakmice sa Utahom Bryant je imao velikih problema sa realizacijom. Phil ga je izveo iz igre i pokušao na lijep način da mu skrene pažnju na... "veliki broj nerezonskih šuteva". Bryant je procijedio kroz zube: "Treneru, samo da me krene šut, j..... im mater!!" Ta rečenica i onaj snimak sa utakmice protiv Orlanda kada Matt Barnes pokuša trzajem lopte ka licu da uplaši Bryanta, a ovaj hladan kao led nastavi da ga gleda bez ijednog treptaja su dvije stvari koje mi iz nekog razloga uvijek u posljednje vrijeme prvo idu uz Kobeovo ime.

Kobea sam upoznao tokom finala 2008. godine protiv Celticsa i ostao do kraja pozitivno iznenađen. Nikada nisam sreo veću zvijezdu koja više zna o ostalim igračima od Bryanta. Iako je u toku bilo NBA finale, iako se žestoko mučio protiv odbrane Celticsa, Kobe je već tada pomalo gledao protivnike SAD-a na predstojećim Olimpijskim igrama u Pekingu. Gledao je Špance u nekoj utakmici protiv Portugala i zatim, mrtav-hladan ispalio: "Onaj tip Ehora (čovjek se preziva Evora) je izuzetno snažan. Baš nezgodan igrač".

Sama činjenica da neko poput Bryanta zna startnog centra portugalske reprezentacije govori koliki je Kobe košarkaški štreber i koliko se razlikuje u tom segmentu od ostalih velikih zvjezda u svim sportovima. Vrlo često susreti sa takvim ljudima su razočarenja, jer intervjui budu pojam suhoparnosti i odgovora po koje bolje i da niste dolazili. Sa Bryantom to jednostavno nije slučaj.

Kada se pojavio svi su bili zapanjeni jednom njegovom osobinom - nevjerovatnim samopouzdanjem, koje je vrlo često prelazilo u gotovo bezobraznu aroganciju. Bryant je kao 17-godišnjak imao individualni trening za Lakerse na kojem je igrao protiv Michaela Coopera. Sve to je gledao i Jerry West, koji je već nakon 10 minuta napustio trening i svom asistentu rekao "Dovoljno sam vidio. Bolji je od svakog beka kojeg imamo trenutno u timu". Bryant je na terenu razorio Coopera, koji je u svoje vrijeme važio za jednog od najboljih defanzivaca.

Svi koji prate Kobea pamte ona četiri air-balla koja je ispalio u playoffu protiv Utaha u eliminacionoj utakmici za Lakerse. "Nema puno igrača koji imaju petlju da šutnu te lopte", godinama kasnije priznao je njegov vjerovatno najveći neprijatelj Shaquille O'Neal.

Koji uopšte igrač može sa 18 godina u najvažnijoj utakmici dotadašnje karijere promašiti u prelomnim trenucima utakmice četiri puta i to kompletnu konstrukciju koša i onda se naredne sezone vratiti jači i bez ikakvih psihičkih posljedica. Samo Kobe. Kakva je to mentalna snaga 18 -godišnjeg dječaka koji debelo omane u svom debiju na najvećoj sceni i to ga ne sputa, naprotiv. Kobe je dio objašnjenja dao prošle godine...

"Ne igram da bih se dopao j...... kritičarima. Igram iz svog uživanja i ljubavi prema košarci. Igram za pobjedu. To su stvari za koje živim. Kada je neizvjesna tekma dosta igrača se uplaši pritiska. Plaše se šta će drugi ljudi reći o njima ako pogriješe ili promaše. Ja taj strah nemam. To mi omogućava da brzo zaboravim loše poteze i promašaje te da nastavim da šutiram i igram svoju igru".

(Čovjek zaista puno psuje u svojim izjavama. Šta da se radi.)

Kada Bryant pomene da daje sve za pobjedu odmah se sjetim riječi jednog od najvećih košarkaških umova, legendarnog Texa Wintera... "Kobe zna kako se košarka igra na pravi način, ali često ne želi da tako igra. Za njega pobjeda često nije pobjeda ako nije došla onako kako je on zamislio".

Tu dolazimo do misterije koja traje već 17 godina. Da li Bryant daje sve za pobjedu svoje ekipe pa makar to značilo da radi neke druge stvari osim bjesomučnog šutiranja i pokušaja da uništi direktnog čuvara. Vrlo često odgovor je ne. Uostalom on je bio glavni razlog odlaska O'Neala i Phila Jacksona iz Lakersa koji su vrlo lako mogli vladati ligom prethodnih 10 godina. Bryant je žeilo da bude prva violina, što je uostalom i direktno priznao Philu Jacksonu u njihovom posljednjem razgovoru, na kraju sezone 2003/04. U tom periodu Bryant je započeo svađu sa Ray Allenom koja traje i danas. Razlog je sljedeća Rayova izjava...

"Bryant će ove sezone igrati vrlo sebično (2004/05). Jednostavno osjeća potrebu da pokaže ljudima u ovoj ligi i navijačima da mu bolje ide bez Shaqa. Kobeu sada nije jasno da mu trebaju dva i po dobra igrača uz njega kako bi tim bio dobar u playoffu i eventualno napao titulu šampiona. Za godinu ili dvije kada vidi da ne ide, zvaće Jerry Bussa i tražiti pojačanja ili će tražiti da ga mijenjaju u neki drugi tim".

Ray je ovakvu izjavu dao u oktobru 2004 godine. Ipak Lakersi su uspjeli da za dvije kese slatkiša dovedu Pau Gasola i osvoje dvije titule prvaka pet godina kasnije. U međuvremenu Bryant je bio najbolji strijelac lige, Lakersi su propuštali playoff ili ispadali u prvom krugu. I da, Bryant je u nekoliko navrata tražio trade zbog toga što nije bio okružen "adekvatnim i sposobnim" igračima.

"U ovoj ligi postoje samo dvojica pravih košarkaških ubica."

Kobe je ovo izgovorio prije tačno 11 godina. Mislio je na sebe i tada člana Washington Wizardsa Michaela Jordana. Bryant je bez obzira na svu aroganciju sadržanu u ovoj izjavi, zaista to. Autentični, nemilosrdni košarkaški ubica. Kobe je prvo nemilosrdan prema sebi zatim prema roditeljima, saigračima, trenerima, novinarima i tako redom. Tokom ljeta su poznati Bryantovi treninzi u tri ili pet ujutro. Kako je stariji stalno se trudi da pravilnom ishranom produži svoj igrački vijek (81 poen Torontu je ubacio nakon što je "zgužvao" pepperoni pizzu i popio litar coca cole). Išao je u Njemačku na eksperimentalnu terapiju koljena kako bi riješio hronične bolove koje je trpio iz utakmice u utakmicu. Bryant je igrao u kontinuitetu sa dva polomljena prsta na desnoj, šuterskoj ruci.

Njegova sposobnost da izblokira vanjski uticaj i odigra na vrhunskom nivou u trenucima kada mu se svijet ruši je nešto što samo on posjeduje u novoj generaciji igrača (To ću zauvijek da pamtim. Način na koji je igrao playoff između pojavljivanja u sudnici tokom famozne optužbe za silovanje. Čovjek se na utakmicama protiv San Antonija pojavljivao bukvalno na pola zagrijavanja i zatim uništavao Spurse, kao da na njima liječi sve frustracije. Pogledajte te utakmice. Njegova igra i hladnokrvnost je fascinantna.)

Opet, ta igračka nemilosrdnost se uglavnom manifestovala u najgorem obliku u svim situacijama van terena. Bryant se na ovaj ili onaj način posvađao sa većinom saigrača. Pretukao je Samaki Walkera. O odnosu sa Shaqom znate sve. Svađao se sa Karlom Maloneom, sa Philom Jacksonom. Postao je jedini superstar protiv kojeg je njegov trener napisao čitavu knjigu. Nije pričao sa roditeljima čak tri godine zato što je želio da oženi sadašnju suprugu Vanessu, čemu su se mama i tata usprotivili. Nije ih ni pozvao na vjenčanje. Javno je kritikovao 90% uprave Lakersa te svoje omiljene mete Pau Gasola (uglavnom bez razloga) i Andrew Bynuma (uglavnom opravdano). Iz nekog bizarnog razloga i dalje vodi medijski rat protiv Smusha Parkera!? (Vidjeli ste kako Parker izgleda sa ginekomastijom u dresu Cibone. Zašto ga Bryant dokači svako malo, ostaje nejasno.)

I ova sezona Lakersa izgleda kao katastrofa u najavi. Nakon otkaza Brownu tim je par utakmica vodio Bernie Bickerstaff. Svi su očekivali dolazak Phila Jacksona (kojem je u ponoć saopšteno telefonom da neće biti trener. Navodno je i Kobe favorizovao D'Antonija), ali na klupu je sjeo Mike D'Antoni (Glavna šala među navijačima Lakersa sada je izrada trenerske aplikacije na androidu za Mikea D'Antonija)

Bryant je odmah raspalio po menadžmentu Lakersa na čelu sa potpuno izgubljenim sinom Jerry Bussa. Svoju porciju je dobio i dežurni krivac Mitch Kupchak. Zatim su na red došli saigrači, gdje Kobe ima poseban pik na Dwighta Howarda, kojem je do sada udijelio i kompliment "Nemaš pojma kako se osvajaju titule".

To je vjerovatno najgora moguća kombinacija. Kobe je posebno alergičan na centre kojima košarka baš i nije prva stvar u životu. Howard definitivno nije isti nakon operacije leđa. Napadački je uvijek bio ispodprosječan, svoju igru gotovo da nije unaprijedio od dolaska u ligu, a kada nema dovoljno lopti, onda se kao i svaki centar duri i neće da igra odbranu. Operacija je za sada poništila njegovu eksplozivnost u skoku i Howard odjednom mora više da razmišlja u igri, što ne izgleda posebno dobro.

Uz svu muku Lakersa... sporost, nepostojanje odbrane u tranziciji i užasan protok lopte nadovezala se i tvrdoglavost Mikea D'Antonija, koji očajno rješava situaciju sa Pau Gasolom (Da li je moguće da Earl Clark dobija prednost nad Gasolom u bilo kojem univerzumu i sistemu). Kako sada stvari stoje teško da će Pau dočekati kraj sezone u Los Angelesu jer D'Antoni po svaku cijenu želi krilnog centra sa dobrim šutom za tri poena!? (Kako neko može ne uklopiti Pau Gasola u bilo koji sistem je za plakanje. Govorimo o igraču koji je u sedmoj utakmici finala 2010. bio daleko najbolji igrač Lakersa, koji je totalno izdominirao finale Olimpijade u Londonu protiv SAD-a prije šest mjeseci.)

Uhvatio sam sebe kako u posljednjih par sedmica potajno navijam za Kobea. Jednostavno, playoff bez Lakersa i njega nije isti. Bryant je u posljednja dva meča podijelio 28 asistencija i sada ostaje da vidimo da li su to bile tradicionalne tri utakmice u sezoni gdje se pojavi humanitarni Kobe koji dijeli lopte na sve strane, a zatim se opet vraća svojim provjerenim vrijednostima, odnosno šutiranju 35 lopti po tekmi, ili je u pitanju neki novi stil koji će da potraje.

Lakersi će ove sezone trebati svaku Kobeovu asistenciju i svaki rezonski šut i potez kako bi se dokopali playoffa, o tituli u ovom trenutku malo ko razmišlja. Čovjek koji je osvojio pet titula, pogodio čitavo skladište odlučujućih šuteva, čovjek koji nam je podario 81 poen u jednom meču, koji je iz sudnice rješavao playoff utakmice, koji je vratio svjetski košarkaški poredak maestralnom završnicom protiv Španije u Pekingu dok su većini saigrača klecala koljena, izgleda će košarkašku penziju dočekati loveći rekord Kareema Abdul Jabbara.

Ja i dalje sanjam finale Miami - Lakers i konačni sudar Lebron - Kobe, koji nam je izmakao 2009. godine...pa makar morao da navijam za Bryanta... do NBA finala...

(foto: Beta/AP, Guliver/Getty Images)