Kako ostati pozitivno iznenađen bilo kojom odlukom ULEB? Nakon rascjepa sa FIBA, glavni ljudi iz projekta ULEB Eurolige su uglavnom naglašavali kako žele dati veću moć odlučivanja klubovima, kako je aparat FIBA arhaičan i kako čelni ljudi FIBA ne prate moderne tokove u košarci (sve tačno), te je zbog toga zaokret potreban i neminovan.
Zaokret za sada ne daje baš posebne rezultate, jer su isti problemi iz perioda FIBA i dalje prisutni u periodu vladavine Bertomeua i kompanije, neki su možda i izraženiji. Krenimo redom...
Pametni ljudi već duže vrijeme govore kako timovi sa ovih prostora nisu interesantni za ULEB i kako ih tretiraju kao nužno zlo. Od četiri evropska šampiona iz ex-YU (Bosna, Cibona, Jugoplastika i Partizan), na nivou redovnog učesnika Eurolige funkcioniše još samo Partizan.
Bosna je već godinama na rubu egzistencije i ne može da se plasira ni u ABA ligu, Cibona proživljava možda i najteže trenutke od svog osnivanja, sa potpunim odsustvom bilo kakvog razuma i koherentnosti u klupskim strukturama, dok je Jugoplastika tj. KK Split, svake sezone pred gašenjem, što nikoga od vladajućih struktura u tom gradu posebno ne dira. Čak je i Partizan bio prisiljen na totalno podmlađivanje tima, jer novca nema.
Zaokret za sada ne daje baš posebne rezultate, jer su isti problemi iz perioda FIBA i dalje prisutni u periodu vladavine Bertomeua i kompanije, neki su možda i izraženiji. Krenimo redom...
Pametni ljudi već duže vrijeme govore kako timovi sa ovih prostora nisu interesantni za ULEB i kako ih tretiraju kao nužno zlo. Od četiri evropska šampiona iz ex-YU (Bosna, Cibona, Jugoplastika i Partizan), na nivou redovnog učesnika Eurolige funkcioniše još samo Partizan.
Bosna je već godinama na rubu egzistencije i ne može da se plasira ni u ABA ligu, Cibona proživljava možda i najteže trenutke od svog osnivanja, sa potpunim odsustvom bilo kakvog razuma i koherentnosti u klupskim strukturama, dok je Jugoplastika tj. KK Split, svake sezone pred gašenjem, što nikoga od vladajućih struktura u tom gradu posebno ne dira. Čak je i Partizan bio prisiljen na totalno podmlađivanje tima, jer novca nema.
Finansije klubova sa ovih prostora su uglavnom katastrofalne, dok je infrastruktura otprilike u tom nivou. Tradicija, navijači, osvojene titule, dakle one sportske stvari ne zanimaju previše čelnike ULEB. Euroliga će kroz prste progledati timovima iz moćnih evropskih država ili timovima sa velikom odriješenom kesom. Republike i timovi sa prostora bivše Jugoslavije nisu na toj listi.
ULEB u načinu rada pokušava da iskopira NBA, samo što to baš i ne ide željenim putem, jer u Evropi stalno morate da tražite kompromis između milion različtih interesa.
U NBA su od dolaska Davida Sterna stvari jasno definisane. Nije ostavljen prostor interpretaciji i potpuno je nebitno da li se zovete New York, Oklahoma City, Memphis ili Toronto. Prava i obaveze su vam jasno predočene. Za pridruživanje NBA potrebno je da prođete test "Solarnog plaćanja" tj. da stavite pare na sunce i tek nakon jasnih finansijskih garancija može da se priča o ostalim stvarima. Sentimentalnosti uopšte nema. Ukoliko grad u kojem je NBA tim ne želi da odobri izgradnju nove dvorane, tim se prodaje i seli iz jednog grada u drugi, koji je spreman da investira u izgradnju nove dvorane. Prateći sadržaji moraju biti vrhunski.
(Ni NBA liga nije bezgrešna. Ovo je legendarna priča o jednom od najboljih ugovora ikada napravljenih, bez obzira o kojoj je sferi biznisa riječ. Ispratite ovu digresiju jer zaista vrijedi. Čelni ljudi NBA i ABA lige su se 1976. godine sastali kako bi završili pregovore oko spajanja ABA lige sa NBA. ABA liga je spala na sedam timova prije završnih pregovora, a nesposredno prije početka završne runde razgovora ugasio se i tim Virginia Squiresa, pa je sastanku prisustovalo šest vlasnika ABA timova.
NBA je odlučila da se proširi na četiri tima iz ABA lige, što je značilo da se treba isplatiti odšteta za preostala dva vlasnika, Kentucky Colonelsa i St. Louis Spiritsa, koje NBA liga nije htjela pod svoje okrilje. Gazdi Kentuckya je isplaćeno 3 miliona dolara kompenzacije, dok su gazde St. Louisa, Ozzie i Dan Silna, sa svojim advokatom Donaldom Schupakom, khm... izgovara se Šupek, odbili takav dogovor. Oni su ponudili da od TV prava četiri tima iz ABA lige (Denver Nuggets, San Antonio Spurs, Indiana Pacers i New York tj. danas Brooklyn Nets) dobijaju po 1/7 novca na kraju svake godine.....zauvijek. NBA liga i vlasnici ABA timova su pristali na ovakav dogovor.
E, sad, u tom periodu utakmice NBA lige su prikazivali u snimku nakon noćnog dnevnika, znači uglavnom iza 23h, tako da nije izgledalo kao bog-zna-kakav potez. U prve tri godine nakon pridruživanja NBA ligi, četiri tima iz ABA nisu dobijali nikakav novac od TV prava. Lova je počela da stiže od 1979. Godine, kada su braća Silna dobila oko 200 hiljada dolara. To je bilo samo zagrijavanje. Tokom 80-tih i 90-tih, zahvaljujući Magicu, Birdu i naravno Jordanu, popularnost NBA lige je probila plafon, a ugovori za TV prava su počeli da se plaćaju u milijardama dolara. Svoj red na isplatu dva puta godišnje dočekaju i braća Silna, iako sa košarkom nemaju veze od 1976. godine. Do 2007. su braća od NBA TV prava zaradila 180 miliona dolara. Te godine liga je produžila ugovore sa TV kućama u SAD za narednih osam godina, za otprilike 930 miliona dolara godišnje, što nas dovodi do brojke od 294 miliona dolara, koliko su braća Silna od NBA TV prava zaradila od 1979. Nije loše?
U naredne dvije sezone oni bi trebalo da zarade još 40 miliona dolara. Hajde da to formulišemo ovako... od podjele novca za NBA TV prava prošle sezone New York Knicksi su od lige dobili 31 milion dolara. New Jersey Netsi su u svojoj posljednjoj sezoni u New Jerseyu dobili 26,25 miliona dolara. Braća Silna su prošle sezone od TV prava inkasirali 19 miliona dolara.
Naravno NBA je nekoliko puta angažovala moćne advokatske kuće u pokušaju da nekako izađu iz ovog ugovora, ali ne vrijedi. Šupek ga je sastavio zaista dobro i advokati nemaju nikakvu rupu koju bi mogli da napadnu. Tako da ugovor stoji kao granit. Da negdje sretnem braću Silna i Šupeka, vjerovatno bih ih zagrlio od sreće. Kako smo rekli na početku digresije, jedan od najboljih ugovora u istoriji biznisa.)
ULEB u načinu rada pokušava da iskopira NBA, samo što to baš i ne ide željenim putem, jer u Evropi stalno morate da tražite kompromis između milion različtih interesa.
U NBA su od dolaska Davida Sterna stvari jasno definisane. Nije ostavljen prostor interpretaciji i potpuno je nebitno da li se zovete New York, Oklahoma City, Memphis ili Toronto. Prava i obaveze su vam jasno predočene. Za pridruživanje NBA potrebno je da prođete test "Solarnog plaćanja" tj. da stavite pare na sunce i tek nakon jasnih finansijskih garancija može da se priča o ostalim stvarima. Sentimentalnosti uopšte nema. Ukoliko grad u kojem je NBA tim ne želi da odobri izgradnju nove dvorane, tim se prodaje i seli iz jednog grada u drugi, koji je spreman da investira u izgradnju nove dvorane. Prateći sadržaji moraju biti vrhunski.
(Ni NBA liga nije bezgrešna. Ovo je legendarna priča o jednom od najboljih ugovora ikada napravljenih, bez obzira o kojoj je sferi biznisa riječ. Ispratite ovu digresiju jer zaista vrijedi. Čelni ljudi NBA i ABA lige su se 1976. godine sastali kako bi završili pregovore oko spajanja ABA lige sa NBA. ABA liga je spala na sedam timova prije završnih pregovora, a nesposredno prije početka završne runde razgovora ugasio se i tim Virginia Squiresa, pa je sastanku prisustovalo šest vlasnika ABA timova.
NBA je odlučila da se proširi na četiri tima iz ABA lige, što je značilo da se treba isplatiti odšteta za preostala dva vlasnika, Kentucky Colonelsa i St. Louis Spiritsa, koje NBA liga nije htjela pod svoje okrilje. Gazdi Kentuckya je isplaćeno 3 miliona dolara kompenzacije, dok su gazde St. Louisa, Ozzie i Dan Silna, sa svojim advokatom Donaldom Schupakom, khm... izgovara se Šupek, odbili takav dogovor. Oni su ponudili da od TV prava četiri tima iz ABA lige (Denver Nuggets, San Antonio Spurs, Indiana Pacers i New York tj. danas Brooklyn Nets) dobijaju po 1/7 novca na kraju svake godine.....zauvijek. NBA liga i vlasnici ABA timova su pristali na ovakav dogovor.
E, sad, u tom periodu utakmice NBA lige su prikazivali u snimku nakon noćnog dnevnika, znači uglavnom iza 23h, tako da nije izgledalo kao bog-zna-kakav potez. U prve tri godine nakon pridruživanja NBA ligi, četiri tima iz ABA nisu dobijali nikakav novac od TV prava. Lova je počela da stiže od 1979. Godine, kada su braća Silna dobila oko 200 hiljada dolara. To je bilo samo zagrijavanje. Tokom 80-tih i 90-tih, zahvaljujući Magicu, Birdu i naravno Jordanu, popularnost NBA lige je probila plafon, a ugovori za TV prava su počeli da se plaćaju u milijardama dolara. Svoj red na isplatu dva puta godišnje dočekaju i braća Silna, iako sa košarkom nemaju veze od 1976. godine. Do 2007. su braća od NBA TV prava zaradila 180 miliona dolara. Te godine liga je produžila ugovore sa TV kućama u SAD za narednih osam godina, za otprilike 930 miliona dolara godišnje, što nas dovodi do brojke od 294 miliona dolara, koliko su braća Silna od NBA TV prava zaradila od 1979. Nije loše?
U naredne dvije sezone oni bi trebalo da zarade još 40 miliona dolara. Hajde da to formulišemo ovako... od podjele novca za NBA TV prava prošle sezone New York Knicksi su od lige dobili 31 milion dolara. New Jersey Netsi su u svojoj posljednjoj sezoni u New Jerseyu dobili 26,25 miliona dolara. Braća Silna su prošle sezone od TV prava inkasirali 19 miliona dolara.
Naravno NBA je nekoliko puta angažovala moćne advokatske kuće u pokušaju da nekako izađu iz ovog ugovora, ali ne vrijedi. Šupek ga je sastavio zaista dobro i advokati nemaju nikakvu rupu koju bi mogli da napadnu. Tako da ugovor stoji kao granit. Da negdje sretnem braću Silna i Šupeka, vjerovatno bih ih zagrlio od sreće. Kako smo rekli na početku digresije, jedan od najboljih ugovora u istoriji biznisa.)
Da se vratimo tužnijim temama. ULEB od početka pokazuje želju da nekako napravi zatvorenu Euroligu, koja bi se u nekom obimu pridružila NBA ligi.
Problem su prvo udaljenost Amerike i Evrope, te vremenska razlika, zatim činjenica da u nekim od najvećih evropskih gradova (London, Pariz) koji imaju infrastrukturu i sve prateće stvari, košarka kao sport jednostavno nije posebno bitna. Na sve ovo nadovezala se i ekonomska kriza. Španija ima Madrid i Barselonu, ima Real i Barcu, ali ima i 6,5 miliona nezaposlenih u ovom trenutku.
Euroliga od samog početka nije baš takmičenje koji privlači TV kuće i u kojem ćete da zaradite neki ozbiljan novac. Dok pobjednik Lige šampiona u fudbalu dobije oko 70 miliona dolara, dotle pobjednik Eurolige sa zarađenim novcem od ULEB teško može da pokrije sedmičnu platu Franka Lamparda.
Fudbal je, naravno, kategorija za sebe u odnosu na sve druge sportove, ali opet od drugog najjačeg klupskog košarkaškog takmičenja na svijetu očekujete nešto više. Na kraju dana, pobjednik Svjetskog kupa u kriketu 2011. godine dobio je četiri miliona dolara, a košarka je valjda drugi najpopularniji sport na svijetu?
Euroliga je u pokušaju da dohvati neku gledanost i da pobjegne koliko može od termina fudbalske Lige šampiona počela da igra svoje utakmice ove sezone u četvrtak i petak. Tu je i pokušaj revitalizacije Londona (Sretno s tim. Ljudi su košarkašku dvoranu gdje je igrana grupna faza olimpijskog turnira rastavili i uklonili po završetku OI) sa organizacijom F4 ove i naredne sezone, ali ako izostane Maccabi, ili ako na predstojećem F4 ne bude grčkih timova (i jedno i drugo savim realno), biće zanimljivo vidjeti ko će napuniti O2 Arenu.
Na sve ovo imamo pravi bućkuriš koji traje već nekoliko sezona sa garantovanim mjestima, sa ugovorima, pozivnicama, sa A i B i ko zna kakvim licencama. Stalno se priča o adekvatnim dvoranama, a ove sezone smo mogli da vidimo i zdanje u kojem nastupa Chalon. Partizan je prije nekoliko sezona kroz Jadransku ligu, Kup i nacionalno prvenstvo prikupio bodove dovoljne za, kako je bilo rečeno, trogodišnji ugovor sa EL, ali je to na kraju poništeno. Poljski Prokom je prije par godina dobio A licencu, iako je danas na rubu provalije.
Tokom sezone uvijek možete da očekujete neke dodatke. Tako Unicaja može da bude deveta u Endesa ligi i da i dalje igra Euroligu. Sad, da li timovi nisu dovoljno informisani ili čelnici Eurolige kroje kako njima odgovora, o tome uvijek može da se diskutuje.
Problem su prvo udaljenost Amerike i Evrope, te vremenska razlika, zatim činjenica da u nekim od najvećih evropskih gradova (London, Pariz) koji imaju infrastrukturu i sve prateće stvari, košarka kao sport jednostavno nije posebno bitna. Na sve ovo nadovezala se i ekonomska kriza. Španija ima Madrid i Barselonu, ima Real i Barcu, ali ima i 6,5 miliona nezaposlenih u ovom trenutku.
Euroliga od samog početka nije baš takmičenje koji privlači TV kuće i u kojem ćete da zaradite neki ozbiljan novac. Dok pobjednik Lige šampiona u fudbalu dobije oko 70 miliona dolara, dotle pobjednik Eurolige sa zarađenim novcem od ULEB teško može da pokrije sedmičnu platu Franka Lamparda.
Fudbal je, naravno, kategorija za sebe u odnosu na sve druge sportove, ali opet od drugog najjačeg klupskog košarkaškog takmičenja na svijetu očekujete nešto više. Na kraju dana, pobjednik Svjetskog kupa u kriketu 2011. godine dobio je četiri miliona dolara, a košarka je valjda drugi najpopularniji sport na svijetu?
Euroliga je u pokušaju da dohvati neku gledanost i da pobjegne koliko može od termina fudbalske Lige šampiona počela da igra svoje utakmice ove sezone u četvrtak i petak. Tu je i pokušaj revitalizacije Londona (Sretno s tim. Ljudi su košarkašku dvoranu gdje je igrana grupna faza olimpijskog turnira rastavili i uklonili po završetku OI) sa organizacijom F4 ove i naredne sezone, ali ako izostane Maccabi, ili ako na predstojećem F4 ne bude grčkih timova (i jedno i drugo savim realno), biće zanimljivo vidjeti ko će napuniti O2 Arenu.
Na sve ovo imamo pravi bućkuriš koji traje već nekoliko sezona sa garantovanim mjestima, sa ugovorima, pozivnicama, sa A i B i ko zna kakvim licencama. Stalno se priča o adekvatnim dvoranama, a ove sezone smo mogli da vidimo i zdanje u kojem nastupa Chalon. Partizan je prije nekoliko sezona kroz Jadransku ligu, Kup i nacionalno prvenstvo prikupio bodove dovoljne za, kako je bilo rečeno, trogodišnji ugovor sa EL, ali je to na kraju poništeno. Poljski Prokom je prije par godina dobio A licencu, iako je danas na rubu provalije.
Tokom sezone uvijek možete da očekujete neke dodatke. Tako Unicaja može da bude deveta u Endesa ligi i da i dalje igra Euroligu. Sad, da li timovi nisu dovoljno informisani ili čelnici Eurolige kroje kako njima odgovora, o tome uvijek može da se diskutuje.
Ipak, sve ovo je u sjenu bacio združeni napor čelnika ABA i EL u proteklih 15 dana. Od početka sezone se ponavljalo da je ovo prva sezona u kojoj se samo iz ABA lige ide u Euroligu.
Do besvijesti smo pričali da prvoplasirani iz regularnog dijela sezone i pobjednik F4 ABA lige idu u Euroligu. Da, ukoliko je isti tim prvi u sezoni i na F4, onda u EL ide drugi iz ligaškog dijela. Prvoplasirani tim iz ligaškog dijela automatski dobija priliku da organizuje F4, a ukoliko ne želi, onda se F4 igra na neutralnom terenu. Tako je bilo... do četiri kola pred kraj takmičenja.
Ko je kriv za zavrzlamu oko konačnog poretka? U ovom trenutku nije bitno, a možete da se kladite da niko neće snositi odgovornost za to što smo u 22. kolu takmičenja imali "blagu" promjenu pravila.
Nije isključeno da u kancelariji ABA lige niko ne zna da čita i prevodi engleski jezik, isto kao što nije isključeno da su u Euroligi dopisali poneku "propoziciju", kada su uvidjeli da bi se EL mogla igrati u Laktašima. Uostalom, kada čujete da čelni ljudi ABA lige engleski termin "Runner up" prevode kao prvi iz ligaškog dijela, onda vam je sve jasno.
Na zajedničko saopštenje EL i ABA lige smo umjesto dva čekali 10 dana. To saopštenje, ako čitate između redova, znači da se u Euroligu ide po ranije ustanovljenim pravilima, dakle prvi iz regularnog dijela i pobjednik F4 - osim ako se jedan od tih timova ne zove Igokea. Onda to ne važi.
Ako Igokea eventualno bude prva na kraju ligaškog dijela, onda će u Euroligu finalisti F4. Propozicija se stručno zove "tumačimo kako nam odgovara".
Činjenica je da Igokea nema infrastrukturu za igranje EL i teško da može nešto uraditi po tom pitanju. Dvorana nije dovoljno velika, nema aerodroma sa međunarodnim letovima, nema adekvatnog hotelskog smještaja, domaćini ne mogu da budu van granica BiH. Opet, sve to je moglo biti saopšteno i definisano na početku sezone, ali gdje bi bio sport u ex-YU, da nema legendarne aljkavosti i nemara. Jednostavno, niko u ABA ligi ih nije očekivao ovako dugo na prvom mjestu i ponašali su se u skladu sa tim.
Na žalost, nije ni prvi ni posljednji put da vidimo ovakvo nešto. Navikli smo da živimo s tim.
(foto: ABA, MN Press)
Do besvijesti smo pričali da prvoplasirani iz regularnog dijela sezone i pobjednik F4 ABA lige idu u Euroligu. Da, ukoliko je isti tim prvi u sezoni i na F4, onda u EL ide drugi iz ligaškog dijela. Prvoplasirani tim iz ligaškog dijela automatski dobija priliku da organizuje F4, a ukoliko ne želi, onda se F4 igra na neutralnom terenu. Tako je bilo... do četiri kola pred kraj takmičenja.
Ko je kriv za zavrzlamu oko konačnog poretka? U ovom trenutku nije bitno, a možete da se kladite da niko neće snositi odgovornost za to što smo u 22. kolu takmičenja imali "blagu" promjenu pravila.
Nije isključeno da u kancelariji ABA lige niko ne zna da čita i prevodi engleski jezik, isto kao što nije isključeno da su u Euroligi dopisali poneku "propoziciju", kada su uvidjeli da bi se EL mogla igrati u Laktašima. Uostalom, kada čujete da čelni ljudi ABA lige engleski termin "Runner up" prevode kao prvi iz ligaškog dijela, onda vam je sve jasno.
Na zajedničko saopštenje EL i ABA lige smo umjesto dva čekali 10 dana. To saopštenje, ako čitate između redova, znači da se u Euroligu ide po ranije ustanovljenim pravilima, dakle prvi iz regularnog dijela i pobjednik F4 - osim ako se jedan od tih timova ne zove Igokea. Onda to ne važi.
Ako Igokea eventualno bude prva na kraju ligaškog dijela, onda će u Euroligu finalisti F4. Propozicija se stručno zove "tumačimo kako nam odgovara".
Činjenica je da Igokea nema infrastrukturu za igranje EL i teško da može nešto uraditi po tom pitanju. Dvorana nije dovoljno velika, nema aerodroma sa međunarodnim letovima, nema adekvatnog hotelskog smještaja, domaćini ne mogu da budu van granica BiH. Opet, sve to je moglo biti saopšteno i definisano na početku sezone, ali gdje bi bio sport u ex-YU, da nema legendarne aljkavosti i nemara. Jednostavno, niko u ABA ligi ih nije očekivao ovako dugo na prvom mjestu i ponašali su se u skladu sa tim.
Na žalost, nije ni prvi ni posljednji put da vidimo ovakvo nešto. Navikli smo da živimo s tim.
(foto: ABA, MN Press)
