Emotivno ću uvijek biti vezan za ovaj turnir. Kako sam već ranije pisao, moji prvi prenosi u karijeri su bile utakmice NCAA košarke. Prenosio sam titulu Dukea sa Jay Williamsom, Boozerom i Battierom u timu, Marylandovu titulu sa Juanom Dixonom i Steveom Blakeom, Syracuse sa Carmelo Anthonyjem.
Još iz dječačkih dana pamtim Alonzo Mourninga i Dikembea Mutomba u dresu Georgetowna. Pamtim svoj najdrži NCAA tim UNLV i Larry Johnsona sa zlatnim zubima, "Plastičnog" Staceya Augmona, Grega Anthonya (danas komentatora) i sjajnog šutera Andersona Hunta, koji u profi karijeri nije napravio ništa. Pamtim Marka Macona sa Templea, odličnog beka za kojeg je navijao Bill Cosby. U čudu sam gledao vjerovatno najatraktivniji bekovski dvojac u svom životu Harold Miner (dvostruki pobjednik NBA takmičenja u zakucavanju) - Robert Pack. Nikada nisam vidio da tako niski igrači tako brutalno zakucavaju i po 10 puta na utakmici. Miner je nosio nadimak Baby Jordan i pokušavao da iščupa obruč svaki put. Nažalost, neuspješnu NBA karijeru je završio nakon samo četiri sezone i zatim otišao u potpunu anonimnost.
Volio sam igrača kojeg je većina mrzila - Christiana Laettnera sa Dukea. Laettner, dvostruki NCAA šampion, postao je simbol mržnje prema Dukeu, univerzitetu čiji porazi izazivaju i radost neutralnih posmatrača. Njegova utakmica protiv Kentuckya 1992. godine u četvrtfinalu NCAA turnira (10-10 iz igre, 10-10 slobodna bacanja), u kojoj je uhvatio pas Granta Hilla preko čitavog terena i zatim pogodio šut iz okreta za pobjedu 104:103 smatra se jednom od najboljih u istoriji američke košarke.
Formati takmičenja se mijenjaju ali napetost, koševi u zadnjim sekundama i ono najljepše u sportu, kada slabiji tim slavi protiv favorita, uvijek prate NCAA turnir.
Novac koji cirkuliše kroz koledž sportove, posebno košarku, nezamisliv je za evropske pojmove. TV ugovori su basnoslovni. Tako je CBS, većinski vlasnik prava za "Martovsko ludilo" u saradnji sa Turner Sportsom, dogovor za praćenje završnog turnira platio 10,8 MILIJARDI dolara(!!!) za 14 godina (prethodni je iznosio šest milijardi dolara za 10 godina). Ugovor traje od 2010. do 2024. godine i garantuje NCAA svake godine po 740 miliona dolara za prava prenosa završnog turnira. Na ovo dodajte činjenicu da svaki poznatiji koledž u okviru konferencije ima posebne ugovore za prenose svojih utakmica tokom sezone, koji često donose i preko 40 miliona dolara godišnje.
Prodaja ulaznica i dresova je posebna stavka, koja također donosi ogroman profit. Za sve ovo sportisti - studenti dobijaju tri obroka dnevno i spavanje. Zbog toga već godinama u SAD traje debata da li je potrebno izdvojiti novac kojim bi se kompenzovalo igračima to što svojim univerzitetima donose stotine miliona dolara na osnovu TV prava, ulaznica i prodaje dresova sa njihovim brojem i prezimenom na leđima.
Još iz dječačkih dana pamtim Alonzo Mourninga i Dikembea Mutomba u dresu Georgetowna. Pamtim svoj najdrži NCAA tim UNLV i Larry Johnsona sa zlatnim zubima, "Plastičnog" Staceya Augmona, Grega Anthonya (danas komentatora) i sjajnog šutera Andersona Hunta, koji u profi karijeri nije napravio ništa. Pamtim Marka Macona sa Templea, odličnog beka za kojeg je navijao Bill Cosby. U čudu sam gledao vjerovatno najatraktivniji bekovski dvojac u svom životu Harold Miner (dvostruki pobjednik NBA takmičenja u zakucavanju) - Robert Pack. Nikada nisam vidio da tako niski igrači tako brutalno zakucavaju i po 10 puta na utakmici. Miner je nosio nadimak Baby Jordan i pokušavao da iščupa obruč svaki put. Nažalost, neuspješnu NBA karijeru je završio nakon samo četiri sezone i zatim otišao u potpunu anonimnost.
Volio sam igrača kojeg je većina mrzila - Christiana Laettnera sa Dukea. Laettner, dvostruki NCAA šampion, postao je simbol mržnje prema Dukeu, univerzitetu čiji porazi izazivaju i radost neutralnih posmatrača. Njegova utakmica protiv Kentuckya 1992. godine u četvrtfinalu NCAA turnira (10-10 iz igre, 10-10 slobodna bacanja), u kojoj je uhvatio pas Granta Hilla preko čitavog terena i zatim pogodio šut iz okreta za pobjedu 104:103 smatra se jednom od najboljih u istoriji američke košarke.
Formati takmičenja se mijenjaju ali napetost, koševi u zadnjim sekundama i ono najljepše u sportu, kada slabiji tim slavi protiv favorita, uvijek prate NCAA turnir.
Novac koji cirkuliše kroz koledž sportove, posebno košarku, nezamisliv je za evropske pojmove. TV ugovori su basnoslovni. Tako je CBS, većinski vlasnik prava za "Martovsko ludilo" u saradnji sa Turner Sportsom, dogovor za praćenje završnog turnira platio 10,8 MILIJARDI dolara(!!!) za 14 godina (prethodni je iznosio šest milijardi dolara za 10 godina). Ugovor traje od 2010. do 2024. godine i garantuje NCAA svake godine po 740 miliona dolara za prava prenosa završnog turnira. Na ovo dodajte činjenicu da svaki poznatiji koledž u okviru konferencije ima posebne ugovore za prenose svojih utakmica tokom sezone, koji često donose i preko 40 miliona dolara godišnje.
Prodaja ulaznica i dresova je posebna stavka, koja također donosi ogroman profit. Za sve ovo sportisti - studenti dobijaju tri obroka dnevno i spavanje. Zbog toga već godinama u SAD traje debata da li je potrebno izdvojiti novac kojim bi se kompenzovalo igračima to što svojim univerzitetima donose stotine miliona dolara na osnovu TV prava, ulaznica i prodaje dresova sa njihovim brojem i prezimenom na leđima.
NCAA je prilično rigidna organizacija, koja odbija da mijenja većinu pravila, bez obzira koliko ona arhaična bila u današnje vrijeme (a neka zaista jesu). Ako dobijete npr. patike ili duks na poklon, možete biti suspendovani. Istovremeno, na vaše ime NCAA uzima milione dolara. Godišnji budžet za sport univerziteta Texas je 155 miliona dolara, Ohio State je na 128 miliona godišnje, Michigan na 110 miliona i tako dalje. Lista je zaista duga i uključuje blizu 100 univerziteta koji za sportske sekcije na godišnjem nivou izdvajaju preko 70 miliona dolara. Cifre o kojima većina klubova u Evropi u bilo kojem sportu može samo da sanja.
Potez Davida Sterna i NCAA nije baš naišao na oduševljenje igrača. Govorimo o dobnoj granici za ulazak u NBA, koja sprječava talentovane igrače da iz srednje škole direktno idu u profesionalce. Siromaštvo, strah od povrede, činjenica da se sa 18 godina može ići u vojsku, ali ne i u NBA, sve su to stvari na koje ukazuju kritičari ovakve odluke. Opet, oni koji govore u prilog ovom zakonu, kažu da je vrijeme provedeno na dobrom koledžu, pa makar samo i godinu dana, vrlo bitno za razvoj igrača. NCAA ne želi da se mijenja, a i zašto bi, kada ovaj davno ustanovljeni sistem donosi toliki novac?
Zato ćemo još dugo gledati utakmice sa dva poluvremena po 20 minuta, napad od 35 sekundi, mini bonus od sedam faulova, bacanja jedan za jedan, trojku na 6,32 metra (trojka je nakon otprilike 10 godina pritisaka i nagovaranja da se nešto uradi, prije par sezona pomjerena na tu distancu).
Final Four NCAA košarke u poslednjih deset godina se uglavnom igra na stadionima sa pomičnim krovom. To znači da samo devet lokacija u SAD u ovom trenutku zadovoljava uslove da organizuje F4 NCAA (Dallas, Detroit, St. Louis, Atlanta, Phoenix, Indianapolis, Houston, New Orleans i Minneapolis).
Ono gdje NCAA odbor želi da eksperimentiše jeste format takmičenja u završnom turniru. Razlog je naravno - novac. Dugo vremena su 64 ekipe ulazile u završni turnir, koji je od 2010. godine proširen na 68 timova podijeljenih u četiri regije. Bilo je i prijedloga da 96 timova igra "Martovsko ludilo", ali se srećom od toga odustalo, pod objašnjenjem da bi takav format značajno razvodnio kvalitet košarke i smanjio šanse za potencijalna iznenađenja.
Da biste bili NCAA šampion nemate pravo na grešku. Jedna loša utakmica i kraj. Natrčite na grupu matematičara koje krene šut za tri poena i favorit se oprašta. Scenario koji gledamo svake godine. Kadrovi radosti na klupi igrača koji će svoju profi budućnost potražiti u kancelarijskim poslovima od 9 do 17h nemaju cijenu. Suze radosnice bubuljičavih studenata fizike, koji uz šut za tri poena 17-27 ili košem u zadnjoj sekundi na utrčavanje iza leđa odbrane šalju kući buduće NBA All Star igrače, čine da koledž košarka ima ono nešto, drugačije u odnosu na sve turnire koje ovaj nevjerovatni sport može da ponudi.
U nastavku predstavljamo prve nosioce po regijama i nekoliko timova koji bi mogli podići trofej u Atlanti.
Potez Davida Sterna i NCAA nije baš naišao na oduševljenje igrača. Govorimo o dobnoj granici za ulazak u NBA, koja sprječava talentovane igrače da iz srednje škole direktno idu u profesionalce. Siromaštvo, strah od povrede, činjenica da se sa 18 godina može ići u vojsku, ali ne i u NBA, sve su to stvari na koje ukazuju kritičari ovakve odluke. Opet, oni koji govore u prilog ovom zakonu, kažu da je vrijeme provedeno na dobrom koledžu, pa makar samo i godinu dana, vrlo bitno za razvoj igrača. NCAA ne želi da se mijenja, a i zašto bi, kada ovaj davno ustanovljeni sistem donosi toliki novac?
Zato ćemo još dugo gledati utakmice sa dva poluvremena po 20 minuta, napad od 35 sekundi, mini bonus od sedam faulova, bacanja jedan za jedan, trojku na 6,32 metra (trojka je nakon otprilike 10 godina pritisaka i nagovaranja da se nešto uradi, prije par sezona pomjerena na tu distancu).
Final Four NCAA košarke u poslednjih deset godina se uglavnom igra na stadionima sa pomičnim krovom. To znači da samo devet lokacija u SAD u ovom trenutku zadovoljava uslove da organizuje F4 NCAA (Dallas, Detroit, St. Louis, Atlanta, Phoenix, Indianapolis, Houston, New Orleans i Minneapolis).
Ono gdje NCAA odbor želi da eksperimentiše jeste format takmičenja u završnom turniru. Razlog je naravno - novac. Dugo vremena su 64 ekipe ulazile u završni turnir, koji je od 2010. godine proširen na 68 timova podijeljenih u četiri regije. Bilo je i prijedloga da 96 timova igra "Martovsko ludilo", ali se srećom od toga odustalo, pod objašnjenjem da bi takav format značajno razvodnio kvalitet košarke i smanjio šanse za potencijalna iznenađenja.
Da biste bili NCAA šampion nemate pravo na grešku. Jedna loša utakmica i kraj. Natrčite na grupu matematičara koje krene šut za tri poena i favorit se oprašta. Scenario koji gledamo svake godine. Kadrovi radosti na klupi igrača koji će svoju profi budućnost potražiti u kancelarijskim poslovima od 9 do 17h nemaju cijenu. Suze radosnice bubuljičavih studenata fizike, koji uz šut za tri poena 17-27 ili košem u zadnjoj sekundi na utrčavanje iza leđa odbrane šalju kući buduće NBA All Star igrače, čine da koledž košarka ima ono nešto, drugačije u odnosu na sve turnire koje ovaj nevjerovatni sport može da ponudi.
U nastavku predstavljamo prve nosioce po regijama i nekoliko timova koji bi mogli podići trofej u Atlanti.
REGIJA SREDNJI ZAPAD
1. LOUISVILLE
Ukupno najbolji tim na kraju regularne sezone. Na klupi sjedi živa legenda Rick Pitino, jedin trener koji može da iznese na pravi način bijelo, maršalsko odjelo uz aut liniju. Pitino je već vodio tri različta univerziteta na F4 (Providence, Kentucky i Louisville), ovo mu je prilika da drugi put u karijeri ode do kraja (Kentucky '96). Slick Rick se smatra trenerom koji je uveo Pick n Roll napad u modernu košarku i koji je redefinisao pojam presinga po čitavom terenu.
NBA karijera (New York i Boston) nije bila uspješna ali je na koledžu - trenerski kralj. Za razliku od Kentuckya '96, kada je imao 11 budućih NBA igrača u svom timu i pregazio sve na putu do titule, ovaj sastav perfekcionisti Pitinu uglavnom podiže krvni pritisak i tjera ga da urla do krajnjih granica. Igraju najbolju odbranu u NCAA, ali u napadu često imaju prava pomračenja. Prilično su loši u šutu za tri poena, što je uvijek bilo veliko oružje svih timova koje je Pitino vodio. Ipak, veliki treneri uvijek znaju da izvuku maksimum iz igrača koje imaju na raspolaganju.
Predvodi ih čovjek sa najgorom selekcijom šuta u modernoj košarci Russ Smith, koji sa Pitinom ima vjerovatno najsmješniji odnos na relaciji igrač - trener koji možete da vidite ("Kada trenirate Russa doživite nervni slom u svakom napadu" - Pitino. Trener je svog trkaćeg konja nazvao Russdiculous, pogađate po kome, a kada je Pitino počeo da urla na jednom time outu Smith je ustao i zagrlio svog trenera). Smith je nizak za poziciju koju pokriva, ima vrlo sporadičan šut, gubi lopte u serijama i lansira iz pozicija iz kojih to niko normalan ne bi uradio, ali je izuzetno brz, na terenu ne osjeća nikakav strah poznat ljudskoj vrsti i zna da iznudi faul, a sa linije slobodnih bacanja ne promašuje. Na ovo dodajte izuzetno brze ruke u odbrani i onda je malo jasnije zašto ga čika Rick trpi.
Na playu je najbrži igrač u koledž košarci Peyton Siva koji ispaljulje veće cigle i od Ricky Rubija i vrlo često je nemoguće pasivan u napadu. Reket kontroliše Senegalac Gorgui Dieng sa rasponom ruku od 225cm i sjajnim osjećajem za blokade. Najveći talenat u timu je Chane Behanan kojeg mnogi porede sa Jamalom Mashburnom. Louisville u napadu puno zavisi od šuta jedinog pravog šutera u timu Lukea Hancocka. Pitino rotira devet igrača koji svi redom kidaju u odbrani i imaju dvocifrenu minutažu u prosjeku.
2. DUKE
Ako sve bude po planu, utakmica Duke - Louisville će odlučiti jednog putnika na F4. Prošle sezone Duke se obrukao porazom od mizernog Lehigha u prvom kolu. Ove godine djeluje da Coach K ima kompaktniji tim na raspolaganju (mnogi kažu da je Austin Rivers prošle sezone dosta narušio hemiju u timu). Kada je Ryan Kelly u sastavu, Duke je ove sezone izgubio samo jednu utakmicu. Kelly je tipični visoki igrač za Duke, po modelu Christiana Laettnera tj. odličan šut sa svih pozicija i košarkaška inteligencija na visokom nivou.
Izuzetan napredak playa Quinna Cooka je maksimalno podigao igru Dookiesa ove sezone. Cook asistira, pogađa trojke, kontroliše tempo i radi sve ono što rade vrhunski organizatori igre. Trojke sipa mlađi brat Stepha Currya, Seth koji nimalo ne zaostaje za bratom što se tiče preciznosti šuta, ali ga nema puno u ostalim segmentima igre.
Pod košem radi izuzetan atleta Mason Plumlee, ove sezone 17 poena i 10 skokova u prosjeku. Plumlee sjajno trči i skače do vrha table, ali je u napadu prilično sirov. Igrač prve godine na poziciji beka šutera Rasheed Sulaimon je veliki talenat koji ima vrlo dobre procente šuta i uglavnom čeka svoju priliku u napadu bez puno davljenja lopte. Blue Devilsi sjajno šutiraju za tri poena (gotovo 40%) ali i dopuštaju gomilu ofanzivnih skokova protivnicima. Jedno loše šutersko veče može da ih košta.
3. MICHIGAN STATE
Tom Izzo bi izgleda i od grupe građana napravio funkcionalan košarkaški tim. Svi postulati igre Spartansa su tu i ove sezone. Kontrola skoka i reketa, odbrana na granici faula, te timska igra u često negledljivim napadima. Krvnu sliku je popravio dolazak odličnog beka Gary Harrisa, koji sjajno šutira, ima igru na poludistanci te snagu i odraz da završava prodore u reket. Na playu je sporadični Keith Appling, koji još uvijek uči kako se igra ta pozicija.
Pod košem su Payne, Nix i Dawson, koji skaču kao ludi, udaraju blokade i trče kontranapade (osim Nixa). Travis Trice je opasan u šutu za tri poena. Na papiru ne izgledaju kao neka prijetnja, ali u stvarnosti niko protiv njih ne voli da igra. Tim stvoren za turnirski sistem takmičenja.
Ukupno najbolji tim na kraju regularne sezone. Na klupi sjedi živa legenda Rick Pitino, jedin trener koji može da iznese na pravi način bijelo, maršalsko odjelo uz aut liniju. Pitino je već vodio tri različta univerziteta na F4 (Providence, Kentucky i Louisville), ovo mu je prilika da drugi put u karijeri ode do kraja (Kentucky '96). Slick Rick se smatra trenerom koji je uveo Pick n Roll napad u modernu košarku i koji je redefinisao pojam presinga po čitavom terenu.
NBA karijera (New York i Boston) nije bila uspješna ali je na koledžu - trenerski kralj. Za razliku od Kentuckya '96, kada je imao 11 budućih NBA igrača u svom timu i pregazio sve na putu do titule, ovaj sastav perfekcionisti Pitinu uglavnom podiže krvni pritisak i tjera ga da urla do krajnjih granica. Igraju najbolju odbranu u NCAA, ali u napadu često imaju prava pomračenja. Prilično su loši u šutu za tri poena, što je uvijek bilo veliko oružje svih timova koje je Pitino vodio. Ipak, veliki treneri uvijek znaju da izvuku maksimum iz igrača koje imaju na raspolaganju.
Predvodi ih čovjek sa najgorom selekcijom šuta u modernoj košarci Russ Smith, koji sa Pitinom ima vjerovatno najsmješniji odnos na relaciji igrač - trener koji možete da vidite ("Kada trenirate Russa doživite nervni slom u svakom napadu" - Pitino. Trener je svog trkaćeg konja nazvao Russdiculous, pogađate po kome, a kada je Pitino počeo da urla na jednom time outu Smith je ustao i zagrlio svog trenera). Smith je nizak za poziciju koju pokriva, ima vrlo sporadičan šut, gubi lopte u serijama i lansira iz pozicija iz kojih to niko normalan ne bi uradio, ali je izuzetno brz, na terenu ne osjeća nikakav strah poznat ljudskoj vrsti i zna da iznudi faul, a sa linije slobodnih bacanja ne promašuje. Na ovo dodajte izuzetno brze ruke u odbrani i onda je malo jasnije zašto ga čika Rick trpi.
Na playu je najbrži igrač u koledž košarci Peyton Siva koji ispaljulje veće cigle i od Ricky Rubija i vrlo često je nemoguće pasivan u napadu. Reket kontroliše Senegalac Gorgui Dieng sa rasponom ruku od 225cm i sjajnim osjećajem za blokade. Najveći talenat u timu je Chane Behanan kojeg mnogi porede sa Jamalom Mashburnom. Louisville u napadu puno zavisi od šuta jedinog pravog šutera u timu Lukea Hancocka. Pitino rotira devet igrača koji svi redom kidaju u odbrani i imaju dvocifrenu minutažu u prosjeku.
2. DUKE
Ako sve bude po planu, utakmica Duke - Louisville će odlučiti jednog putnika na F4. Prošle sezone Duke se obrukao porazom od mizernog Lehigha u prvom kolu. Ove godine djeluje da Coach K ima kompaktniji tim na raspolaganju (mnogi kažu da je Austin Rivers prošle sezone dosta narušio hemiju u timu). Kada je Ryan Kelly u sastavu, Duke je ove sezone izgubio samo jednu utakmicu. Kelly je tipični visoki igrač za Duke, po modelu Christiana Laettnera tj. odličan šut sa svih pozicija i košarkaška inteligencija na visokom nivou.
Izuzetan napredak playa Quinna Cooka je maksimalno podigao igru Dookiesa ove sezone. Cook asistira, pogađa trojke, kontroliše tempo i radi sve ono što rade vrhunski organizatori igre. Trojke sipa mlađi brat Stepha Currya, Seth koji nimalo ne zaostaje za bratom što se tiče preciznosti šuta, ali ga nema puno u ostalim segmentima igre.
Pod košem radi izuzetan atleta Mason Plumlee, ove sezone 17 poena i 10 skokova u prosjeku. Plumlee sjajno trči i skače do vrha table, ali je u napadu prilično sirov. Igrač prve godine na poziciji beka šutera Rasheed Sulaimon je veliki talenat koji ima vrlo dobre procente šuta i uglavnom čeka svoju priliku u napadu bez puno davljenja lopte. Blue Devilsi sjajno šutiraju za tri poena (gotovo 40%) ali i dopuštaju gomilu ofanzivnih skokova protivnicima. Jedno loše šutersko veče može da ih košta.
3. MICHIGAN STATE
Tom Izzo bi izgleda i od grupe građana napravio funkcionalan košarkaški tim. Svi postulati igre Spartansa su tu i ove sezone. Kontrola skoka i reketa, odbrana na granici faula, te timska igra u često negledljivim napadima. Krvnu sliku je popravio dolazak odličnog beka Gary Harrisa, koji sjajno šutira, ima igru na poludistanci te snagu i odraz da završava prodore u reket. Na playu je sporadični Keith Appling, koji još uvijek uči kako se igra ta pozicija.
Pod košem su Payne, Nix i Dawson, koji skaču kao ludi, udaraju blokade i trče kontranapade (osim Nixa). Travis Trice je opasan u šutu za tri poena. Na papiru ne izgledaju kao neka prijetnja, ali u stvarnosti niko protiv njih ne voli da igra. Tim stvoren za turnirski sistem takmičenja.
REGIJA ISTOK
1. INDIANA
U predsezoni i u prvom dijelu apsolutni favorit za naslov šampiona. Euforija je splasnula kada je postalo jasno da se ovaj tim izuzetno muči van svoje dvorane i da čvrstinom u reketu možete da izbacite Codya Zellera iz utakmice. Popunjeni su na svim pozicijama. Zeller ima kompletan napadački arsenal pod košem dok na vanjskim pozicijama ordinira Victor Oladipo, koji se nametnuo kao Top 10 izbor narednog drafta, jer ima nestvarne fizičke predispozicije i igra vanserijsku odbranu.
Za šut su zaduženi Jordan Hulls (tipičan bek Indiane ala Steve Alford, bijelac koji kada ostane sam promašuje jednom iz pet pokušaja) i Christian Watford poznat po trojci za pobjedu protiv Kentuckya prošle sezone. Od Watforda se očekivalo proširenje napadačkog repertoara, ali opšti dojam je da stagnira. Imaju najefikasniji napad u NCAA, dok je odbrana često mekana. U posljednje vrijeme su daleko od ubjedljivih izdanja i vrlo je moguće da neće dogurati do Atlante, bez obzira što im je raspored prilično naklonjen.
2. MIAMI (FL)
Najstarija ekipa na turniru. Imaju igrače kojima je ovo šesta godina na koledžu. Miami je na prvih pet mjesta fudbalska škola, ali je Jim Larranaga vratio košarku u život, tako da su na utakmice njegovog tima ove sezone dolazili i LeBron James i Dwyane Wade.
Ključeve igre Miamija drži najmlađi u timu, play Shane Larkin, sin baseball legende Barry Larkina. Shane ima sve elemente da napravi kvalitetnu karijeru. Možda za svoju poziciju previše gleda koš, ali takva igra je Miamiju potrebna.
Kenny Kadji je eksplozivni krilni centar sa odličnim šutem za tri poena. Pod košem je Reggie Johnson koji se već nekoliko godina bori sa viškom kilograma po sistemu skinem 20, dobijem 25 kg ali kada se sačuva od faulova zna da odigra na niskom postu. Durand Scott, Trey Jones i Rion Brown su svi redom opasni strijelci iz drugog plana. Jullian Gamble mijenja Johnsona pod košem. Mana im je loš šut sa distance i kratka klupa, ali iskustva imaju napretek. Larranaga je odveo mali košarkaški program George Mason na F4 2006, zašto ne i Miami 2013?
3. SYRACUSE
U finalu Big Easta su prokockali 16 poena prednosti protiv Louisvillea. Ova sezona je prepuna loših utakmica i neočekivanih poraza, ali Syracuse u ovoj regiji i sa ovim rasporedom ima realnu šansu. Visoki su i dugoruki, kao i većina timova koje selektira Jim Boeheim.
Kada James Southerland ima šutersko veče teško gube. CJ Fair se ove sezone nametnuo kao najsigurnija napadačka opcija. Ima ruke do poda i živi na poludistanci, što stvara velike probleme odbranama. MCW ili Michael Carter Williams je dva metra visoki playmaker sa odličnim pregledom igre, ali koji gubi lopte u serijama. Ako se probudi šut Brandona Trichea i uz zonu 2-3, koja svima pravi probleme, 'Cuse je u ovoj regiji favorit iz sjene.
U predsezoni i u prvom dijelu apsolutni favorit za naslov šampiona. Euforija je splasnula kada je postalo jasno da se ovaj tim izuzetno muči van svoje dvorane i da čvrstinom u reketu možete da izbacite Codya Zellera iz utakmice. Popunjeni su na svim pozicijama. Zeller ima kompletan napadački arsenal pod košem dok na vanjskim pozicijama ordinira Victor Oladipo, koji se nametnuo kao Top 10 izbor narednog drafta, jer ima nestvarne fizičke predispozicije i igra vanserijsku odbranu.
Za šut su zaduženi Jordan Hulls (tipičan bek Indiane ala Steve Alford, bijelac koji kada ostane sam promašuje jednom iz pet pokušaja) i Christian Watford poznat po trojci za pobjedu protiv Kentuckya prošle sezone. Od Watforda se očekivalo proširenje napadačkog repertoara, ali opšti dojam je da stagnira. Imaju najefikasniji napad u NCAA, dok je odbrana često mekana. U posljednje vrijeme su daleko od ubjedljivih izdanja i vrlo je moguće da neće dogurati do Atlante, bez obzira što im je raspored prilično naklonjen.
2. MIAMI (FL)
Najstarija ekipa na turniru. Imaju igrače kojima je ovo šesta godina na koledžu. Miami je na prvih pet mjesta fudbalska škola, ali je Jim Larranaga vratio košarku u život, tako da su na utakmice njegovog tima ove sezone dolazili i LeBron James i Dwyane Wade.
Ključeve igre Miamija drži najmlađi u timu, play Shane Larkin, sin baseball legende Barry Larkina. Shane ima sve elemente da napravi kvalitetnu karijeru. Možda za svoju poziciju previše gleda koš, ali takva igra je Miamiju potrebna.
Kenny Kadji je eksplozivni krilni centar sa odličnim šutem za tri poena. Pod košem je Reggie Johnson koji se već nekoliko godina bori sa viškom kilograma po sistemu skinem 20, dobijem 25 kg ali kada se sačuva od faulova zna da odigra na niskom postu. Durand Scott, Trey Jones i Rion Brown su svi redom opasni strijelci iz drugog plana. Jullian Gamble mijenja Johnsona pod košem. Mana im je loš šut sa distance i kratka klupa, ali iskustva imaju napretek. Larranaga je odveo mali košarkaški program George Mason na F4 2006, zašto ne i Miami 2013?
3. SYRACUSE
U finalu Big Easta su prokockali 16 poena prednosti protiv Louisvillea. Ova sezona je prepuna loših utakmica i neočekivanih poraza, ali Syracuse u ovoj regiji i sa ovim rasporedom ima realnu šansu. Visoki su i dugoruki, kao i većina timova koje selektira Jim Boeheim.
Kada James Southerland ima šutersko veče teško gube. CJ Fair se ove sezone nametnuo kao najsigurnija napadačka opcija. Ima ruke do poda i živi na poludistanci, što stvara velike probleme odbranama. MCW ili Michael Carter Williams je dva metra visoki playmaker sa odličnim pregledom igre, ali koji gubi lopte u serijama. Ako se probudi šut Brandona Trichea i uz zonu 2-3, koja svima pravi probleme, 'Cuse je u ovoj regiji favorit iz sjene.
REGIJA JUG
1. KANSAS
Regija sa najviše dobrih timova, u kojoj je za prvog nosioca postavljen Kansas. Imaju Bena McLemorea na poziciji beka šutera, za kojeg neki idu tako daleko da ga vide kao budućeg prvog izbora drafta. McLemore nije igrao za Kansas prošle sezone zbog loših ocjena i sezona pauze mu je bila idealna za prilagodbu na sistem Billa Selfa. Ovaj šuter odličnih fizičkih predispozicija je prvi strijelac tima i blizu je famoznih 50-40-90 (šutira 50% iz igre, 44% trojke, penale 87%). Njegovu igru neki skauti porede sa Ray Allenom.
Pod košem dominira Jeff Withey, koji je najbolji bloker u NCAA. Kansas ima problem na poziciji playa, jer Elijah Johnson to jednostavno nije, plus rezerva Naadir Tharpe oscilira od sjaja do očaja iz minuta u minut. Ipak Johnson daje svoj doprinos u odbrani gdje na vanjskim pozicijama caruje Trevis Releford, Kansasov Bruce Bowen. Releford, za razliku od prošle sezone, ne ćoškari, nego šutira kada ima prostora i tako tjera odbrane da na njega obrate pažnju. Kevin Young radi posao u skoku dok je u završnici sezone proradio freshman Perry Ellis, koji ima izuzetan napadački potencijal na poziciji krilnog centra. Kansas je opasan, ali problem na playu bi mogao da ih košta.
2. MICHIGAN
Drugi najbolji napad u NCAA nakon Indiane. Na vanjskim pozicijama su čisti dinamit i predvodi ih kandidat za igrača godine i vjerovatno najbolji bek u NCAA Trey Burke. Burke može sve, da ubaci 30 poena bilo kome ili da podijeli 15 asistencija i odigra solidnu odbranu. U napadu nema slabu tačku. Prvi korak, šut, prodor, pregled igre, odraz, snaga, sve je tu.
Michigan je uraganski počeo sezonu ali su u posljednje vrijeme stali. Šuterski mogu protiv svakoga, a trojke najbolje šutira Nik Stauskas, koji je dobar dio sezone bio na više od 60% realizacije. Sinovi Tima Hardawaya i Glenna Robinsona znaju da odigraju odlično ali isto tako znaju nestati sa terena. I dok Robinson ima opravdanje, jer je tek prva godina, dotle Tim Hardaway Jr previše oscilira za jednog od najiskusnijih u timu.
Odbranu drži Jordan Morgan, uz ne baš veliku pomoć mlađeg brata Ala Horforda, Jona i još jednog freshmana Mitcha McGarya, koji je barem dobar napadač. Trener John Beilein voli da izmiksa različite zonske odbrane uz omiljenu 1-3-1. Michigan ima sve elemente za osvajanje titule, ali forma u posljednje vrijeme ne ulijeva puno povjerenja.
3. FLORIDA
Nakon Louisvillea najbolja odbrana u NCAA. Trener Billy Donovan je osvajao dvije titule šampiona zaredom i zna kako pripremiti ekipu. Prethodne dvije sezone su završavali takmičenje na korak od F4. Imaju tim sposoban da odigra na svaki način. Trčanje ili postavljeni napad, na puno poena ili defanzivno gušenje, šut izvana ili guranje lopte u reket.
Florida ima Patrica Younga pod košem, Eric Murphy je četvorka koja širi odbrane šutem za tri poena. Francuz Will Yeguete i Casey Prather krpe rupe na obje strane terena, a sa vanjskih pozicija vrebaju Portorikanac Mike Rosario, dobri stari Kenny Boynton, Scottie Wilbekin i možda najbolji šuter u timu, freshman Mike Frazier. Ako tražimo tim iz drugog plana za osvajanje titule potraga završava kod Floride.
Regija sa najviše dobrih timova, u kojoj je za prvog nosioca postavljen Kansas. Imaju Bena McLemorea na poziciji beka šutera, za kojeg neki idu tako daleko da ga vide kao budućeg prvog izbora drafta. McLemore nije igrao za Kansas prošle sezone zbog loših ocjena i sezona pauze mu je bila idealna za prilagodbu na sistem Billa Selfa. Ovaj šuter odličnih fizičkih predispozicija je prvi strijelac tima i blizu je famoznih 50-40-90 (šutira 50% iz igre, 44% trojke, penale 87%). Njegovu igru neki skauti porede sa Ray Allenom.
Pod košem dominira Jeff Withey, koji je najbolji bloker u NCAA. Kansas ima problem na poziciji playa, jer Elijah Johnson to jednostavno nije, plus rezerva Naadir Tharpe oscilira od sjaja do očaja iz minuta u minut. Ipak Johnson daje svoj doprinos u odbrani gdje na vanjskim pozicijama caruje Trevis Releford, Kansasov Bruce Bowen. Releford, za razliku od prošle sezone, ne ćoškari, nego šutira kada ima prostora i tako tjera odbrane da na njega obrate pažnju. Kevin Young radi posao u skoku dok je u završnici sezone proradio freshman Perry Ellis, koji ima izuzetan napadački potencijal na poziciji krilnog centra. Kansas je opasan, ali problem na playu bi mogao da ih košta.
2. MICHIGAN
Drugi najbolji napad u NCAA nakon Indiane. Na vanjskim pozicijama su čisti dinamit i predvodi ih kandidat za igrača godine i vjerovatno najbolji bek u NCAA Trey Burke. Burke može sve, da ubaci 30 poena bilo kome ili da podijeli 15 asistencija i odigra solidnu odbranu. U napadu nema slabu tačku. Prvi korak, šut, prodor, pregled igre, odraz, snaga, sve je tu.
Michigan je uraganski počeo sezonu ali su u posljednje vrijeme stali. Šuterski mogu protiv svakoga, a trojke najbolje šutira Nik Stauskas, koji je dobar dio sezone bio na više od 60% realizacije. Sinovi Tima Hardawaya i Glenna Robinsona znaju da odigraju odlično ali isto tako znaju nestati sa terena. I dok Robinson ima opravdanje, jer je tek prva godina, dotle Tim Hardaway Jr previše oscilira za jednog od najiskusnijih u timu.
Odbranu drži Jordan Morgan, uz ne baš veliku pomoć mlađeg brata Ala Horforda, Jona i još jednog freshmana Mitcha McGarya, koji je barem dobar napadač. Trener John Beilein voli da izmiksa različite zonske odbrane uz omiljenu 1-3-1. Michigan ima sve elemente za osvajanje titule, ali forma u posljednje vrijeme ne ulijeva puno povjerenja.
3. FLORIDA
Nakon Louisvillea najbolja odbrana u NCAA. Trener Billy Donovan je osvajao dvije titule šampiona zaredom i zna kako pripremiti ekipu. Prethodne dvije sezone su završavali takmičenje na korak od F4. Imaju tim sposoban da odigra na svaki način. Trčanje ili postavljeni napad, na puno poena ili defanzivno gušenje, šut izvana ili guranje lopte u reket.
Florida ima Patrica Younga pod košem, Eric Murphy je četvorka koja širi odbrane šutem za tri poena. Francuz Will Yeguete i Casey Prather krpe rupe na obje strane terena, a sa vanjskih pozicija vrebaju Portorikanac Mike Rosario, dobri stari Kenny Boynton, Scottie Wilbekin i možda najbolji šuter u timu, freshman Mike Frazier. Ako tražimo tim iz drugog plana za osvajanje titule potraga završava kod Floride.
REGIJA ZAPAD
1. GONZAGA
Rodna kuća Johna Stocktona je od vječnog autsajdera konačno postala favorit. Mark Few je sklopio internacionalnu družinu, koja igra maestralnu košarku. Poplavu dobrih kanadskih košarkaša u posljednje vrijeme nastavljaju Kelly Olynyk i Kevin Pangos. Olynyk prošle sezone nije igrao jer nije imao mjesta u timu, sada je jedan od najboljih centara u NCAA, koji postiže poene na sve načine u igri, plus šutira slobodna bacanja 80%. Kandidat je za igrača godine.
Pangos je izuzetan šuter za tri poena i solidan distributer lopti. Gary Bell Jr je veliki potencijal na poziciji SG, dok je Olynyku partner pod košem Elias Harris, kojeg znate kao reprezentativca Njemačke. Trener Few rotira 10 igrača, od kojih recimo deveti strijelac tima Drew Barham ima 45% za tri poena. Sin Johna Stocktona, David također ima svojih svijetlih trenutaka, kao i Poljak Przemek Karnowski. Minute odlično koristi i Sam Dower. Izuzetno opasan tim.
2. OHIO STATE
Najkraća moguća klupa. Prazne minute, koje dovode do ludila svakog ko gleda njihove mečeve. Opet, nekako se čupaju uz odličnu odbranu i Deshauna Thomasa.
Thad Matta ima reputaciju trenera koji gubi važne utakmice, ali ono što je napravio ove sezone zaslužuje naklon do poda. Deshaun Thomas je bez dileme jedan od najboljih NCAA strijelaca, jer igra u ekipi koja doslovno živi od svakog njegovog poena. On je jedini u timu koji ubacuje dvocifren broj poena u prosjeku.
Aaron Craft je najbolji odbrambeni igrač u NCAA na bekovskim pozicijama, a u posljednjih mjesec dana je počeo da uzima i više odgovornosti u napadu. Ovaj dvojac ima kakvu - takvu ispomoć od Lenzellea Smitha i to je to. Ostali prave faulove, rotiraju sa strane pomoći i trude se da ne smetaju u napadu, osim ako se ne otvori kakva kontra.
3. Ni uz najbolju volju trećeg favorita ovdje nisam mogao da nađem. Ako već morate birati, birajte između Kansas Statea, New Mexica, Arizone i ultra dosadnog Wisconsina.
Ko voli košarku neće previše spavati u narednih 20 dana. Razloga ima dovoljno...
(foto: Beta/AP)
Rodna kuća Johna Stocktona je od vječnog autsajdera konačno postala favorit. Mark Few je sklopio internacionalnu družinu, koja igra maestralnu košarku. Poplavu dobrih kanadskih košarkaša u posljednje vrijeme nastavljaju Kelly Olynyk i Kevin Pangos. Olynyk prošle sezone nije igrao jer nije imao mjesta u timu, sada je jedan od najboljih centara u NCAA, koji postiže poene na sve načine u igri, plus šutira slobodna bacanja 80%. Kandidat je za igrača godine.
Pangos je izuzetan šuter za tri poena i solidan distributer lopti. Gary Bell Jr je veliki potencijal na poziciji SG, dok je Olynyku partner pod košem Elias Harris, kojeg znate kao reprezentativca Njemačke. Trener Few rotira 10 igrača, od kojih recimo deveti strijelac tima Drew Barham ima 45% za tri poena. Sin Johna Stocktona, David također ima svojih svijetlih trenutaka, kao i Poljak Przemek Karnowski. Minute odlično koristi i Sam Dower. Izuzetno opasan tim.
2. OHIO STATE
Najkraća moguća klupa. Prazne minute, koje dovode do ludila svakog ko gleda njihove mečeve. Opet, nekako se čupaju uz odličnu odbranu i Deshauna Thomasa.
Thad Matta ima reputaciju trenera koji gubi važne utakmice, ali ono što je napravio ove sezone zaslužuje naklon do poda. Deshaun Thomas je bez dileme jedan od najboljih NCAA strijelaca, jer igra u ekipi koja doslovno živi od svakog njegovog poena. On je jedini u timu koji ubacuje dvocifren broj poena u prosjeku.
Aaron Craft je najbolji odbrambeni igrač u NCAA na bekovskim pozicijama, a u posljednjih mjesec dana je počeo da uzima i više odgovornosti u napadu. Ovaj dvojac ima kakvu - takvu ispomoć od Lenzellea Smitha i to je to. Ostali prave faulove, rotiraju sa strane pomoći i trude se da ne smetaju u napadu, osim ako se ne otvori kakva kontra.
3. Ni uz najbolju volju trećeg favorita ovdje nisam mogao da nađem. Ako već morate birati, birajte između Kansas Statea, New Mexica, Arizone i ultra dosadnog Wisconsina.
Ko voli košarku neće previše spavati u narednih 20 dana. Razloga ima dovoljno...
(foto: Beta/AP)
