Bez obzira na manjkavosti, boljeg provoda, druženja i zabava u košarkaškom svijetu van ta tri dana u februaru jednostavno nema.
NBA All Star vikend je uz Super Bowl najorganizovaniji sportski događaj koji možete da posjetite. Raj za sportske novinare koji prate košarku. Sve vam je nadohvat ruke. Najbolji košarkaši na svijetu, koncerti, partiji koje organizuju neki od par hiljada repera koji posjete grad u kojem se igra. Tu su NBA legende, treneri, supruge, majke, ljubavnice, glumci, glumice, manekenke, pjevači, pratnje od po 30 "prijatelja iz djetinjstva" sa čudno zakrvavljenim očima, sponzoruše, ma sve što možete da zamislite...
Danas na prostorima bivše Jugoslavije redakcije vrlo rijetko šalju novinare da sa lica mjesta prenose neke velike sportske događaje. Još kada se pomene Amerika, urednik odmah zakoluta očima i naglasi neisplativost takvog putovanja, te malu gledanost utakmica koje se emituju iza ponoći (radim 10 godina komentatorski posao, poznajem barem par hiljada ljudi i još uvijek nisam upoznao nikoga ko ima "piplmetar" tj. uređaj koji mjeri gledanost programa u svom domaćinstvu. Uopšte mjerenja gledanosti kod nas su vrlo rastegljiv pojam).
NBA liga je po mom mišljenju najorganizovanija liga na svijetu u bilo kojem sportu. Uzmimo Ligu prvaka kao poređenje. Od prije dvije sezone, u Ligi prvaka akreditaciju za TV možete da dobijete samo ako vaša kuća prenosi ovo takmičenje i to tako što za dati meč mora da kupi komentatorsku poziciju i da dobije maksimalno dvije akreditacije. Pisani mediji van zemalja čiji klubovi igraju utakmicu uglavnom dobijaju odbijenice, osim ako nisu u pitanju giganti kao "L'Equipe" ili "Gazzeta Dello Sport". UEFA se trudi da vam proda mjesto i u WC-u, ako je to moguće. Ako recimo kupite VIP kartu za neki meč, UEFA vam bez grča na licu naknadno zaračuna i famozni "hospitaliti" tj. hranu i piće na poluvremenu, koji bi trebalo da budu uračunati u cijenu karte, a koju recimo uopšte niste konzumirali.
U NBA toga jednostavno nema. Akreditaciju dobijate bez obzira za koju kuću radili. Potrebno je aplicirati na vrijeme i imati malo sreće. Za All Star u Los Angelesu, koji smo pohodili prije dvije godine, nije bila nijedna odbijenica za novinare, iako je kapacitet bio vrlo ograničen (Staples prima 19.000 gledalaca, a interesovanje publike je bilo barem pet puta veće).
Otići na recimo NBA finale, zaista nije lak poduhvat. TV kuća mora da istrese ozbiljnu svotu novca za takvo putovanje. Povratne avionske karte za Evropu, povratne karte za let sa istočne na zapadnu obalu ili obrnuto, jer se obično igra šest utakmica, komentatorska pozicija za minimalno četiri utakmice, dvominutno javljanje sa parketa pred početak svakog meča, dva hotela, te nekih 20 dana boravka u SAD, bez dileme košta puno novca.
NBA All Star je neka druga priča. Sve se dešava u jednom gradu u tri dana. Hotel za novinare je uvijek prekoputa hotela u kojem odsjedaju svi igrači i treneri. Imate kontakt osobu koja vam je stalno dostupna. Odmah po slijetanju dobijete tonu magazina i vodiča sa svim mogućim statistikama, te raspored dešavanja za sva tri dana takmičenja u tančine. Press centar radi 24 sata. Doručak i ručak je u press centru svaki dan. Večera se u drugom dijelu hotela. Jela i pića imate u izobilju u dvorani od 15h pa do ponoći. Od hotela do dvorane i nazad imate prevoz na svakih sat vremena.
Nije bitno odakle ste, Burkina Faso, Madagaskar, Nagorno Karabah, imate iste uslove za rad i isti pristup svemu kao i američki mediji (iz ex-yu mislim da je All Star utakmicu najviše puta pohodio kolega iz Hrvatske Dražen Brajdić koji radi za "Večernji list". On od 1994. godine i Minneapolisa redovno prati događaj sa lica mjesta, dakle 19 nastupa zaredom).
Naravno, da biste uradili najvažniji posao, tj. intervjue sa najvećim zvijezdama, potrebno je i malo novinarske drskosti, jer recimo oko Bryantovog stola sam u jednom trenutku izbrojao 87 novinara (oko stola Davida Westa tokom All Stara 2008. bilo ih je pet), tako da postaviti i jedno pitanje nije lako. Danas na prostorima bivše Jugoslavije redakcije vrlo rijetko šalju novinare da sa lica mjesta prenose neke velike sportske događaje. Još kada se pomene Amerika, urednik odmah zakoluta očima i naglasi neisplativost takvog putovanja, te malu gledanost utakmica koje se emituju iza ponoći (radim 10 godina komentatorski posao, poznajem barem par hiljada ljudi i još uvijek nisam upoznao nikoga ko ima "piplmetar" tj. uređaj koji mjeri gledanost programa u svom domaćinstvu. Uopšte mjerenja gledanosti kod nas su vrlo rastegljiv pojam).
NBA liga je po mom mišljenju najorganizovanija liga na svijetu u bilo kojem sportu. Uzmimo Ligu prvaka kao poređenje. Od prije dvije sezone, u Ligi prvaka akreditaciju za TV možete da dobijete samo ako vaša kuća prenosi ovo takmičenje i to tako što za dati meč mora da kupi komentatorsku poziciju i da dobije maksimalno dvije akreditacije. Pisani mediji van zemalja čiji klubovi igraju utakmicu uglavnom dobijaju odbijenice, osim ako nisu u pitanju giganti kao "L'Equipe" ili "Gazzeta Dello Sport". UEFA se trudi da vam proda mjesto i u WC-u, ako je to moguće. Ako recimo kupite VIP kartu za neki meč, UEFA vam bez grča na licu naknadno zaračuna i famozni "hospitaliti" tj. hranu i piće na poluvremenu, koji bi trebalo da budu uračunati u cijenu karte, a koju recimo uopšte niste konzumirali.
U NBA toga jednostavno nema. Akreditaciju dobijate bez obzira za koju kuću radili. Potrebno je aplicirati na vrijeme i imati malo sreće. Za All Star u Los Angelesu, koji smo pohodili prije dvije godine, nije bila nijedna odbijenica za novinare, iako je kapacitet bio vrlo ograničen (Staples prima 19.000 gledalaca, a interesovanje publike je bilo barem pet puta veće).
Otići na recimo NBA finale, zaista nije lak poduhvat. TV kuća mora da istrese ozbiljnu svotu novca za takvo putovanje. Povratne avionske karte za Evropu, povratne karte za let sa istočne na zapadnu obalu ili obrnuto, jer se obično igra šest utakmica, komentatorska pozicija za minimalno četiri utakmice, dvominutno javljanje sa parketa pred početak svakog meča, dva hotela, te nekih 20 dana boravka u SAD, bez dileme košta puno novca.
NBA All Star je neka druga priča. Sve se dešava u jednom gradu u tri dana. Hotel za novinare je uvijek prekoputa hotela u kojem odsjedaju svi igrači i treneri. Imate kontakt osobu koja vam je stalno dostupna. Odmah po slijetanju dobijete tonu magazina i vodiča sa svim mogućim statistikama, te raspored dešavanja za sva tri dana takmičenja u tančine. Press centar radi 24 sata. Doručak i ručak je u press centru svaki dan. Večera se u drugom dijelu hotela. Jela i pića imate u izobilju u dvorani od 15h pa do ponoći. Od hotela do dvorane i nazad imate prevoz na svakih sat vremena.
Nije bitno odakle ste, Burkina Faso, Madagaskar, Nagorno Karabah, imate iste uslove za rad i isti pristup svemu kao i američki mediji (iz ex-yu mislim da je All Star utakmicu najviše puta pohodio kolega iz Hrvatske Dražen Brajdić koji radi za "Večernji list". On od 1994. godine i Minneapolisa redovno prati događaj sa lica mjesta, dakle 19 nastupa zaredom).
Svuda oko vas prolazi bivši i sadašnji majstori košarke. David Robinson, Robert Horry i Sam Perkins rade za NBA, tako da su na raspolaganju novinarima čitavo vrijeme (Admiral i sada djeluje kao da može da igra, dok su Perkins i posebno Horry, na pojačanoj ishrani). Paul Pierce je izdominirao u Dallasu 2010. sa kelnerskim odijelom bordo boje i nogavicama dužim jedno 30 cm, iz kojih vire cipele kidnapovane sa koncerta Princea. Pierce obožava da nosi sunčane naočale u zatvorenom prostoru, što je po Sternovom pravilniku zabranjeno.
Tim Duncan je osoba koju na ovim manifestacijama uvijek možete da izdvojite kao pojam skromnosti. Ruksak preko jednog ramena, polo majica i rukovanje sa svim ljudima na putu do njegovog medijskog stola. Uopšte, Tim na svakom All Staru izgleda kao učenik koji je pobjegao sa šestog časa, a ne četverostruki NBA šampion. Jednostavno sva ta halabuka mu nije posebno bitna, a opet je prijatan prema svim sagovornicima.
U poplavi bizarno odjevenih likova koji zarađuju 10 miliona dolara u prosjeku, po eleganciji, a bio sam na ukupno pet All Star utakmica, vode Dwyane Wade, Lebron James, Kobe Bryant i Kevin Garnett. Chris Paul je uvijek pristojno odjeven. Ray Allen nosi isključivo odjela, dok Rondo pod uticajem KG-a nosi džemper i košulju. Kevin Durant je tako građen da mu gotovo nijedno odjelo ne stoji, dok Carmelo Anthony ili potpuno pogodi ili potpuno promaši. Krupan korak u sparivanju nesparivog je napravio Russ Westbrook kojeg svi, ali apsolutno svi kritikuju zbog toga, ali on uopšte ne mari. U posljednjih šest godina na All Star dolaze i novinari Entertainment Channela, koji prave priloge o stilu odjevanja igrača i njihovih supruga.
Svaki od igrača koji se ne stavi medijima na raspolaganje tokom petka i subote plaća veliku novčanu kaznu. Šampion takvih kazni je bio najbolji igrač svih vremena Michael Jordan, koji je redovno plaćao šest cifara kako bi igrao golf. Šampion odazivanja je bez premca Dwight Howard. Njega su u New Orleansu neki tipovi iz Kolumbije napalili da skine košulju i pokaže muskulaturu (kakva se zaista rijetko viđa) pred svim okupljenim novinarima. Howardova ramena uživo su tako široka da djeluje kao da nosi one NFL štitnike (on je jedini čovjek kod kojeg sam vidio da se rameni mišići račvaju u dva pravca. Nešto što je nemoguće opisati riječima).
Dok je trajala karijera Yao Minga ovakve utakmice je pohodio ogroman broj kineskih novinara, koji jednostavno metu sve pred sobom. Fascinantno je gledati Kineze kako motaju u papir ananas, omlet i kobasice i zatim to guraju u torbe za kasnije, ili kako efikasnošću pirana razore sve mafine koje pronađu. Digestivni trakt im je fantastičan, jer gledate čovjeka koji jede jabuku i pire krompir, a sve to gasi voćnim jogurtom bez ikakvih problema. Znate kako se kod nas ljudi uvijek iščuđavaju kojom brzinom nestanu kanapei, kolačići i generalno hrana na svim koktelima i prijemima, e pa - sve je to prolazno vrijeme puža za zapadnjačku elitu. Uvijek je komično gledati gužvu oko stolova sa hranom na kulturnom i ulickanom zapadu, dok gospodi sa platama od par miliona na godišnjem nivou sa prepunih tanjira ispadaju šnicle.
Najbolji All Star koji sam pratio sa lica mjesta je onaj u Dallasu 2010, kada je i postavljen rekord po broju gledalaca na jednoj košarkaškoj utakmici, čak 108 hiljada. Amerikanci kažu da je sve veće u Texasu, a kada se u priču upetljaju kontroverzni vlasnici Jerry Jones i Mark Cuban onda je jasno da takav događaj mora da bude grandiozan.
Video displej iznad terena na stadionu Cowboysa je najveći HD video displej na svijetu u dvoranama ili stadionima dužine 48 metara, visine 21 metar. Dakle mnogo veći od košarkaškog terena. Jerry Jones, vlasnik NFL tima Dallas Cowboys, čovjek poznat po brzopoteznom otpuštanju trenera i nošenju vatrenog oružja, ima običaj da svoje unuke dovede na stadion, smjesti ih u ložu, zatim osoblje priključi "playstation" na ovaj ogromni video displej i dječaci se igraju dok igrači Cowboysa treniraju ispod.
Invazija sponzoruša, "grupi" djevojaka i ostalih žena sumnjivog morala na jedan grad kao na Dallas prije tri godine je nešto što nikada do tada nisam vidio. Kako je rekao moj drug u hotelu "lift ne može da krene od težine silikona".
Koliko NBA igrači moraju da vode računa, možda najbolje govori ova priča. Jedan igrač (da ne pominjemo ime) je tokom All Star vikenda par spratova ispod svoje sobe imao "bliski susret" sa jednom divnom djevojkom. Sedam mjeseci kasnije kontaktirao ga je njegov menadžer sa pričom da advokat dotične traži razgovor oko plaćanja života za bebu koja dolazi na svijet. Kada je saznao ko je djevojka, igrač se samo nasmijao i rekao da je to nemoguće jer je koristio zaštitu. Još nekoliko mjeseci kasnije, DNK analizom je ustanovljeno da je dijete zaista njegovo i morao je da plati ozbiljnu sumu za izdržavanje majke i djeteta. Šta se desilo? Igrač je iskorištenu zaštitu bacio u korpu za otpatke. Gospođica je nakon što je on napustio sobu otišla do korpe i... ostalo možete da povežete...
Na spektakularnoj zabavi koju su zajedno organizovali Lebron i Jay-Z u Ghostbaru bilo je takvih ženskih šakala i predatora da smo čitavo vrijeme navijali za obračun između žena igrača koje su se tu pojavile i mladih aspirantica na njihovo mjesto (Na svakom All staru na koji idemo iz zezanja rangiramo NBA igrače po ljepoti njihovih žena ili djevojaka. Kod mene i dalje vodi supruga Kevina Garnetta, u koju sam u Dallasu toliko buljio da joj se u jednom trenutku zapalila obrva).
Zahvaljujući prijateljima iz NBA i TNT televizije za takmičenje u zakucavanju sam imao mjesto odmah ispod koša i gledao iz neposredne blizine najgori nastup ikada, onaj Geralda Wallacea koji je krvavih očiju hvatao zalet sa pola terena da bi zakucao sa dvije ruke iz dvokoraka!?
Najspektakularniji igrač uživo je bez premca Lebron James. To trebate vidjeti.
Najbolji nastup jednog igrača meni ostaje šutiranje trojki Jasona Kapona 2008. u New Orleansu, koji je bio u takvom transu da bi vjerovatno i volejom sa pola terena zabio trojku. Svi igrači pored terena su skakali od sreće kada je ušao u seriju (Takav šuter samo kod Pedulakisa može da sjedi na klupi).
All Star je iskreno mnogo više dobar zbog zabava, druženja, slikanja sa omiljenim igračima, aktivnosti oko terena i ostvarivanja kontakta nego same utakmice, koja je na žalost iz godine u godinu sve slabija.
Mnogo više se prate subotnja takmičenja, mada je već neko vrijeme dojam da su sva zakucavanja viđena i da neke specijalne orginalnosti nema. Gledali smo uživo Blakea Griffina u LA 2011. i očekivali da razbije sve, međutim zjevanje je počelo na pola takmičenja, a nakon skoka preko haube automobila prvi komentar je bio "Ovo je Marko Milič bolje odradio prije 15 godina". Jednostavno, Vince Carter je zabio letvicu previsoko i u poređenju sa njegovom dominacijom u Oaklandu sve izgleda blijedo i već viđeno. Trojke su kontinuirano dobre, ali spektakl se ne može graditi oko brzog šutiranja trojki nego oko zakucavanja i utakmice Istok - Zapad. Nekada je zezanje trajalo dvije četvrtine, pa se drugo poluvrijeme igralo za pobjedu. Danas zezanje uglavnom traje čitav meč.
Ipak i bez obzira na te manjkavosti, ukoliko uštedite neki novac, dobijete na kladionici, ako vam se poklope neke stvari, otputujte ako ikako možete na All Star vikend. Boljeg provoda, druženja i zabava u košarkaškom svijetu van ta tri dana u februaru jednostavno nema.
(foto: Beta/AP, Guliver/Getty Images)